3
10
3407
-
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Extent
The size or duration of the resource.
3413
Title
A name given to the resource
“OUR NEIGHBOURING COUNTRIES”: RAISING MULTICULTURAL AWARENESS THROUGH A CLIL PROJECT FOR YOUNG LEARNERS
Author
Author
Griva, Eleni
Chostelidou, Dora
Semoglou, Klio
Abstract
A summary of the resource.
This paper presents a CLIL project, which was designed and piloted for 18 weeks with 6th grade students of an experimental primary school, in northern Greece, aiming to interweave language and content learning. The objectives of the project were to: a) develop the students’ skills in EFL, b) develop their multicultural awareness c) enhance their knowledge in aspects of cultures of neighbouring countries and corresponding aspects of Geography. Stories were at the ‘core’ of the project, since they are considered motivating and fun, as well as an optimal way to introduce children to a diversity of cultures. The CLIL courses were designed in the form of a ‘story-based’ mini syllabus, including common traditional stories from our neighbouring countries in the Balkan and North-East Mediterranean area. Multimodal materials, such as stories, ppt, video clips, songs were used to arouse the students’ interest within a ‘task-based’ framework, which called for working together on a common group task, helping each other and interacting while being involved in “problem-solving”. The effectiveness and feasibility of the project were estimated by collecting both qualitative and quantitative data. The results indicated the positive effect of the CLIL approach on the students’ skills in the target language along with the students’ considerable familiarization with the target cultures.
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
2014
Keywords
Keywords.
Conference or Workshop Item
PeerReviewed
PE English
-
https://eprints.ibu.edu.ba/files/original/cf3d912afb130a67d1146becc94c3fc6.docx
fff808d63b6a55ad6f09d2bcbb7e6b65
https://eprints.ibu.edu.ba/files/original/1b0897369491a002a2600c16a1fa70cb.pdf
af37765029508e79ee306f6decdcb675
PDF Text
Text
“Redefining The Role of Culture in Language Education Programs in South East Europe”
- subtitle "Shall We Consider Culture as the Fifth Skill in Language Education?"
Agim Poshka
Key words: culture, language education, Curriculum reform, culture-sensitive techniques, Education in South East
Europe
ABSTRACT
In the field of language education there are 4 basic skills that are essential in the process of teaching and learning.
These are: reading, writing, listening and speaking. In many teaching methodology publications, all these skills are
integrated in one particular learning context. However, in the curriculum of the many newly formed countries in the
Balkan Peninsula Macedonia although the reality is multicultural there is an element that shadows almost every
learning/teaching material and that is the cultural aspect. What this study aimed to investigate and reflect upon is the
importance and the need to treat culture as a fifth skill in order to widen the horizon of teaching foreign languages in
the majority of the multicultural states in the South East Europe. Introducing these cultural contexts in educational
curriculums might be interesting and thorny at the same time. The study reflects also on a number of studies
conducted by United Nations local offices and a joint project of the South East European University and the
University of Columbia conducted in 2012. Besides the literature review and the research work conducted in
Macedonia this paper provided a list of some well known teaching techniques and practices that occurred to be
successful in the western world educational practices.
�
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Extent
The size or duration of the resource.
1710
Title
A name given to the resource
“Redefining The Role of Culture in Language Education Programs in South East Europe” - subtitle "Shall We Consider Culture as the Fifth Skill in Language Education?"
Author
Author
POSHKA, Agim
Abstract
A summary of the resource.
In the field of language education there are 4 basic skills that are essential in the process of teaching and learning. These are: reading, writing, listening and speaking. In many teaching methodology publications, all these skills are integrated in one particular learning context. However, in the curriculum of the many newly formed countries in the Balkan Peninsula Macedonia although the reality is multicultural there is an element that shadows almost every learning/teaching material and that is the cultural aspect. What this study aimed to investigate and reflect upon is the importance and the need to treat culture as a fifth skill in order to widen the horizon of teaching foreign languages in the majority of the multicultural states in the South East Europe. Introducing these cultural contexts in educational curriculums might be interesting and thorny at the same time. The study reflects also on a number of studies conducted by United Nations local offices and a joint project of the South East European University and the University of Columbia conducted in 2012. Besides the literature review and the research work conducted in Macedonia this paper provided a list of some well known teaching techniques and practices that occurred to be successful in the western world educational practices.
Publisher
An entity responsible for making the resource available
IBU Publishing
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
2013-05-03
Keywords
Keywords.
Article
PeerReviewed
-
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Extent
The size or duration of the resource.
3576
Title
A name given to the resource
“Redefining The Role of Culture in Language Education Programs in South East Europe” - subtitle "Shall We Consider Culture as the Fifth Skill in Language Education?"
Author
Author
POSHKA, Agim
Abstract
A summary of the resource.
In the field of language education there are 4 basic skills that are essential in the process of teaching and learning. These are: reading, writing, listening and speaking. In many teaching methodology publications, all these skills are integrated in one particular learning context. However, in the curriculum of the many newly formed countries in the Balkan Peninsula Macedonia although the reality is multicultural there is an element that shadows almost every learning/teaching material and that is the cultural aspect. What this study aimed to investigate and reflect upon is the importance and the need to treat culture as a fifth skill in order to widen the horizon of teaching foreign languages in the majority of the multicultural states in the South East Europe. Introducing these cultural contexts in educational curriculums might be interesting and thorny at the same time. The study reflects also on a number of studies conducted by United Nations local offices and a joint project of the South East European University and the University of Columbia conducted in 2012. Besides the literature review and the research work conducted in Macedonia this paper provided a list of some well known teaching techniques and practices that occurred to be successful in the western world educational practices.
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
2013
Keywords
Keywords.
Conference or Workshop Item
PeerReviewed
PE English
-
https://eprints.ibu.edu.ba/files/original/7050a16fc2415f9404b0b6169b0acb33.pdf
f00e8947417a29dea4423576b95e238f
PDF Text
Text
“THE MAP IS MORE INTERESTING THAN THE TERRITORY”
THE CASE OF THE NOVEL THE MAP AND THE TERRITORY BY MICHEL
HOUELLEBECQ
Iva Šarić & Patrick Levačić
University of Zadar, Croatia
Article History:
Submitted: 12.06.2015
Accepted: 28.06.2015
Abstract:
In the novel The Map and the Territory (2011) by Michel Houellebecq the issue of merging
the status of faction and fiction is present in all the poetic categories of the novel, i.e. in the
plot and in the narration, the status of the narrator and characters, up to the narrative timespace continuum. The aim of this paper is to literary analyze and interpret this Houellebecq's
work. Our approach is triple. First, we deal with the structure of the plot, the categories of
characters and narrator, and then the narrative perspectives and spatial-temporal frame of the
novel and its style. As a next step, our analysis is expanded to the interaction of mentioned
narrative forms, i.e. their mutual relations are observed. Particular attention is put on the
transformation of the metonymy to the metaphor. Finally, we complete this work observing
the relations between the novel and ''the real'' in its sociological and historical meaning. In this
way, the pragmatic level and the functioning of the novel outside of a strictly literary
framework is problematized.
Key words: Houellebecq, The Map and the Territory, faction, fiction, metonymy, metaphor,
irony
Apstrakt:
U romanu Karta i teritorij (2011.) Michela Houellebecqa u okviru svih poetičkih kategorija
dolazi do mješanja statusa stvarnosti i fikcije. Možemo ga dakle pratiti od kategorije
pripovjedanja i fabule, preko pripovjedača i likova do vremena i prostora u djelu. U ovom
ćemo radu analizirati i interpretirati spomenuti roman, pri čemu će pristup tekstu biti trostruk.
�Prva razina analize odnosit će se na strukturu fabule, kategorije likova i pripovjedača te
perspektivu pripovjedanja, prostorno-vremenski okvir djela i njegove stilske značajke, dok će
na sljedećoj razini analiza biti proširena na interakciju navedenih naratoloških oblika,
odnosno na njihove suodnose, pri čemu će poseban naglasak biti stavljen na prijelaz
metonimije u metaforu. Naposljetku, ovaj će rad biti zaokružen problematiziranjem
pragmatičke razine teksta, odnosno razmatranjem odnosa romana sa stvarnošću kao
društveno-povijesnom zbiljom, drugim riječima, razmatranjem funkcioniranja proznog djela
izvan isključivo književnih okvira.
Ključne riječi: Houellebecq, Karta i teritorij, stvarnost, fikcija, metonimija, metafora, ironija
�1. Uvod
U ovom radu analizirat ćemo i interpretirati odnos stvarnosti i fikcije u romanu Karta i
teritorij1 (2011.) Michela Houellebecqa. Njihov odnos pratimo na nekoliko razina, ponaprije
u vidljivoj strani teksta, preko romanu svojstvenih poetičkih kategorija (fabula, pripovjedač,
likovi, vrijeme i prostor), a zatim preko njihovih suodnosa te napokon na razini implicitnog.
Na toj ćemo se razini pak fokusirati na odnos metonimije i metafore u tekstu. Njihov odnos
vidimo onako kako ga određuje Ricoeur, pri čemu se
Samo [...] metonimija može potpuno tretirati kao fenomen denominacije: jedna riječ
na mjestu druge riječi; u tom smislu samo ona udovoljava teoriji supstitucije, jer
samo ona ostaje u granicama denominacije. […] Metafora se u stvari razlikuje od
metonimije po tome što igra na dva registra: na registru predikacije i na registru
denominacije […] metafora u diskursu igra takvu ulogu koju metonimija nikad i
nikako ne može dostići; njihova razlika u plodnosti pokreće složenije faktore nego
što je obična razlika između dviju vrsta asocijacija. Metafora ima prevagu nad
metonimijom ne zato što bi bliskost bila siromašniji odnos od sličnosti, ili zbog toga
što su metonimijski odnosi izvanjski, zadani u stvarnosti, a metaforičke ekvivalencije
stvara imaginacija, već zato što produkcija neke metaforičke ekvivalencije uvodi u
igru predikativne operacije o kojima metonimija ništa ne zna. (Ricoeur, 152)
Nadalje, na razini tekstu implicitnog zanima nas i uloga ironije pri čemu je promatramo ne
samo kao figuru, nego i kao svojevrsnu strategiju koja zastupa određeni pogled na svijet:
[...] ironija [je], ne samo kao figura, nego kao model i horizont relevantna tehnika
postmodernizma, a pripovjedačeva intencija o otkrivanju pripovjedne tajne npr. time
što se za pripovijedanje veli da je priča, vrhunac je pripovjedačeve ''samosvijesti''.
Postmodernistička književnost je u tom smislu situacionistička, [...] , demontaža je
iluzije sveznajuće pozicije visokog modernizma, te ne proizvodi u biti psihološko ja,
biografsko ja, historijsko ja, nego artificijelno ja, a njen post-historicizam je u tome što
ne samo intencionalno nego i imanentnom logikom postaje komentar (estetski)
usvojenoga (historijata) žanra. [...] Postmoderna ironija, [...] postaje strategijska
supstancija više nego dinamičko načelo i tako se krajnje reducira postajući ''prvim''
(narativnim) pokretačem. (Milanja, 62)
Houellebecqovo djelo nadalje se uklapa u dugu tradiciju političkog korištenja ironije koja
postoji u Francuskoj „[...], i kod neangažiranih autora, kao i kod onih koji najotvorenije
�prakticiraju ideološke ili političke oblike književnosti. To je stoga što ironija, kao i ideologija,
ima vrijedonosnu dimenziju ''kuđenja preko pohvale'', [...] !“ 2 (Denis)
2. Glavni lik i njegov odnos s drugim (likovima)
Houellebecqovi romani smatraju se uprimjerenjem „[...] bešćutnog liberalizma, robnoinformacijskog terora, rasapa obiteljskih veza i društvene kohezije, tobože hedonističkog
nadmetanja egoizama, gubitničke osuđenosti na samoću i depresiju [...]“, a njegovi
„Protagonisti su u trajnoj ambivalenciji potrebe za ljubavlju i nemogućnošću da se voli ili
bude voljen, psihičkog rasula i pridržavanja društvenih pravila, sudjelovanja u nametnutoj
borbi i izvjesnosti poraza.“ (Koščec, 24, 195) Analizu romana Karta i teritorij stoga ćemo
početi na njegovoj sadržajnoj razini koja prati životnu priču vizualnog umjetnika Jeda Martina
od njegova djetinjstva, koje je obilježeno samoubojstvom majke i očevim radom u vlastitom
arhitektonskom studiju, pri čemu Jean-Pierre Martin baš i ne provodi mnogo vremena sa
sinom, te školovanjem u internatu kod Isusovaca, da bi potom Jed studirao fotografiju,
pronašao prvi posao i nešto kasnije postao priznati umjetnik na pariškoj, ali i svjetskoj
likovnoj sceni. Glavni fabularni tok romana koncentriran je na Jedovo postizanje uspjeha,
njegov umjetnički proboj, odnosno na razdoblje od nešto više od deset godina, od 2010. do
2020. Roman međutim zahvaljujući analepsama i prolepsama obuhvaća veliki vremenski
raspon tako da sveznajući pripovjedač donosi događaje ne samo prije 2010., već i one nakon
2020., dakle događaje iz budućnosti, sve od otprilike 2060. godine i Jedove smrti.
Jedovi djedovi bili su obrtnici, no obojica su se izdigla nad puku reprodukciju. Jedan je djed
bio fotograf, a drugi zlatar, u njihovu radu prisutna je dakle umjetnička komponenta. Jedov
otac je pak arhitekt koji je želio biti umjetnik, on se, kako sam kaže:
Poslije mature upisao sam se na parišku Umjetničku akademiju. Moju majku je to
pomalo zabrinjavalo, htjela je da radije upišem fakultet za inženjera; ali od tvog djeda
sam dobio veliku podršku. Mislim da je on imao umjetničku ambiciju, kao fotograf, ali
nikada nije imao mogućnost da snima što drugo osim vjenčanja i pričesti. [...] ''Da, i ja
sam htio biti umjetnik...'' [...] ''Ali nisam uspio [...]. (KT, 197)
Cijelog života odnos Jeda s ocem je distanciran, ne uspjevaju se zbližiti. Jed oca posjećuje tek
jednom godišnje, na Badnjak, no ni tada ne zna o čemu bi zapravo s njim razgovarao. Do
prekretnice dolazi u trenutku kada mu otac počinje pričati o svom radu i svojim propalim
životnim ambicijama. Međutim, Jed predosjeća da taj preokret znači vjerojatno i posljednji
susret s ocem: „Jed je nakratko [...] osjetio da su ušli u novu etapu svojih odnosa, ili da se više
�nikad neće vidjeti.“ (KT, 207) Star i bolestan otac će se naposljetku bez Jedova znanja
odlučiti za eutanaziju u Švicarskoj.
Jed je odrastao bez majke, a ni sa drugim ženama ne uspjeva upostaviti bliski odnos. Tijekom
studija djevojka mu je kolegica Genèvieve koja je escort-dama koja ga napokon ostavlja zbog
bivšeg klijenta. Kasnije Jed upoznaje Olgu, upješnu rusku poslovnu ženu koja mu pomaže u
karijeri, no nakon njezina povratka u Rusiju ta je veza okončana, a ne uspjeva je obnoviti ni
deset godina kasnije kad će se Olga vratiti u Pariz, premda ga ona voli.
Jed nema prijatelja. Koliko-toliko prijateljsko-poslovni odnos uspjeva održavati sa svojim
galeristom Franzom Tellerom. Odnos najbliži prijateljskom pak uspostavlja s piscem
Michelom Houellebecqom. Autor romana Michel Houellebecq uvodi dakle u roman lik
Michela Houellebecqa kojeg bismo mogli bismo smatrati i metonimijom Houellebecqa
autora. Houellebecq lik pak piše predgovor za katalog Jedove izložbe, dok će Jed portretirati
pisca i taj mu portret, koji će dosegnuti cijenu u stotinama tisuća eura, kasnije pokloniti.
Dvojica umjetnika raspravljaju o svome radu, a umjetničke su im koncepcije slične.
Postavljaju se pitanja o funkciji umjetnosti danas i njezinoj komercijalizaciji. No, ne samo da
Jed Martin i Michel Houellebecq imaju sličan pogled na umjetnost, već među njima postoje i
drugi paralelizmi – lifestyle im je blizak (Houellebcqova kuća u Irskoj bez namještaja i
prepuna neraspakiranih kutija i neurednog travnjaka svojevrsni je preslik Jedova pariškog
stana, improviziranog namještaja, zapuštenog i neodržavanog, obojica se nezdravo hrane –
Houellebecq je ljubitelj suhomesnatih proizvoda, a Martin pakiranja hrane što se podgrijavaju
u mikrovalnoj pećnici, primjerice), obojica nisu u stanju ostvariti kontakt s drugima
(Houellebecq ima dva propala braka i djecu s kojom se ne viđa, prijatelja nema dok su Jedovi
obiteljski i ljubavni odnosi promašeni), danima žive u samoći (Houellebecq živi samotno,
dani su mu isprazni i ne zna kamo bi sa samim sobom, dok Jed mjesecima ni s kim ne
razgovara, osim što blagajnici u samoposluživanju odgovara s „ne“ na njezino pitanje o
posjedovanju kartice vjernosti trgovačkom lancu). Do preokreta u Houellebecqovom životu
dolazi kad se vraća u rodni kraj, kad kupuje rodnu kuću i nabavlja psa koji mu postaje vjerni
prijatelj, no na kraju će ipak skončati tako da nitko danima neće znati da je mrtav. (Još će
jednom liku iz romana, inspektoru Jasselinu, pas biti vjeran drug.) Jed će se pak i sam kasnije
preseliti na selo, u kuću djeda i bake u kojoj je kao dijete provodio praznike, no i njegov će
život biti obilježen samoćom. Kako možemo pročitati u tekstu, od svih odnosa koje Jed ima,
kao prijateljski bi se mogao opisati onaj s vlastitim bojlerom koji ga godinama nije iznevjerio,
i čijim kvarom započinje roman: „Zapravo se vrtio u krugu, barem se to moglo reći. Toliko je
bio besposlen da je, prije par tjedana, počeo razgovarati s bojlerom. A najozbiljnije je bilo što
�je sada – preksinoć je postao svjestan toga – očekivao da mu bojler odgovori. [...] Sve u
svemu, to mu je bio najstariji drug.“ (KT, 362) Jed dakle nije u stanju uspostaviti odnose s
drugim ljudima, podbacio je i kao sin, i kao ljubavnik i kao prijatelj. Likovi dvojice umjetnika
u zrcalno su simetričnom odnosu, jednog možemo smatrati alter egom onoga drugoga.
3. Struktura fabule
Jedova je karijera međutim besprijekorna. Njegovo umjetničko stvaralaštvo počinje u
srednjoškolskim danima fotografiranjem željeznih predmeta starim fotografskim aparatom
koji je naslijedio od djeda, fotografa, da bi na studiju tu svoju aktivnost proširio i na
fotografiranje ostalih metalnih predmeta: „Tako se Jed otisnuo u umjetničku karijeru bez
ikakvog drugog projekta osim projekta – čiju iluzornu narav je vrlo rijetko naslućivao – da
objektivno opisuje svijet.“ (KT, 44), a „Povjesničari umjetnosti, vještiji baratanju jezikom,
poslije su zabilježili da se to prvo pravo Jedovo ostvarenje već bilo pokazalo, i to u istom
smislu kao i sva sljedeća te usprkos raznolikosti materijala, kao hommage ljudskom radu.“
(KT, 44) Jednog dana Jed iznenada shvaća da je s fotografiranjem predmeta gotovo. Slučajno
pak, dok s ocem odlazi na selo na pogreb baki, Jed na benzinskoj crpki kupuje Michelinovu
kartu departmana Creuse Haute-Vienne te doživljava „estetsko ukazanje“ (KT, 46):
Karta je bila vrhunska; potresen, počeo je drhtati pred policama. Nikad nije gledao
tako veličanstven predmet, tako bogat emocijom i smislom kao što je bila ova
Michelinova karta 1/150 000 [...]. Esencija modernog doba, znanstvenog i tehničkog
shvaćanja svijeta, pomiješana s esencijom animalnog života. Crtež bijaše složen i lijep,
apsolutne jasnoće, s ograničenim kolorističkim kodom. (KT, 46/47)
Po povratku u Pariz, Jed kupuje sve Michelinove karte koje uspjeva naći te ih počinje
fotografirati. Tako nastaju printevi poput onog departmana Creuse:
Upotrijebio je jako nagnutu vizuru, trideset stupnjeva od horizontale, s maksimalnom
dubinom polja. Tada je ubacio zamućenost daljine i plavkasti efekt na obzoru, služeći
se Photoshopom. U prvom planu bilo je jezero Breuil i selo Chatelus-le-Marcheix. [...]
U dnu i na desnoj strani slike, kao da je izvirala iz maglovitog rastera, još se
razaznavala bijelo-crvena vrpca autoceste A20. (KT, 56/56)
Ovaj ispis označava početak Jedovog uspjeha koji će biti okrunjen samostalnom izložbom:
Ulaz u dvoranu bio je zapriječen velikim panoom, ostavljajući sa strane prolaze od
dva metra, na koji je Jed jedno kraj drugog postavio satelitsku fotografiju okolice
Guebwillerovog Balona i povećanje Michelinove karte ''Departmani'' za istu zonu.
�Kontrast je bio frapantan: dok se na satelitskoj fotografiji vidjela više-manje
jednolična zelena juha posuta nejasnim plavim mrljama, karta biješe razvila
fascinantnu mrežu departmanskih cesta, slikovitih puteva, vidikovaca, šuma, jezera i
prijevoja. Iznad obaju uvećanja, crnim slovima, stajao je naslov izložbe: ''KARTA JE
ZANIMLJIVIJA OD TERITORIJA'' (KT, 72)
„Jedov studij bio je čisto književni i umjetnički, pa on nikada nije imao prilike meditirati o
kapitalističkim misteriju par excellence: misteriju formiranja cijena.“ (KT, 83) Jed preko
specijalizirane mrežne stranice prodaje svoje printove po cijeni koja se ustalila na 2000 eura
za format 40x60. No ova faza umjetnikovog rada ubrzo završava. Kad se njegova djevojka
Olga, koja ga je na neki način lansirala zahvaljujući svojim vezama, vrati u Rusiju, Jed će
uništiti svoje radove, mjesece i godine rada. Za Jeda biti umjetnik znači biti poslušan,
odnosno slušati svoju intuiciju. „Te poruke mogle su podrazumijevati da uništiš neko djelo,
odnosno cijelu skupinu djela, da bi se uputio u radikalno novom smjeru, a katkada i bez
ikavog smjera uopće, ne raspolažući nikakvim projektom, ni najmanjom nadom u nastavak.“
(KT, 96) Jed pati bez Olge, no „U takvim okolnostima zbio se u njegovom životu ''povratak
slikarstvu'' koji će biti predmetom tolikih komentara.“ (KT, 106) Jed počinje slikati ulja na
platnu i time se bavi sljedećih desetak godina. Nastaje takozvana „serija jednostavnih
zanimanja“:
Jed Martin ne prikazuje manje od četrdeset dvije tipske profesije, nudeći tako posebno
širok i bogat analitički spektar za proučavanje uvjeta proizvodnje u društvu svog
vremena. Sljedeće dvadeset dvije slike, usredotočene na suočavanja i susrete, klasično
nazvane ''serija kompozicija poduzeća'', kane dati relacijsku i dijalektičku sliku
funkcioniranja ekonomije u cjelini. (KT, 108/109)
Po riječima samog Jeda: „U zadnjh deset godina pokušavao sam prikazati ljude iz svih
društvenih slojeva, od mesara za konjetinu do generalnog direktora multinacionale.“ (KT,
157) Njegov rad smještaju u tendenciju „povratka slikarstvu“, o čemu Jed kaže:
Povratak slikarstvu, ili skulpturi, odnosno povratak predmetu. Ali to je po mom
mišljenju, najviše zbog komercijalnih razloga. Lakše je uskladištiti i preprodati
predmet ili instalaciju, ili performans, ali čini mi se da imam nešto zajedničko s tim. Iz
slike u sliku pokušavam izgraditi jedan umjetni, simbolički prostor u kojem bih mogao
prikazivati situacije koje imaju neki smisao za grupu. (KT, 135)
Od te će izložbe Jed Martin zaraditi 30 milijuna eura.
�4. Od stvarnosti do metametafore
Roman je koncipiran u tri velike cjeline koje završavaju epilogom. Prva cjelina
romana analepsa je, odnosi se na život Jeda Martina u razdoblju koje je prethodilo onom u
kojem se proslavio, a o čemu čitamo u drugoj cjelini romana. Ta cjelina pak završava Jedovim
posjetom Houellebecqu u njegovoj kući u Francuskoj kad mu poklanja svoje platno.
Međutim, treća cjelina romana svojevrsni je preokret u naraciji jer radnja više primarno ne
prati Jedov život, već je koncipirana kao krimić. Netko je naime ubio Michela Houellebecqa,
a policija, na čelu s inspektorom Jasselinom i njegovim pomoćnikom Ferberom, ljubiteljem
Nervalove Aurélie, traži ubojicu. Jed se pojavljuje kao svjedok koji je posljednji
Houellebecqa vidio živog i koji će konstatirati kako su ostaci pisca i njegova psa raspoređeni
poput Pollockova djela. Piščeva trauma tako je na prvoj razini, razini priče, a zatim i na
drugoj razini, metaforički, pretvorena u umjetničko djelo. Jed pak saznaje da mu je otac otišao
na eutanaziju u Švicarsku, po prvi je put sasvim sam na Badnjak. Epilog romana koji slijedi
pak donosi odgovore na neriješena pitanja. Slučaj Michela Houellebecqa slučajno je riješen
nakon tri godine, kad se uspostavilo da je pisac ubijen kako bi bio ukraden njegov vrijedan
portret koji je naslikao Jed Martin. Jed pak seli u Creuse, u kuću djeda i bake te kupuje velike
parcele zemlje koje okružuju njegovo imanje te sve opasuje visokom, trometarskom žičanom
ogradom. Ne izlazi, nema kontakata s ljudima. Nastaju djela iz njegove posljednje faze opusa
kada kamerom iz dana u dan snima rast biljaka.
Već i sam naslov romana najavljuje postmodernistima dragu temu poigravanja statusom zbilje
i fikcije. Ne zaboravimo da se referira i na slavnu rečenicu „Karta nije teritorij“, poljskog
inženjera Alfreda Korzbyskog (1879.-1950.), utemeljitelja opće semantike. Riječ je dakako o
razlici između stvarnosti i njezinog prikaza.3 Tekst romana obilježava suodnos realnog,
fiktivnog i imaginarnog (Iser). Naime, zbilja je prisutna u fikcionalnom tekstu, međutim ona
je ondje fingirana, drugim riječima roman se pretvara ili hini, simulira stvarnost, roman kao
da je stvarnost. Stvarnost se prenosi u tekst, odnosno znak za nešto drugo, takozvanim
činovima fingiranja (Iser). Taj postupak naziva se irealiziranjem, a činovi fingiranja
podrazumijevaju tri irealizacije: selekciju elemenata iz realnog svijeta, kombinacije elemenata
teksta i njihovo podvrgavaje novoj kontekstualizaciji, odnosno njihovo relacioniranje, te
napokon razotkrivanje fikcionalnosti pri čemu se semantički prostori teksta čine analognima
realnom svijetu, odnosno postaju egzemplifikacija svijeta. Razotkrivanje fikcionalnosti vrši se
pomoću signala jer između autora i čitatelja postoji ugovor, a jezik pritom nije ključni signal
za prepoznavanje fikcije, nego su to književni rodovi koji imaju funkciju koda i usmjeravaju
�obzor očekivanja čitatelja. Dakle, „Ako se fingiranje ne može izvesti iz reproducirane zbilje,
tada u njemu dolazi do izražaja imaginarno koje se povezuje s realnošću koja se reproducira u
tekstu.“ (Iser, 312/313) Priroda književnog djela kao istovremenog spoja realnog, fiktivnog i
imaginarnog stoga jednako ovisi kako o svome tvorcu, tako i o svome čitatelju. I dok je
čitatelj kao takvu treba prepoznati, autor je kao takvu treba stvoriti – poštujući pritom
određene sheme, kodove, odnosno koristeći strategije koji se iznova ponavljaju: „Sva ta
obilježja teme, likova, kompozicije, vremena, prostora, te, razumije se, i samog pisma,
sačinjavaju neku vrstu realističkog koda. Taj kod usmjerava imaginarno pripovjedača koji
nastoji [...] fikciji dati privid stvarnosti.“ (Mitterand, 5) Dakle, pisanjem ne samo da realnost
postaje fikcija, nego kretanje ide i u suprotnom smjeru, fikciji se daje privid realnog.
Houellebecq pribjegava postupcima ozbiljenja fikcije datiranjem događaja, realnim
toponimima, uvođenjem u fabulu poznatih francuskih javnih osoba te napokon, kao krunom
svoga postupka, i samoga sebe. Naravno, time se istovremeno fikcija defikcionalizira i
potkazuje kao svojevrsno poigravanje ili šala s čitateljem – Michel Houellebecq je ubijen, što
kao da je vijest iz crne kronike. S problematiziranjem odnosa zbilje i fikcije u skladu je i
naslov djela – karta i teritorij – karta kao otklon od stvarnosti, i teroritorij kao sama stvarnost.
No, Jed Martin, dakle umjetnik, pokazuje kako teritorij postaje karta, a karta umjetničko
djelo. Karta bi trebala biti neka vrst dokumenta, ona je neka vrst metonimije stvarnosti, no
istovremeno i fikcija – sjetimo se primjerice nesrazmjera rubova i središta karte, ili
nenavođenja određenih mjesta na karti, iako ona u stvarnosti naravno postoje. Karta tako
dobro ilustrira umjetnički postupak selekcije elemenata iz stvarnosti i njihovu transpoziciju,
odnosno relacionizaciju, simbolizaciju i napokon metaforizaciju. Karta se pak kod
Houellebecqa dodatno fikcionalizira fotografiranjem, novom obradom, novom selekcijom,
novom simbolizacijom, čime postaje meta-metafora. Od metonimije karta se dakle prevodi u
metaforu da bi opet bila metonimizirana i metaforizirana. Time roman dolazi na poziciju
ukazivanja na to kako se metafora zapravo može, u okviru određenog koncepta, svesti na
metonimiju, odnosno da „Kada se te doktrine racionaliziraju koncepcijama o nekoj duhovnoj
supstanciji i sličnom, onda se metafora prevodi na metonimijski jezik i "objašnjava". Ali
takva objašnjenja žestoko mirišu na intelektualnu smrtnost i iščezavaju prije ili kasnije, dok se
prvobitna metafora ponovo javlja, beskompromisna kao i uvijek.“4 (Fry, 84) Stoga se metametafora karte napokon može promatrati kao realizirana metafora romana kao žanra koji
polazište ima u stvarnosti koja se međutim višestruko irealizira.
�5. Od ironije do metaironije
Odnos zbilje i fikcije produbljuje uzmemo li u obzir tekstu implicitan odnos ironije i
ideologije sa stvarnošću. Naime,
Između stvarnosti i ideologije postoji [...] čisti hijerarhijski odnos: zbiljsko, onako kako
ga poima marksistička kritika ili znanost, kauzalna je istina ideologije, koja je mjesto
iluzije, laži ili lažne savjesti. U slučaju ironije, također postoje dva sloja značenja:
doslovni, prihvatljiv po sebi, no koji određeni indikatori vrlo različite prirode traže
prevrednovati, kako bi se preradio izgrađeni smisao. U tom smislu, najklasičnija ironija
čini očiglednim kontradikciju između idealnog, vrednovanog svijeta, i svijeta takvog
kakav jest, potkazujući otklon između očaravajuće iluzije ideala, ili utopije, i stvarnosti.
S tog stajališta vrijedonosni doseg ironije različit je od onog ideologije jer ona zahtijeva
odvajanje vrijednosti i istine: nikada ironijsko prevrednovanje ne negira višu vrijednost
predviđenog idealnog svijeta, pa čak ni kad razotkriva svoj iluzorni ili nemogući
karakter u stvarnosti: dva sloja značenja zadržana su dakle, i to u nužnoj dvosmislenoj
napetosti.5 (Denis)
Ton ovog Hoellebecqovog romana prvenstveno je ironičan, a „[...] ironija [kao] određena vrst
igre vrijednostima, vjerovanjima, stavovima i mišljenjima predočenim u djelu, te njezine
detronizirajuće i desakralizirajuće funkcije utječu na preokretanje smisla čuvajući nas od
jednodimenzionalnog i doslovnog shvaćanja.“ (Slabinac, 120). U romanu tako možemo
iščitati kritiku francuske i svjetske umjetničke scene, kritiku komercijalizacije umjetnosti, no
prvenstveno je riječ o auto-ironiji. Ironija je dakle dvostruka, s jedne je strane usmjerena na
poslanje umjetnika (možemo li ga smatrati svojevrsnim plaćenikom koji radi za novac?), a s
druge na samo umjetničko djelo. Stoga autor i uvodi samoga sebe u tekst kao jednog od
likova, temeljeći svoj lik na metonimiji, poigravajući se dakle stereotipima o vlastitu liku
(Houellebecq pijanica, Houellebecq koji orgija s prostitutkama na Tajlandu, Houellebecq pred
bankrotom pa piše za 10 000 eura) i djelu (stvarni književni kritičari koji se pojavljuju u
tekstu kao likovni kritičari Jedova rada) da bi napokon došlo do (iznenadne) „smrti autora“,
točnije, „ubojstva autora“. Pa ako je Houellebecq lik metonimija pravog Houellebecqa,
Houellebecqa pisca, ne bismo li mrtvog Houellebecqa mogli smatrati metaforom autora,
odnosno metaforom za smrt autora ili, drugim riječima, za smrt same metafore, za mrtvu
metaforu? Naime, poetski diskurs po Ricoeuru obilježava živa metafora, a spekulativni mrtva.
Nadalje, oživotvoriti metaforu po Ricoeuru znači „dovesti spekulativnu misao u suglasje s
pjesničkom riječi.“ (352) Nije stoga slučajno da je Houellebecq živio i da je ubijen u
�filozofskim selu, odnosno selu u kojem svaka ulica ili trg, naravno metaforički, nose ime
nekog filozofa. Naime, odnos shvaćanja i tumačenja za Ricoeura je komplementaran i
dijalektički, a interpretirati metaforu zapravo znači metaforizirati metaforu. Zadaća
spekulativnog diskursa potraga je za mjestom na kojem pojaviti se znači „rađanje onoga što
raste“, što je zapravo metafora rascvata koja po principu repetitivnosti, kroz cikluse
metonimija-metafora-metonimija i tako dalje, dovodi kako do nestanka autora, umjetnosti,
tvorca, Boga, tako i do otpočinjanja novog ciklusa rođenjem autora, metaforike ... i njegova
nastavljanja.
Odnos prema romanu kao žanru u romanu Karta i teritorij ironičan je, stoga ga određujemo
kao roman o romanu, odnosno meta-roman. Uz (auto)ironičan stav autora prema umjetničkom
stvaralaštu – samom djelu i njegovu autoru, ironija je napokon usmjerena i na funkciju
umjetnosti. „Po Barthesu, pravu odgovornost za pisca ne predstavljaju ideološke implikacije
njegova djela, nego prihvaćanje književnosti kao promašenog angažmana [engagement
manqué]“ (Denis), što je zapravo pozicija estetskog purizma, odnosno rada isključivo na
jeziku. Jed Martin u analognoj je situaciji. U romanu čitamo kako se obogatio umjetnošću i
više ne stvara za tržište. Jedov motto postaje: „Ne treba tražiti smisao ondje gdje ga nema.“
(KT, 360) On se povlači na svoje imanje i počinje svoj zadnji projekt snimanja rasta biljaka,
takozvanih videograma. U posljednjem intervjuu koji je dao pred smrt „[...] govori – gotovo
isključivo – o tehničkim postupcima koje je primjenjivao pri izradi onih neobičnih
videograma [...]. [...] O značenju djela koje ga je zaokupljalo tijekom cijelog zadnjeg
razdoblja života, on si ne dopušta nikakva komentar.“ (KT, 382) Drugim riječima, Jed se
zatvara u svoju kulu bjelokosnu, a njegovo stvaralaštvo odvaja od konkretnog povijesnog
trenutka odbacujući referenciju na stvarnost te društveni ili politički angažman, težeći
univerzalnom i interpretaciji kozmosa, njegujući ideal nepristranosti (impassibilité) i kult
forme u stvaralaštvu koje postaje autonomno u odnosu na zakone tržišta, znanost i moral, te
napokon, elitističko, kao što se dogodilo i krajem 19. stoljeća kad „[...], se pisci udaljuju od
svoje publike, koja više voli proizvodnju od kreacije“ (Tadié, 173). Jedova su djela zatvorena,
odnosno hermetična, treba ih deširirati i u njima pronaći simboličko, on u nekom vidu
neolarpurlartizma usvaja Gautierovu devizu po kojoj „Postoji samo lijepo koje ne služi
ničemu, a sve što je korisno ružno je“ (Thérenty, 71). Umjetniku napokon preostaje tek
gledati kako raste bilje, pa je tako Jed Martin
U to isto vrijeme, počeo [...] kamerom snimati fotografije svih ljudi koje je uspio
upoznati, od Genèvieve do Olge preko Franza, Michela Houellebecqa, oca i drugih
osoba, zapravo svih onih čije je fotografije imao. [...] Izložene naizmjenično kiši i
�sunčevom svijetlu, fotografije su se napuhavale, na mjestima trunule, onda se
raspadale u komadiće, i za nekoliko tjedana bile su potpuno uništene. [...] Tako se
djelo koje je zaokupljalo posljednje godine Jeda Martina može gledati – to je
najdirektnije tumačenje – kao meditacija o svršetku industrijskog doba u Europi, i još
općenitije o prolaznoj i prijelaznoj naravi svakog ljudskog poslovanja.“ (KT, 387, 389)
Jed Martin stvara dakle djelo koje svjedoči o propasti jednog načina života i jedne civilizacije.
U romanu Jedovo umjetničko djelo zapravo korespondira s krajem jednog svijeta, o čemu, na
drugoj razini teksta, svjedoči sveznajući pripovjedač. Naime, jednom će prilikom Jed izaći sa
svog imanja i uvidjeti koliko se Francuska u međuvremenu promijenila – proizvodne
djelatnosti nestale su, Francuska je postala u prvom redu poljprivredna i turistička zemlja koja
prodaje svoje šarmantne hotele, parfeme i mesne doručke, ali i seks, pri čemu se mijenja
jedino nacionalnost njezinih posjetitelja, dok imigracija nestaje sa zatvaranjem radnih mjesta
u industriji.
6. Zaključak
Houellebecqovi romani specifični su „[...] po tome što podrivaju ne samo vladajuće sustave i
predodžbe nego i vlastite građevine, na sve tri razine, logosa, ethosa i pathosa.“ (Koščec,
196) Ironijski skepticizam u tekstu rezultirat će poetskom samorefleksijom, odnosno
pripovijedanje će u vidu meta-metafore postati predmetom narativnog diskursa, na što se će se
nadodati postmoderna ironija ne samo kao „[...] sarkastično ironičan odnos [autora] prema
suvremenoj kulturi i civilizaciji, [nego] i autoironična poetička poruka o nedoumici oko
vlastita Izraza i poslanja.“ (Slabinac, 122) Pa što bi dakle bila funkcija umjetnosti? Neka vrsta
angažmana u kojoj umjetnik ukazuje na stanje u svijetu? Ili bismo trebali umjetničko poslanje
shvatiti kao udaljavanje od svijeta, u kojem, ako ćemo suditi po Jedovom primjeru, i tako nije
moguće uspostaviti odnose s drugim(a)? Je li zaista, kako Houellebecq piše u posljednjoj
rečenici svoga romana, „Triumf vegetacije [...] totalan.“? (KT, 389) Ili se pak radi o
parodiranju nove verzije parnasovskih učenja, ironiziranju ironije, ironiji na drugu potenciju?
Zbilja je naravno polazište za fikcionalni prozni tekst, a u samom tekstu nalazimo je
prerađenu, simbolički posredovanu jezikom te metaforizanu i dohvatljivu na razini
implicitnog. Implicitno u tekstu, koje se može manifestirati (i) kao ideologija ili ironija, ima
pak povratan učinak na stvarnost. Naime, ironiju je moguće interpretirati samo unutar
takozvane interpretacijske zajednice (Hutcheon), što znači da pripadnici te zajednice, kako bi
uopće prepoznali da određena tvrdnja traži ironijsko prevrednovanje, moraju dijeliti relativno
�velik broj vrijednosti i kodova. U procesu interpretacije ironije čitatelj pak dolazi do
određenih zaključaka, on se može poistovjetiti s likom kojeg ironija cilja, može se od njega
ograditi, propitati svoje vlastite vrijednosti i uvidjeti njihov ideološki karakter čime se zapravo
na neki način i sam kompromitira, te napokon, nakon što mu književnosti otvori oči,
promijeniti samoga sebe.
U jednom će se trenutku u romanu Jed, otuđeni Jed, zapitati: „Je li on to bio na najboljem
putu da ga svlada osjećaj prijateljstva prema Houellebecqu?“ (KT, 177) Nije li autor i ovdje
autoironičan, pa nam pokazuje, upravo preko lika pisca Houellebecqa, da baš kontakt s
umjetnikom i umjetnošću – ili živom metaforom (Ricoeur) – predstavlja jedini (i kakav takav)
vid kontakta s drugim? Odnosno, kao što će to sam autor napisati u svojoj posljednjoj knjizi
Soumission:
Samo vam književnost može pružiti osjećaj dodira s nekim drugim ljudskim duhom,
ljudskim duhom u njegovoj cjelovitosti, njegovim slabostima i snagom, njegovim
ograničenjima, uskogrudnošću, fiksnim idejama, vjerovanjima; sa svime što ga dira,
zanima, uzbuđuje ga ili mu je mrsko. 6 (S, 13)
Iako književnost dakle ne daje jednoznačne odgovore, upravo zbog inherentne joj
višeznačnosti iziskuje stalno propitivanje. Nije li baš zato karta zanimljivija od teritorija?
U ovom će radu za roman Karta i teritorij (Michel Houellebecq, Zagreb: Litteris, 2011.) biti korištena kratica
KT, dok će za roman Soumission (Michel Houellebecq, Paris: Flammarion, 2015.) biti korištena kratica S.
2
« [...] il y a en France une tradition bien établie d'un usage politique de l'ironie, tant chez les auteurs réputes les
plus dégagés que chez ceux qui pratiquent les formes plus ouvertement idéologiques ou politiques de littérature.
C'est que l'ironie, comme idéologie, possède une dimension évaluative (‘’ le blâme par la louange ‘’), [...] ! »,
preveli I.Š. i P.L.
3
Vidi KT, str.72., fusnota 45.
4
„Kada se te doktrine racionalizuju koncepcijama o nekoj duhovnoj supstanci i sličnom, onda se metafora
prevodi na metonimijski jezik i "objašnjava". Ali takva objašnjenja žestoko mirišu na intelektualnu smrtnost i
iščezavaju pre ili kasnije, dok se prvobitna metafora ponovo javlja, beskompromisna kao i uvek.“, preveli I.Š. i
P.L.
5
« Entre la réalité et l’idéologie, il y a donc un rapport hiérarchique net : le réel, tel que le critique marxiste ou la
science permettent de le saisir, est la vérité causale de l’idéologie, laquelle est le lieu de l’illusion, du mensonge
et de la fausse conscience. Dans le cas de l’ironie, il y a également deux strates de significations : un sens littéral,
acceptable en soi, mais que certains indices, de nature très variable, commandent de réévaluer, pour élaborer un
sens construit. En ce sens, l’ironie la plus classique met en évidence une contradiction entre n monde idéal ou de
l’utopie et la réalité. De ce point de vue, la portée évaluative de l’ironie est différente de celle de l’idéologie
puisqu’elle postule un décrochage entre les valeurs et la vérité : jamais la réévaluation ironique ne nie la valeur
supérieure du monde idéal envisagé, même si elle prend acte de son caractère illusoire ou impossible dans la
réalité ; les deux couches de significations sont donc maintenues, et dans une tension nécessairement
équivoque. », preveli I.Š. i P.L.
6
« Mais seule la littérature peut vous donner cette sensation de contact avec un autre esprit humain, avec
l'intégralité de cet esprit, ses faiblesses et ses grandeurs, ses limitations, ses petitesses, ses idée fixes, ses
croyances; avec tout ce qui l'émeut, l'intéresse, l'excite ou lui répugne. », preveli I.Š. i P.L.
1
�Bibliografija
Denis, Benoît: « Ironie et idéologie – Réflexions sur la responsabilité idéologique du texte »,
COnTEXTES
[Online],
http://contextes.revues.og/180,
2/2007,
16/02/2007,
pristup
05/02/2015
Fry, Northrop (Fraj, Nortrop): Veliki Kod(eks), Beograd: Prosveta, 1985.
Iser, Wolfgang: „Činovi fingiranja ili što je fiktivno u fikcionalnom tekstu“, u Umjetnost
riječi, listopad-prosinac 1987.,
Houellebecq, Michel: Karta i teritorij, Zagreb: Litteris, 2011.
Houellebecq, Michel: Soumission, Paris: Flammarion , 2015.
Koščec, Marinko: Michel H. – mirakul, mučenik, manipulator?, Zagreb: Tvrđa, 2007.
Milanja, Cvjetko: „Postmoderni odmak“, Republika 49, 1993., 5/6,
Mitterand, Henri: L'Illusion réaliste, Pariz: Presses Universitaires de France, 1994.
Paul Ricoeur, Živa metafora, Zagreb: Grafički zavod Hrvatske, 1981.
Slabinac, Gordana : „Metatekstualne funkcije ironije i groteske u avangardi“, Republika 9-10,
1990.
Tadié, Jean-Yves: La création littéraire au XIXe siècle, Paris: Armand Colin, 2011.
Thérenty, Marie-Ève: Les mouvements littéraires du XIXe et du XXe siècle, Paris: Hatier,
2001.
�
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Extent
The size or duration of the resource.
2912
Title
A name given to the resource
“THE MAP IS MORE INTERESTING THAN THE TERRITORY” THE CASE OF THE NOVEL THE MAP AND THE TERRITORY BY MICHEL HOUELLEBECQ
Author
Author
Šarić, Iva
Levačić, Patrick
Abstract
A summary of the resource.
In the novel The Map and the Territory (2011) by Michel Houellebecq the issue of merging the status of faction and fiction is present in all the poetic categories of the novel, i.e. in the plot and in the narration, the status of the narrator and characters, up to the narrative time-space continuum. The aim of this paper is to literary analyze and interpret this Houellebecq's work. Our approach is triple. First, we deal with the structure of the plot, the categories of characters and narrator, and then the narrative perspectives and spatial-temporal frame of the novel and its style. As a next step, our analysis is expanded to the interaction of mentioned narrative forms, i.e. their mutual relations are observed. Particular attention is put on the transformation of the metonymy to the metaphor. Finally, we complete this work observing the relations between the novel and ''the real'' in its sociological and historical meaning. In this way, the pragmatic level and the functioning of the novel outside of a strictly literary framework is problematized.
Publisher
An entity responsible for making the resource available
International Burch University
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
2015-09
Keywords
Keywords.
Article
PeerReviewed
PG Slavic, Baltic, Albanian languages and literature,PN Literature (General),PN0080 Criticism
-
https://eprints.ibu.edu.ba/files/original/e06ab65854416362f711d99e28c1a9d4.docx
b646d0b8be1632ac0d96b54dee6cec78
https://eprints.ibu.edu.ba/files/original/28446e7049b85f4c1af4d4bca3b95813.pdf
15ad0a54d8af7a75026b627f997a7ccb
PDF Text
Text
“VE ŞAİRLER BOYUNA KİMLERE YAZARLAR?”: NECATİGİL VE SÜREYA’NIN
GÖZÜYLE ŞİİR OKURU
Kabil DEMİRKIRAN - Atanur MEMİŞ
Boğaziçi Üniversitesi, Türkçe Dersleri Koordinatörlüğü - İstanbul Bilgi Üniversitesi, Türk Dili
Birimi, İstanbul / Türkiye
Anahtar Kelimeler: Cemal Süreya, Behçet Necatigil, Michael Riffaterre, modern şiir, üstün
okur.
ÖZET
Bu çalışma, dış dünyayla ilişkisini metafor ve metonomiler aracılığıyla kuran “şiir”in
karşısında okurun konumunu, edebiyatımızın iki usta şairinin değerlendirmelerinden hareketle
tartışmayı amaçlamaktadır. Semiotics of Poetry kitabında, göstergebilimin verileriyle okur odaklı
bir çözümleme yöntemi geliştiren Michael Riffaterre‟e göre şiir, “söylediğinden farklı bir şeyi
kasteden” bir türdür. Dolayısıyla okurun, şiirdeki göstergeleri, yansıtmacı ( mimetic ) düzlemden
yorumsamacı ( hermeneutic ) düzleme aktararak kavrayabilmesi mümkündür. Bu çalışma,
1950‟lerin ikinci yarısından sonra tasvire ve öykülemeye dayalı biçemi terk ederek geleneksel
söz ve anlam sanatlarının modern bir işlevde kullanıldığı birden fazla anlam katmanına sahip
“çokgen şiirler” yazmaya yönelen Behçet Necatigil ile, edebiyat dünyasına 1958‟de Üvercinka
kitabıyla giren; biçimciliği, soyutlamayı, serbest çağrışımı ve anlam kapalılığını ilke edinmiş II.
Yeni‟nin öncü isimlerinden Cemal Süreya‟nın yazılarında şiir okuruna bakış açılarını, örtüşen ve
ayrışan yönleriyle ele almayı hedeflemektedir. Her iki ismin de ortak yönü, bilinçli şekilde,
ortalama şiir okuruyla sözleşme yapmamış şairler olmalarıdır. Şiirlerini yazarken gösterdikleri
titizliği, muhatap aldıkları okurun niteliklerini sıralarken de görebilmek mümkündür. 1970‟de
yayımlanan bir söyleşisinde, “Bugünün şiiri mümkün olduğu kadar geçmişe atıflarla
ilerlemelidir.” diyen Behçet Necatigil‟in şiiri, binlerce yıldır süregelen toplumsal, dilsel ve
yazınsal devinimden haberdar bir okur tipiyle karşılaşmayı beklemektedir. Bir başka deyişle
Necatigil şiiri, tasavvufi motiflerden Yunan ve Latin mitolojisindeki simgelere; tenasüb, tevriye
ve leff ü neşr sanatlarından Alman yazınındaki „düşünce çizgisi‟ne bir solukta atlayabilecek
kıvrak bir okur zekâsına yöneliktir. Necatigil, şairin metinlerarası koridorlarda dolaşırken şiirine
dipnot düşmeyeceğini, okurun şiiri kavrama noktasında kendisini mutlaka yetiştirmesi
gerektiğini vurgulamıştır. “…. şiirimi yazarken belli birileri okusun isterdim; onlar okumasa bile
birileri var diye yazardım biraz da.” diyen Cemal Süreya ise, yazdığı şiiri okuyacak veya bir gün
okuma ihtimali bulunan okurla daha yazma aşamasında sözleşmiş gibidir. Bu, 1967 tarihli bir
söyleşisinde bahsettiği gibi, modern şiire ilgi duyan bir okurdur. Sanat eserinin okurla ilişkisini
belirleyen değişkenlerden bir kısmının o eserin niteliğinde aranması gerektiğini savunan
Süreya‟nın bu nitelikten kastı; basmakalıplıktan arınmış, öz şiir arayışının ürünü olan, dilin ve
biçemin bütün imkânlarını kullanmaktan çekinmeyen; bu anlamda kendisine kadar süregelen şiir
birikiminden ayrışmaya başlamış olan modernist şiirdir. Behçet Necatigil gibi, Cemal Süreya da,
sözleştiği bu yeni şiir okurunu, “…şiir okuru olmak artık hiç değilse ufak bir hazırlık, ufak bir
çaba istiyor. Eski şiirin alışkanlığından yeni şiirin havasına girebilmek için onların da kendi
yönünden ufak bir adım atması gerekiyor.” sözleriyle göreve çağırmaktadır. Özetle, her iki şairin
de kafasında kurguladığı ve şiirlerinin ürettiği okur, Riffaterre‟in deyimiyle, içinde yaşadığı
toplumun sözlü-yazılı kültürel zenginliğine, başka metinlere ve dilin ses, sözdizimi, anlam vb.
temel özelliklerine hâkim olmuş, dilbilimsel ve yazınsal yetkinliğe sahip bir “üstün okur”dur.
��
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Extent
The size or duration of the resource.
2183
Title
A name given to the resource
“VE ŞAİRLER BOYUNA KİMLERE YAZARLAR?”: NECATİGİL VE SÜREYA’NIN GÖZÜYLE ŞİİR OKURU
Author
Author
DEMİRKIRAN , Kabil
MEMİŞ, Atanur
Abstract
A summary of the resource.
Anahtar Kelimeler: Cemal Süreya, Behçet Necatigil, Michael Riffaterre, modern şiir, üstün okur. ÖZET Bu çalışma, dış dünyayla ilişkisini metafor ve metonomiler aracılığıyla kuran “şiir”in karşısında okurun konumunu, edebiyatımızın iki usta şairinin değerlendirmelerinden hareketle tartışmayı amaçlamaktadır. Semiotics of Poetry kitabında, göstergebilimin verileriyle okur odaklı bir çözümleme yöntemi geliştiren Michael Riffaterre‟e göre şiir, “söylediğinden farklı bir şeyi kasteden” bir türdür. Dolayısıyla okurun, şiirdeki göstergeleri, yansıtmacı ( mimetic ) düzlemden yorumsamacı ( hermeneutic ) düzleme aktararak kavrayabilmesi mümkündür. Bu çalışma, 1950‟lerin ikinci yarısından sonra tasvire ve öykülemeye dayalı biçemi terk ederek geleneksel söz ve anlam sanatlarının modern bir işlevde kullanıldığı birden fazla anlam katmanına sahip “çokgen şiirler” yazmaya yönelen Behçet Necatigil ile, edebiyat dünyasına 1958‟de Üvercinka kitabıyla giren; biçimciliği, soyutlamayı, serbest çağrışımı ve anlam kapalılığını ilke edinmiş II. Yeni‟nin öncü isimlerinden Cemal Süreya‟nın yazılarında şiir okuruna bakış açılarını, örtüşen ve ayrışan yönleriyle ele almayı hedeflemektedir. Her iki ismin de ortak yönü, bilinçli şekilde, ortalama şiir okuruyla sözleşme yapmamış şairler olmalarıdır. Şiirlerini yazarken gösterdikleri titizliği, muhatap aldıkları okurun niteliklerini sıralarken de görebilmek mümkündür. 1970‟de yayımlanan bir söyleşisinde, “Bugünün şiiri mümkün olduğu kadar geçmişe atıflarla ilerlemelidir.” diyen Behçet Necatigil‟in şiiri, binlerce yıldır süregelen toplumsal, dilsel ve yazınsal devinimden haberdar bir okur tipiyle karşılaşmayı beklemektedir. Bir başka deyişle Necatigil şiiri, tasavvufi motiflerden Yunan ve Latin mitolojisindeki simgelere; tenasüb, tevriye ve leff ü neşr sanatlarından Alman yazınındaki „düşünce çizgisi‟ne bir solukta atlayabilecek kıvrak bir okur zekâsına yöneliktir. Necatigil, şairin metinlerarası koridorlarda dolaşırken şiirine dipnot düşmeyeceğini, okurun şiiri kavrama noktasında kendisini mutlaka yetiştirmesi gerektiğini vurgulamıştır. “…. şiirimi yazarken belli birileri okusun isterdim; onlar okumasa bile birileri var diye yazardım biraz da.” diyen Cemal Süreya ise, yazdığı şiiri okuyacak veya bir gün okuma ihtimali bulunan okurla daha yazma aşamasında sözleşmiş gibidir. Bu, 1967 tarihli bir söyleşisinde bahsettiği gibi, modern şiire ilgi duyan bir okurdur. Sanat eserinin okurla ilişkisini belirleyen değişkenlerden bir kısmının o eserin niteliğinde aranması gerektiğini savunan Süreya‟nın bu nitelikten kastı; basmakalıplıktan arınmış, öz şiir arayışının ürünü olan, dilin ve biçemin bütün imkânlarını kullanmaktan çekinmeyen; bu anlamda kendisine kadar süregelen şiir birikiminden ayrışmaya başlamış olan modernist şiirdir. Behçet Necatigil gibi, Cemal Süreya da, sözleştiği bu yeni şiir okurunu, “…şiir okuru olmak artık hiç değilse ufak bir hazırlık, ufak bir çaba istiyor. Eski şiirin alışkanlığından yeni şiirin havasına girebilmek için onların da kendi yönünden ufak bir adım atması gerekiyor.” sözleriyle göreve çağırmaktadır. Özetle, her iki şairin de kafasında kurguladığı ve şiirlerinin ürettiği okur, Riffaterre‟in deyimiyle, içinde yaşadığı toplumun sözlü-yazılı kültürel zenginliğine, başka metinlere ve dilin ses, sözdizimi, anlam vb. temel özelliklerine hâkim olmuş, dilbilimsel ve yazınsal yetkinliğe sahip bir “üstün okur”dur.
Publisher
An entity responsible for making the resource available
International Burch University
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
2013-05-17
Keywords
Keywords.
Article
PeerReviewed
Identifier
An unambiguous reference to the resource within a given context
ISSN 2203-4548
-
https://eprints.ibu.edu.ba/files/original/dede878851c91f1f13262445a58efbd1.docx
0cfcf6f4af2cac2323a8a556a208af85
https://eprints.ibu.edu.ba/files/original/382838ba7f56a0822eaa8f48b8497f12.pdf
25764c1b1a9d4ebbe26926fd9df7a18c
PDF Text
Text
Maida Omerćehajić
Studentica II ciklusa studija na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu
„FUNKCIONISANJE DEMOKRATSKOG SISTEMA U
USLOVIMA SLOŽENOG DRŽAVNOG UREĐENJA“
Sažetak
Funkcionisanje demokratskog sistema vlasti u složenim državnim
zajednicama vrlo često nailazi na poteškoće koje izviru iz samog oblika
njihovog unutrašnjeg uređenja, posebno kada se u korijenu ovakvog uređenja
nalaze etničke, religijske ili jezičke razlike. Sa ovakvim preprekama susreće
se i Bosna i Hercegovina, kao složena država sui generis čiji demokratski
sistem izvire iz volje tri konstitutivna naroda i koji je formiran Ustavom
donesenim u cilju zaustavljanja rata. U ustavnim porecima država složenog
unutrašnjeg uređenja, zahtijeva se nužno postojanje određenih mehanizama i
instituta koji osiguravaju nesmetano funkcionisanje demokratske države
zasnovane na vladavini prava. Ovakvi instituti su utoliko značajniji i
kompleksniji kada se uzme u obzir činjenica da ih nerijetko prati i funkcija
zaštite prava i interesa određene jezičke ili nacionalne skupine. Ovaj rad
prvenstveno nastoji analizirati probleme unutrašnjeg uređenja Bosne i
Hercegovine kao složene države sa naglaskom na razloge njegovog nastanka,
uz komparativnu analizu ustavnih rješenja u pozitivnom pravu drugih
evropskih složenih državnih zajednica i ispitivanje mogućnosti njihove
primjene u bosanskohercegovačkom pravnom poretku.
Ključne riječi: demokratija, ustav, Bosna i Hercegovina, Švajcarska, Belgija
373
�Maida Omerćehajić: „FUNKCIONISANJE
SLOŽENOG DRŽAVNOG UREĐENJA“
DEMOKRATSKOG SISTEMA U
USLOVIMA
„THE FUNCTIONING OF THE DEMOCRATIC SYSTEM
IN FEDERAL FORMS OF GOVERNMENT“
Abstract
The functioning of the democratic system in complex state models
often encounters difficulties arising from the form of their governance,
especially when there are ethnical, religious or lingual differences in the root
of such models. Bosnia and Herzegovina also encounters such obstacles and
difficulties, as a sui generis complex state with a democratic system arising
from the will of the three constituent peoples. This system is based on a
Constitution the purpose of which was stopping the war. In the constitutional
systems of such countries, certain mechanisms are necessary in order to
ensure the functioning of a democratic state based on the rule of law. Such
institutes are even more important when we take into account the fact that
they often include the function of protection of rights and interests of a
certain lingual or national group. This paper attempts to analyze the problems
of the system of Bosnia and Herzegovina as a complex state, with a
comparative analisys of the constitutional solutions of other federal state
models in Europe and the possibility of their implementation into the legal
system of Bosnia and Herzegovina.
Key words: democracy, constitution, Bosnia and Herzegovina, Switzerland,
Belgium
374
�ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih
reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“
UVOD
Najjednostavnije rečeno, pod državnim uređenjem podrazumijeva se
to „da li u jednoj državi postoji samo jedna ili više državnih organizacija, tj.
jedan ili više potpunih aparata ustavno-zakonodavne, izvršno-političke,
pravosudne i upravne djelatnosti“.1 Pored osnovne podjele država na
jedinstvene (unitarne) i složene, od različitih oblika složenih država danas su
prisutne samo federacije. Federativno državno uređenje se najčešće javlja kao
sredstvo putem kojeg se osigurava zaštita prava građana, sprovođenje zakona
i očuvanje vladavine prava na teritoriju države gdje se u ovakvim slučajevima
javljaju određene poteškoće, bilo zbog veličine teritorija, bilo zbog
heterogene strukture stanovništva sačinjene od različitih etničkih, jezičkih ili
vjerskih skupina, ili pak zbog potrebe očuvanja tradicije bivših samostalnih
država koje su se ujedinile u novu federalnu državu
„Unutar federalnog sistema, niži nivoi (države, pokrajine, kantoni,
itd.) imaju utvrđene sfere nadležnosti koje centralna vlast ne može ugroziti.
Svaki nivo ima svoju poresku bazu, a niži nivoi igraju ulogu u procesu
donošenja odluka na višem nivou. Federalizam, dakle, predstavlja metodu
upravljanja koja moć udaljava od centra“.2 Među svim prošlim i postojećim
federacijama postoje znatne razlike. To se osobito izražava u činjenici što su
neke federacije razvile jače elemente decentralizacije, dok je kod drugih jače
istaknuta centralizacija i elementi unitarizma.3
U složene države spada i Bosna i Hercegovina, uz niz specifičnosti u
svom pravnom sistemu u odnosu na ono što se danas može smatrati
klasičnom federacijom. Demokratski sistem naše države susreće se sa
brojnim poteškoćama, uprkos raznim mehanizmima čija je svrha da olakšaju
njegovo nesmetano funkcionisanje. Stoga, glavni dio ovog rada podijeljen je
na tri cjeline: prvenstveno, na pregled izazova postdaytonskog ustavnog
sistema Bosne i Hercegovine, te na dvije cjeline posvećene kratkoj analizi
državnog uređenja Švajcarske Konfederacije i Kraljevine Belgije, dvije
države sa kojima se Bosna i Hercegovina nerijetko poredi u literaturi, bilo da
se radi o njihovom federalnom unutrašnjem uređenju, ili o okolnostima na
osnovu kojih su organizovane kao federacije.
1
N. Visković, „Država i pravo“, Birotehnika, Zagreb 1997, 57.
R. B. Baker, „Švajcarski model federalizma“, Politička revija, Institut za političke studije, Beograd,
2/2012, 161.
3
B. Perić, „Država i pravni sustav“, Informator, Zagreb 1994, 105.
2
375
�Maida Omerćehajić: „FUNKCIONISANJE
SLOŽENOG DRŽAVNOG UREĐENJA“
DEMOKRATSKOG SISTEMA U
USLOVIMA
1. Izazovi postdaytonske Bosne i Hercegovine
Ustav današnje Bosne i Hercegovine je sadržan u Aneksu 4 Općeg
okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, tzv. Daytonskog
sporazuma. Ovaj Ustav sa sobom nosi niz specifičnosti, počevši od svog
karaktera kao svojevrsnog „pravnog transplantata“ iz anglo-američkog u
evropsko-kontinentalni pravni sistem kakav je i sistem Bosne i Hercegovine,
pa do činjenice da je, kao sastavni dio jednog međunarodnog ugovora, u
potpunosti podložan tumačenju prema odredbama Bečke konvencije o pravu
međunarodnih ugovora iz 1969. godine. Konačno, jedan od osnovnih ciljeva
daytonskog Ustava bilo je zaustavljanje ratnih sukoba, pa je državni ustavni
akt ujedno i rezultat brojnih kompromisa usmjerenih ka očuvanju mira na
cijelom državnom teritoriju.
Član 1 (2) daytonskog Ustava definiše Bosnu i Hercegovinu kao
demokratsku državu koja funkcioniše sukladno zakonu i temeljem slobodnih
i demokratskih izbora. U cilju očuvanja demokratskih principa, on predviđa i
mehanizme usmjerene ka njegovom očuvanju koji u praksi ipak nailaze na
određene poteškoće.
Sve federalne države, u koje možemo svrstati i Bosnu i Hercegovinu,
sastoje se od federalnih jedinica, a nerijetko podrazumijevaju i heterogenu
strukturu društva. Bosna i Hercegovina se, tako, sastoji od dva entiteta –
Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, te Brčko distrikta Bosne
i Hercegovine. Narodi koje državni Ustav navodi u svojoj preambuli su
„Bošnjaci, Hrvati i Srbi kao konstitutivni narodi (u zajednici sa ostalima)“.
U vezi sa prethodnim, neophodno je spomenuti Odluku o
konstitutivnosti naroda4 kojom je Ustavni sud Bosne i Hercegovine 2001.
godine prepoznao normativni karakter preambule Ustava, upravo u svjetlu
Bečke konvencije koja zahtijeva tumačenje teksta međunarodnog ugovora uz
preambulu i priloge. Ova odluka ne samo da je potcrtala ulogu opštih
principa međunarodnog prava, već je i nametnula obavezu usklađivanja
entitetskih ustava sa državnim u smislu ravnopravnosti konstitutivnih naroda
na teritoriju cijele države. Iz prethodnog je jasno da je već preko deset godina
ostavljen prostor za ukidanje diskriminacije u bosanskohercegovačkom
4
Odluka Ustavnog suda BiH br. U 26/01 od 28.09.2001. godine
376
�ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih
reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“
ustavno-pravnom sistemu, kakva je ona koja se ogleda u činjenici da
Bošnjaci i Hrvati iz Republike Srpske nemaju predstavnike u Domu naroda
Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, baš kao ni Srbi iz Federacije
Bosne i Hercegovine, ili u načinu izbora članova Predsjedništva Bosne i
Hercegovine zasnovanog na istom principu. Ova odluka je svakako bila jedno
od sredstava razbijanja etnoteritorijalizacije Bosne i Hercegovine, te u
njenom kontekstu „konstitutivnost naroda ne znači i njihovu etničku
teritorijalnu homogenizaciju u zasebne entitete“5.
Još jedna od poteškoća sa kojima se susreće pravni poredak Bosne i
Hercegovine, vezana je za tzv. entitetsko glasanje iz člana IV (3) (d) Ustava
Bosne i Hercegovine, mehanizam za koji se često navodi da usporava proces
odlučivanja u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine. Ova odredba
ostavlja mogućnost da, u slučaju kada većina glasova delegata ili članova koji
su prisutni i glasaju ne uključuje najmanje jednu trećinu glasova delegata ili
članova sa teritorije svakog entiteta, i u slučaju izostanka naknadne
saglasnosti, dvotrećinska većina delegata ili članova iz jednog entiteta blokira
donošenje odluke ukoliko glasa protiv.
Konačno, neophodno je osvrnuti se i na presudu Evropskog suda za
ljudska prava u Strasbourgu u slučaju Sejdić i Finci protiv Bosne i
Hercegovine iz 2009. godine6, kojom je utvrđena međunarodna obaveza
izmjene diskriminatornih odredbi u Ustavu Bosne i Hercegovine kojima se
uskraćuje pasivno biračko pravo u slučaju izbora za poslanika u Domu
naroda Parlamentarne skupštine, te za člana Predsjedništva Bosne i
Hercegovine. Ocijenjene kao protivne Evropskoj konvenciji o ljudskim
pravima, ove odredbe čekaju na svoju izmjenu, osiguranje jednakosti svih
građana i otvaranje puta Bosne i Hercegovine u pravcu euro-atlantskih
integracija.
Sve navedene, kao i brojne druge kočnice u razvoju ustavno-pravnog
sistema Bosne i Hercegovine, ukazuju na neophodnost promjena u cilju
poboljšanja rada državnog aparata. Iako je prvobitna svrha svih mehanizama
zaštite prava i interesa konstitutivnih naroda možda i bilo očuvanje
5
O. Ibrahimagić, „Državno uređenje Bosne i Hercegovine: ustavne teme i političke dileme“, Sarajevo
2005, 264.
6
Presuda Velikog vijeća Evropskog suda za ljudska prava od 22.12.2009. godine
377
�Maida Omerćehajić: „FUNKCIONISANJE
SLOŽENOG DRŽAVNOG UREĐENJA“
DEMOKRATSKOG SISTEMA U
USLOVIMA
federalnog državnog uređenja i principa koji ga prate, jasno je da se u
njihovoj praktičnoj primjeni nailazi na ozbiljne poteškoće.
U narednom dijelu rada, osvrnut ćemo se na državno uređenje
Švajcarske i Belgije, kao dva uspješna primjera složenih evropskih država, a
sa kojima se Bosna i Hercegovina često poredi u smislu unutrašnjeg uređenja.
2. Ustrojstvo vlasti u Švajcarskoj Konfederaciji
2.1. Temelji švajcarskog federalizma
Švajcarski tzv. kooperativni federalizam smatra se jednim od
najdemokratičnijih sistema unutrašnjeg državnog uređenja ne samo u Evropi,
nego i u svijetu. On funkcioniše na principu izuzetno razvijene neposredne
demokratije, kao i na principu supsidijarnosti koji, u svojoj suštini,
podrazumijeva da „probleme koji utiču na društvo treba rješavati država
samo ukoliko privatni sektor nije u mogućnosti da ih riješi“.7
Švajcarski Ustav iz 2000. godine u svom članu 1. propisuje da
Švajcarsku Federaciju obrazuju švajcarski građani i 26 kantona. Osnov
švajcarskog građanstva je princip prebivališta. Iz neetničkog koncepta
švajcarske nacije proizlazi i razlikovanje građana Švajcarske po kulturnoj i
jezičkoj, a ne po etničkoj pripadnosti.8 Četiri službena jezika (i kulture) u
Švajcarskoj su francuski, italijanski, njemački i retoromanski.
Vlast u Švajcarskoj organizovana je na tri nivoa: federalnom
(saveznom), kantonalnom i opštinskom. Ovakvo ustrojstvo dovodi i do
poteškoća prilikom poređenja švajcarskog i bosanskohercegovačkog
političkog sistema, usljed okolnosti da nivoi vlasti u Bosni i Hercegovini nisu
jednaki u njena dva entiteta (s obzirom na federalne kantone), kao i zbog
položaja Brčko distrikta Bosne i Hercegovine.
7
R. B. Baker, 163.
Ž. Novičić, „Ustavno ustrojstvo Švajcarske: iskustva i pouke“, Međunarodni problemi, Institut za
međunarodnu politiku i privredu, Beograd, Vol. 54 br. 3, 2002, 310.
8
378
�ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih
reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“
Suverenitet kantona ogleda se najprije u njihovom pravu da, poštujući
savezni Ustav i savezne zakone, donose vlastite ustave.9 Ipak, njihov
suverenitet je ograničen činjenicom da kantonalni ustavi zahtijevaju potvrdu
savezne vlasti. Kantoni ustavima utvrđuju svoju unutrašnju organizaciju i
imaju slobodu u njenom oblikovanju, a obično je sačinjavaju Kantonalni
parlament, Vladino vijeće i sudski organi.
Švajcarski kantoni imaju i mogućnost regionalnog povezivanja na
bazi ugovora, odnosno konkordata, u cilju obavljanja određenog zadatka koji
je od regionalnog interesa i spada u kantonalnu nadležnost. U ovom cilju oni
osnivaju i zajedničke institucije u cilju koordinacije provođenja zajedničkih
poslova.
U literaturi se često navodi kako su bosanskohercegovački kantoni,
odnosno, kantoni u Federaciji Bosne i Hercegovine formirani i organizovani
po uzoru na švajcarske. Ovdje je ipak potrebno istaći osnovnu razliku između
ova dva modela, a koja se ogleda u činjenici da su švajcarski kantoni rezultat
višestoljetne tradicije i teritorijalne podjele. Kantoni, koji su bili i ostali
glavni politički čimbenici stvaranja federalne strukture zajednice, formirali su
se nekoliko stoljeća prije nego su obrazovali švajcarsku federaciju,
egzistirajući kao zasebni političko-teritorijalni entiteti.10 Kantoni na koje je
podijeljena Federacija Bosne i Hercegovine su, kao i entiteti kao osnovne
državne federalne jedinice, rezultat postdaytonskog državnog uređenja i,
osamnaest godina po njihovom nastanku, još uvijek relativna novina u
bosanskohercegovačkom pravnom poretku.
2.2. Organizacija vlasti u Švajcarskoj
Najviše tijelo vlasti u Švajcarskoj je dvodomna Savezna skupština,
koja se sastoji od Nacionalnog vijeća, kao predstavništva građana i Vijeća
kantona, kao predstavništva federalnih jedinica. Načela jednakosti građana i
jednakosti kantona su u radu Savezne skupštine u svojoj suštini izmiješana, s
obzirom da se poslanici u Nacionalnom vijeću biraju iz kantona kao izbornih
jedinica i kao pripadnici političkih stranaka izrazito kantonalno usmjerenih
političkih programa, a poslanici u Vijeću kantona glasaju bez instrukcija i na
9
Ž. Novičić, 318.
K. Trnka et al., Proces odlučivanja u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine: stanje,
komparativna rješenja, prijedlozi, Fondacija „Konrad Adenauer“, Sarajevo 2009, 30.
10
379
�Maida Omerćehajić: „FUNKCIONISANJE
SLOŽENOG DRŽAVNOG UREĐENJA“
DEMOKRATSKOG SISTEMA U
USLOVIMA
taj način su u praksi više odgovorni građanima, nego kantonu iz kojeg dolaze.
Savezna skupština ima jako široke ovlasti, uključujući prvenstveno
zakonodavnu funkciju, te funkciju izbora saveznih vijećnika i sudija,
utvrđivanje budžeta, nadzor nad Saveznim vijećem i saveznom upravom,
definisanje vanjske politike i slično.
Kantonalni parlamenti su organizovani i funkcionišu slično
saveznom, ali su jednodomni, te u njima, za razliku od parlamentaraca poluprofesionalne Savezne skupštine, poslanici svoju funkciju obavljaju
volonterski.
Funkcija najvišeg upravljačkog i izvršnog tijela u Švajcarskoj
povjerena je sedmočlanom Saveznom vijeću čiji sastav bira Savezna
skupština na zajedničkoj sjednici oba doma. Ustavni je običaj, iako se članovi
Saveznog vijeća biraju na četiri godine, da Skupština gotovo uvijek, u pravilu
do smrti ili ostavke zbog bolesti ili starosti, obnavlja njihov mandat, tako da
članovi Saveznog vijeća ostaju u prosjeku na tom položaju 16 godina, a
pojedini su vijećnici zadržali svoj položaj i više od 30 godina.11 Članove
Saveznog vijeća ne mogu smijeniti šef države, vlade ili parlamenta, te ne
ovise o parlamentarnoj većini. Ovim organom predsjeda predsjednik
Konfederacije, a zamjenjuje ga potpredsjednik. Obojicu bira Savezna
skupština između članova Saveznog vijeća na jednogodišnji mandat, bez
mogućnosti uzastopnog obavljanja funkcije. Predsjednik Konfederacije se
ipak ne ističe kao snažna politička ličnost, pogotovo s obzirom na način
njegovog izbora od strane Savezne skupštine između svih članova na kratak
mandat. Savezno vijeće podijeljeno je na sedam resora, odnosno
ministarstava povjerenih njegovim članovima (princip ministarstava). Sve
odluke u Saveznom vijeću donose se u skladu sa ustavom propisanim
principom kolegijalnosti, koji se proteže i do opštinskog nivoa vlasti, a sve u
cilju očuvanja povjerenja građana, koje može lako biti narušeno činjenicom
da u samoj vladi postoje nesuglasice oko donošenja odluka.
Sličan primus inter pares položaj predsjedavajućeg kolektivnog šefa
države ima i predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine, posebno
kada se uzme u obzir njegova obaveza da zastupa usaglašene stavove
Predsjedništva o značajnim pitanjima, te druga ovlaštenja uglavnom tehničke
11
B. Smerdel i S. Sokol, „Ustavno pravo“, Pravni fakultet u Zagrebu, Zagreb 2006, 335.
380
�ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih
reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“
i organizacione prirode.12 Međutim, najveća razlika između dva navedena
sistema jeste u činjenici da Savezno vijeće obavlja i funkciju vlade, odnosno,
i onu funkciju koja je u bosanskohercegovačkom pravnom poretku na
državnom nivou povjerena Vijeću ministara Bosne i Hercegovine. Konačno,
razlika je i u ograničenosti funkcije članova Predsjedništva na dva uzastopna
četverogodišnja mandata, uz mogućnost ponovnog izbora po isteku
četverogodišnjeg roka.13
Vlade u švajcarskim kantonima i opštinama su također kolegijalne, ali
se biraju direktno od strane svih građana sa biračkim pravom koji sačinjavaju
elektorat, a njihov predsjedavajući ima više ovlaštenja u odnosu na druge
članove, te se bira na višegodišnji mandat.
Što se tiče sudske vlasti u Švajcarskoj, najviša pravna instanca je
Savezni sud sa sjedištima u Lozani i Lucernu, čije sudije na šestogodišnji
mandat bira Savezna skupština, vodeći računa o ravnomjernoj zastupljenosti
službenih jezika. Iako je vrhovna instanca u oblasti građanskog, krivičnog i
upravnog prava, njegove ustavno-pravne nadležnosti su poprilično male.
Postoji nekolicina autora koja tvrdi da specifični švajcarski sistem
spada u sisteme skupštinske vlade. Drugi autori, pak, karakterišu švajcarski
sistem kao najbliži direktorijalnom sistemu, zbog funkcije kolegijalnog
državnog poglavara koji nije politički odgovoran Skupštini povjerene vladi.
Konačno, prevladava stajalište da se radi o posebnom sistemu koji se „ne
temelji na diobi vlasti niti je ne primjenjuje, ali se, iako ima neke njegove
elemente, ne može svrstati među sisteme skupštinske vlade. Švajcarski ustroj
savezne vlasti najbolje je nazvati direktorijalnim sistemom, koji je sa
funkcionalnog aspekta još najbliži predsjedničkom sistemu u SAD“.14
2.3. Švajcarska neposredna demokratija
Švajcarskim građanima na svim nivoima vlasti na raspolaganju stoje
inicijativa i referendum kao sredstva neposredne demokratije pomoću kojih
biračko tijelo može odlučivati o pojedinačnim političkim pitanjima.
12
Poslovnik o radu Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Službeni glasnik BiH br. 10/13 i 32/13.
Ustav Bosne i Hercegovine, član V (1) tačka (b).
14
B. Smerdel i S. Sokol, 336-337.
13
381
�Maida Omerćehajić: „FUNKCIONISANJE
SLOŽENOG DRŽAVNOG UREĐENJA“
DEMOKRATSKOG SISTEMA U
USLOVIMA
Pravo građana na referendum je ograničeno jedino činjenicom da je
za određena pitanja obavezan (kao što je slučaj kod zakona bez ustavne
osnove koje skupština donosi u izuzetnim situacijama čije je trajanje duže od
godine dana, ili pitanje promjene ustava bez obzira ko je inicira, te pitanja
priključenja međunarodnim organizacijama za kolektivnu sigurnost i
nadnacionalnim zajednicama). Svoje pravo na referendum građani
ekstenzivno koriste – od 1848. do 2006. održano je 527 predmethih
referenduma.15
Za pokretanje referenduma potrebno je skupiti potpise 50.000 građana
u periodu od 100 dana. Inicijativu može pokrenuti 100.000 građana
Švajcarske čiji potpisi se skupe za 18 mjeseci, bilo za potpunu ili djelimičnu
promjenu ustava, a potonja se može podnijeti kao opšti zahtjev ili gotov nacrt
djelimične revizije.
Neposredna demokratija u ustavno-pravnom sistemu Bosne i
Hercegovine, s druge strane, postoji tek u ograničenom obliku. Dok Ustavi
Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine ne predviđaju
referendum, direktnu demokratiju pronalazimo u Ustavu Republike Srpske,
ali samo kao mogućnost odluke Narodne skupštine da o pojedinim pitanjima
iz svoje nadležnosti odluku donese nakon prethodnog izjašnjavanja građana
na referendumu16, te kao mogućnost iznošenja sporazuma o promjeni granice
između Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine na potvrdu putem
referenduma17.
3. Ustrojstvo vlasti u Kraljevini Belgiji
3.1. Temelji belgijskog federalizma
Ustav Kraljevine Belgije prošao je brojne reforme, ali za
problematiku ovog rada najznačajnija je ona iz 1993. godine. Naime, 1993.
godine Belgija je, nakon brojnih reformi koje su trajale preko dvadeset
godina, od unitarne ustavno postala federalna država, što je značilo
transformaciju iz dotadašnje podjele na provincije u, kako danas stoji u članu
15
S. Moeckli, „Politički sistem Švajcarske: kako funkcioniše – ko učestvuje – čime rezultira“,
Magistrat Sarajevo/Nakladno-istraživački zavod Zagreb 2010, 110.
16
Ustav Republike Srpske, član 77.
17
Ustav Republike Srpske, Amandman LV.
382
�ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih
reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“
1. Ustava Kraljevine Belgije „federalnu državu sastavljenu od zajednica i
regija“.
Transformacija unitarne belgijske države u federativnu dovela je do
dubokog restruktuiranja triju tradicionalnih razina političke vlasti (raniji
koncept tzv. tri kruga, troi cercles): država, provincije i općine.18 Ovakva
transformacija ujedno znači i to da je belgijski federalizam zapravo
federalizam disocijacije. Belgijski federalizam je ujedno i dinamičan i
transformativan, s obzirom na odsustvo konačnog dogovora kroz sukcesivne
institucionalne reforme, te se stoga u literaturi navodi čak i potencijalna
mogućnost nastanka jednog vida netipičnog konfederalizma.19 Naime,
„belgijski problemi su često privremeno rješavani kroz time out – tradiciju
zasnovanu na principu prema kojem se o ničemu ne može složiti ukoliko
nema konsenzusa o svemu“.20
Kraljevina Belgija je nasljedna, ustavna i parlamentarna demokratija.
Ipak, nije teško zaključiti da je u svojoj suštini demokratska država
federalnog uređenja, te da sva vlast u njoj proizlazi iz naroda. Kompleksna
politička situacija u Belgiji koja je iziskivala federalno uređenje, bazirana je
na činjenici da je danas podijeljena na tri regije u kojoj postoje četiri jezičke
skupine. Naime, Kraljevina Belgija se sastoji od Flamanske regije sa
službenim holandskim jezikom, Valonske regije u kojoj je službeni jezik
francuski, te konačno, dvojezične teritorije Regije Bruxellesa. Pored
navedenih zvaničnih regija, u Kraljevini Belgiji postoji i njemačka zajednica,
često nazivana Istočnim kantonom Belgije. Iako sa visokim stepenom
autonomije u pogledu kulture, tradicije i jezika, njemačka zajednica formalno
pripada Valonskoj regiji. Tako i Kraljevina Belgija, kao i Bosna i
Hercegovina, spada u grupu federalnih država sa malim brojem federalnih
jedinica, odnosno, obje se nalaze u situaciji kakvoj neki autori prognoziraju
nemogućnost dugotrajnog opstanka.
Mnogi autori opstanak belgijskog federalizma pripisuju njegovoj
tradicionalno konsocijacijskoj strukturi, kao političkom sistemu zasnovanom
18
Kasim Trnka et al., 33.
C. Van Wynsberghe, „The Belgian „Example“: Weaknesses of the Federal Formula as Implemented
in
Belgium“,
https://www.uclouvain.be/cps/ucl/doc/spri/documents/Etude_sur_le_federalisme_belge_C._Van_
Wynsberghe_(anglais).pdf, 10.1.2014., 6.
20
Ibid., 6.
19
383
�Maida Omerćehajić: „FUNKCIONISANJE
SLOŽENOG DRŽAVNOG UREĐENJA“
DEMOKRATSKOG SISTEMA U
USLOVIMA
na podijeljenoj vlasti u podijeljenim društvima. Prema Arendtu Lijphartu,
holandskom autoru, konsocijacijska struktura belgijskog društva jeste
najuspješnija, iako ovaj sistem danas nije toliko jak kao ranije.
Konsocijacijski principi usmjereni su kako na širenje, tako i na ograničavanje
vlasti. Svaki segment društva posjeduje jedan njen dio, i svaki je autonoman
u vlastitoj jurisdikciji. Sve dok je autonomija različitih grupa ograničena
unutar ovih sfera, oni su prisiljeni na saradnju. Iz ovakve situacije proizlaze
dvije posljedice: prvo, većina ne može računati na brojčanu nadmoć prilikom
donošenja odluka koje se tiču društva u cjelini i drugo, manjina, iako ima
pravo veta, mora uzeti u obzir težnje većine.21 Za razliku od federalne
strukture, belgijska konsocijacija nije uspostavljena na principu različitih
lingvističkih zajednica, već u skladu sa tri „stuba“ koja su činile kršćanska,
liberalna i socijalistička partija, iako je njihov današnji značaj umanjen
stupanjem na scenu drugih uticajnih političkih čimbenika i klasičnom
mutacijom zapadnoevropskih društava.22
Prema Caroline Van Wynsberghe, belgijski federalizam je i dalje
nestabilan s obzirom na njegov skorašnji nastanak i tek dvadeset godina
postojanja trenutnog ustava, te na činjenicu da njegov opstanak počiva na
nasljeđu političke kulture koja izvire upravo iz konsocijacijske podloge.23
Iako je Belgija imala višenacionalni karakter od svog nastanka 1831. godine,
etno-lingvističke tenzije između govornika francuskog i holandskog jezika
nisu dale povoda zahtjevu za dekoncentracijom vlasti do završetka Drugog
svjetskog rata.24 U praksi su prve federalne jedinice dobile zakonodavne i
izvršne ovlasti 1980. godine, a prvi konsenzus o uravnoteženoj federalnoj
strukturi postignut je krajem osamdesetih godina. Van Wynsberghe ističe i da
svi belgijski aranžmani vlasti tipično ne traju više od deset godina prije nego
se javi potreba nove reforme.
21
C. Van Wynsberghe, 7-8.
Ibid., 7.
23
Ibid., 19.
24
W. Swenden, „Belgian Federalism: Basic Institutional Features and Potential as a Model for the
European Union“, dostupno na: http://www.chathamhouse.org/sites/default/files/public/
Research/Europe/swenden.pdf, 2.
22
384
�ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih
reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“
3.2. Organizacija vlasti u Kraljevini Belgiji
Zakonodavna vlast u Kraljevini Belgiji je u rukama Federalnog
parlamenta. Kao što je uobičajeno u federalnim državama u cilju očuvanja
principa federalizma i garantovanja zastupljenosti interesa kako građana tako
i federalnih jedinica, i belgijski parlament je dvodoman, te se sastoji od
Senata i Predstavničkog doma. Također, u federalnim državama senatu je
obično povjerena konsultativna uloga između federalnih jedinica. Ipak, uloga
belgijskog Senata u svojoj suštini jeste predstavljanje građana koji su izabrali
njegove članove.25
Struktura oba doma je poprilično kompleksna, osobito u pogledu
Senata i različitih postojećih kategorija senatora.26 Kada se sagledaju sve
kombinacije direktnog i indirektnog načina izbora sedamdesetjednočlanog
Senata, te ispuni propisana pripadnost senatora određenim zajednicama, u
konačnici 40 senatora bira narod, 21 biraju zajednice, a 10 senatora su
kooptirani senatori. Ostatak senatora zakonskim putem mogu biti izabrani iz
reda članova kraljevske porodice. Predstavnički dom sastoji se od 150
članova biranih u 11 izbornih distrikta (pet flamanskih za 79 mjesta, pet
valonskih za 49, te 22 mjesta iz Bruxellesa). Izabrani članovi oba doma
podijeljeni su na nizozemsku i francusku jezičku skupinu.
Jedna od najinteresantnijih osobenosti belgijskog parlamentarnog
odlučivanja sadržana je u članu 54. Ustava Kraljevine Belgije i naziva se
procedurom tzv. „zvona za uzbunu“. Naime, osim kada se radi o budžetu i
zakonima koji zahtijevaju posebnu većinu, opravdani prijedlog, koji je
potpisalo najmanje tri četvrtine članova jedne jezičke skupine i koji je
predložen nakon polaganja izvještaja i prije konačnog glasanja na javnom
zasjedanju, može proglasiti da bi priroda zakona ili prijedloga mogla ozbiljno
oštetiti odnose između zajednica. U ovom slučaju, parlamentarna procedura
se obustavlja, a prijedlog se upućuje Vijeću ministara koje u roku od 30 dana
treba dati opravdano mišljenje o prijedlogu i poziva domove u pitanju da
iskažu svoj stav o ovom mišljenju i potrebi izmjene. Ovakvu proceduru
članovi jezičke skupine mogu uputiti samo jedanput u odnosu na jedan
zakon.
25
C. Van Wynsberghe, 10.
Postoje četiri kategorije senatora: direktno izabrani senatori, senatori koje postavljaju parlamenti
zajednica, kooptirani senatori i senatori po zakonu.
26
385
�Maida Omerćehajić: „FUNKCIONISANJE
SLOŽENOG DRŽAVNOG UREĐENJA“
DEMOKRATSKOG SISTEMA U
USLOVIMA
Izvršna vlast u Belgiji pripada Kralju kao tradicionalnom šefu države,
te Vladi koja se sastoji od Vijeća ministara na čelu sa Premijerom i državnih
sekretara. Pravo imenovanja i razrješavanja ministara pripada kralju. Sastav
vlade mora biti takav da je u njoj podjednak broj flamanskih i valonskih
ministara. Vijeće ministara broji petnaest članova, te uključuje jednak broj
pripadnika holandske i francuske jezičke skupine. Pored Vijeća ministara, u
egzekutivi postoje i državni sekretari kao svojevrsni izaslanici ministara,
podložni istim ustavnim odredbama kao i članovi Vijeća ministara.
Konačno, sudski sistem Kraljevine Belgije blizak je francuskom
sistemu. Sudstvo je nezavisno, a postoje sljedeći sudovi: Kasacioni sud,
Apelacioni sud, Vojni, Vokacioni i Trgovački sud i Državno vijeće, te
Ustavni sud (raniji Arbitražni sud) koji se nalazi izvan redovne hijerarhije.
ZAKLJUČAK
Cilj ovog rada zasigurno nije da pronađe i ukaže na postojeća rješenja
u razvijenim višenacionalnim demokratijama te da ih prosto prepiše i odredi
pravac u promjenama uređenja BiH, jer to i nije moguće. Prije svega, izbor
Švajcarske i Belgije kao egzemplara nije bio slučajan s obzirom da se radi o
heterogenim zajednicama sa burnom istorijom, u kojima i danas postoji
potreba za usaglašavanjem interesa različitih zajednica od kojih su ove
zemlje sastavljene. Svakako, sve tri zemlje posjeduju institute kojima
garantuju zaštitu prava građana-pripadnika grupa kojima priznaju zaštitu,
posebno kada se radi o slučaju Kraljevine Belgije i Bosne i Hercegovine,
odnosno, o belgijskoj proceduri tzv. „zvona za uzbunu“ i složenim
mehanizmima entitetskog glasanja ili zaštite vitalnog nacionalnog interesa u
našoj državi. Možda bi „zvono za uzbunu“ upravo i bilo najbliže rješenje koje
bi se moglo implementirati u domaći pravni poredak, u smislu stavljanja
naglaska na ugrožavanje odnosa između naroda, a ne na ugrožavanje interesa
jednog od njih. Svakako je primjetan i nedostatak instituta neposredne
demokratije koji bi osigurali veće učešće biračkog tijela u procesu
odlučivanja, kakav je slučaj u Švajcarskoj.
Ono što Bosnu i Hercegovinu posebno razlikuje od država na čije
institute je ukazao ovaj rad, osim zajedničkog historijskog razvoja i teških
rana njenih naroda iz neposredne prošlosti, je činjenica da sva tri
konstitutivna naroda u našoj zemlji komuniciraju na međusobno razumljivim
386
�ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih
reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“
jezicima a što logički olakšava sporazumijevanje. Poređenje Bosne i
Hercegovine sa Švajcarskom i Belgijom je ponekad nezahvalan zadatak, ma
koliko se s njima pronalazile paralele u pogledu federativnog uređenja, s
obzirom na izuzetno različite historijske i kulturne razloge njihovog nastanka.
S druge strane, osnovna značajka višenacionalnih demokratija u
Evropi je očigledno favorizovanje prije svega građanina i kao državljanina i
kao pripadnika naroda, uz poštovanje svih nacionalnih obilježja pojedinih
naroda, i ustoličavanje sistema zaštite partikularnih interesa. Stoga su i
navedeni instituti samo isticanje mogućnosti pomoću kojih se može doći do
cilja svake države pa i Bosne i Hercegovine, odnosno do njene funkcionalne
uloge u ostvarenju dobrobiti za svakog člana njene zajednice, u čemu je i
glavna poruka ovog rada.
Ako se još jednom podsjetimo na Odluku o konstitutivnosti naroda
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i na činjenicu da sva tri konstitutivna
naroda zadržavaju sva svoja prava na cijelom teritoriju države, bez obzira na
federalnu jedinicu u kojoj se nalaze, onda je jasno da je Bosna i Hercegovina
odavno na dobrom putu ka zaštiti i promicanju prava svojih građana primarno
kao svojih državljana. Evropski put Bosne i Hercegovine sigurno ne može
biti baziran na daljoj podjeli države u bilo kojem obliku ili na bilo koji način,
već na jačanju položaja građanina-državljanina kao centralnog čimbenika
njenog ustavno-pravnog sistema.
LITERATURA
B. Perić, „Država i pravni sustav“, Informator, Zagreb 1994.
B. Smerdel i S. Sokol, „Ustavno pravo“, Pravni fakultet u Zagrebu, Zagreb
2006.
C. Van Wynsberghe, „The Belgian „Example“: Weaknesses of the Federal
Formula
as
Implemented
in
Belgium“,
https://www.uclouvain.be/cps/ucl/doc/spri/documents/
Etude_sur_le_federalisme_belge_C._Van_Wynsberghe_(anglais).pdf,
10.1.2014.
387
�Maida Omerćehajić: „FUNKCIONISANJE
SLOŽENOG DRŽAVNOG UREĐENJA“
DEMOKRATSKOG SISTEMA U
USLOVIMA
K. Trnka et al., Proces odlučivanja u Parlamentarnoj skupštini Bosne i
Hercegovine: stanje, komparativna rješenja, prijedlozi, Fondacija „Konrad
Adenauer“, Sarajevo 2009.
N. Visković, „Država i pravo“, Birotehnika, Zagreb 1997.
O. Ibrahimagić, „Državno uređenje Bosne i Hercegovine: ustavne teme i
političke dileme“, Sarajevo 2005.
R. B. Baker, „Švajcarski model federalizma“, Politička revija, Institut za
političke studije, Beograd, 2/2012.
S. Moeckli, „Politički sistem Švajcarske: kako funkcioniše – ko učestvuje –
čime rezultira“, Magistrat Sarajevo/Nakladno-istraživački zavod Zagreb,
2010.
W. Swenden, „Belgian Federalism: Basic Institutional Features and
Potential as a Model for the European Union“, dostupno na:
http://www.chathamhouse.org/sites/default/files/public/
Research/Europe/swenden.pdf
Ž. Novičić, „Ustavno ustrojstvo Švajcarske: iskustva i pouke“, Međunarodni
problemi, Institut za međunarodnu politiku i privredu, Beograd, Vol. 54 br. 3,
2002.
Propisi i sudske odluke
Odluka Ustavnog suda BiH br. U 26/01 od 28.09.2001. godine
Poslovnik o radu Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Službeni glasnik BiH
br. 10/13 i 32/13
Presuda Velikog vijeća Evropskog suda za ljudska prava (Sejdić i Finci
protiv Bosne i Hercegovine) od 22.12.2009. godine
Ustav Bosne i Hercegovine
Ustav Federacije Bosne i Hercegovine
388
�ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih
reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“
Ustav Kraljevine Belgije,
http://www.dekamer.be/kvvcr/pdf_sections/publications/constitution/grondwe
tEN.pdf, 16.11.2013.
Ustav Republike Srpske
389
�
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Extent
The size or duration of the resource.
3071
Title
A name given to the resource
„FUNKCIONISANJE DEMOKRATSKOG SISTEMA U USLOVIMA SLOŽENOG DRŽAVNOG UREĐENJA“
Author
Author
OMERĆEHAJIĆ, Maida
Abstract
A summary of the resource.
Funkcionisanje demokratskog sistema vlasti u složenim državnim zajednicama vrlo često nailazi na poteškoće koje izviru iz samog oblika njihovog unutrašnjeg uređenja, posebno kada se u korijenu ovakvog uređenja nalaze etničke, religijske ili jezičke razlike. Sa ovakvim preprekama susreće se i Bosna i Hercegovina, kao složena država sui generis čiji demokratski sistem izvire iz volje tri konstitutivna naroda i koji je formiran Ustavom donesenim u cilju zaustavljanja rata. U ustavnim porecima država složenog unutrašnjeg uređenja, zahtijeva se nužno postojanje određenih mehanizama i instituta koji osiguravaju nesmetano funkcionisanje demokratske države zasnovane na vladavini prava. Ovakvi instituti su utoliko značajniji i kompleksniji kada se uzme u obzir činjenica da ih nerijetko prati i funkcija zaštite prava i interesa određene jezičke ili nacionalne skupine. Ovaj rad prvenstveno nastoji analizirati probleme unutrašnjeg uređenja Bosne i Hercegovine kao složene države sa naglaskom na razloge njegovog nastanka, uz komparativnu analizu ustavnih rješenja u pozitivnom pravu drugih evropskih složenih državnih zajednica i ispitivanje mogućnosti njihove primjene u bosanskohercegovačkom pravnom poretku. Ključne riječi: demokratija, ustav, Bosna i Hercegovina, Švajcarska, Belgija
Publisher
An entity responsible for making the resource available
Pravni fakultet Univerziteta u Tuzli i Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
2014
Keywords
Keywords.
Article
PeerReviewed
K Law (General)
-
https://eprints.ibu.edu.ba/files/original/88e6029d702f0c582cf18f50dc9fa16b.docx
92fd2b0988fc313d0f23341dbd957c19
https://eprints.ibu.edu.ba/files/original/24f95ffeedeca9889b792c832a549d38.pdf
c819595f64f1de29b4ad2df4d241f303
PDF Text
Text
��������2%
11%
22%
Jako loša
Loša
Niti dobra niti loša
Dobra
35%
Jako dobra
30%
�1%
4%
Sada imam znatno veće
povjerenje u policiju KS-a
29%
Sada imam veće povjerenje
u policiju KS-a
Moje povjerenje je ostalo
na istom nivou
41%
25%
Demonstracije su poljuljale
moje povjerenje u policiju
KS-a
Demonstracije su znatno
poljuljale moje povjerenje u
policiju KS-a
�������
����
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Extent
The size or duration of the resource.
3134
Title
A name given to the resource
(Ne)povjerenje građana u pravosudne i sigurnosno-zaštitne institucije savremenog bosanskohercegovačkog društva (studija slučaja Kanton Sarajevo)
Author
Author
ČUSTOVIĆ, Enita
OSMIĆ, Amer
Abstract
A summary of the resource.
U ovom radu bit će prikazani rezultati istraživanja stavova građana o povjerenju prema pravosudnim i sigurnosno-zaštitnim institucijama na području Kantona Sarajevo, te koji aspekti bitno utječu na ovakve stavove građana prema pomenutim institucijama. Također, analizirat će se i stavovi nosilaca funkcija u pravosudnim i sigurnosno-zaštitnim institucijama o percepciji povjerenja građana u institucije države, kao jednog od ključnih sociokulturnih potencijala svakog društva. Posebna pažnja bit će posvećena načinu i kvaliteti interne i eksterne komunikacije nosilaca pravosudnih i sigurnosno-zaštitnih funkcija prema građanima i unutar samih institucija. Istraživanje će pokazati u kojoj mjeri je pristup pravosudnih i sigurnosno-zaštitnih institucija, prema posmatranim slučajevima, utjecao na stavove građana i da li je novonastala situacija započeta u februaru ove godine, iskazivanjem nezadovoljstva građana socio-ekonomskom situacijom u državi, poljuljala povjerenje građana u pravosudne i sigurnosno-zaštitne institucije.
Publisher
An entity responsible for making the resource available
Pravni fakultet Univerziteta u Bihaću i Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
2014
Keywords
Keywords.
Article
PeerReviewed
K Law (General)
-
https://eprints.ibu.edu.ba/files/original/2133b83b0b1b128e5ee580500b0124ed.pdf
eaf6b53d40feb2ee05d2bc51ac85a822
PDF Text
Text
(RE)CONSTRUCTION OF NATIONALISM IN BOSNIA AND HERZEGOVINA INSTRUMENTALISATION OF LANGUAGE IN THE ONLINE-MEDIA FOR
PROMOTING NATIONALISM
Ružica Čubela
University of Vienna, Austria
Article History:
Submitted: 12.06.2015
Accepted: 30.06.2015
Abstract
The nation as an "imagined community"1 mirrors the creation of personal senses of identity, which
can lead to feelings of belonging to one group but excluding the other one. Exclusive nationalism
has created many brutal conflicts in the 20th century, and a particular example of it was seen in
Bosnia and Herzegovina. This kind of nationalism still exists in everyday life supported by an
uncontrolled rapid spread of (dis)information on web portals. This paper deals with the
reconstruction of the nationalist discourse on web portals in Bosnia and Herzegovina through
different concepts of nationalism with a comparative approach using methods of linguistics and
cultural and social anthropology. It is a continuation of the contemporary discourse on the concept
of nationalism, personal and collective national identity in Bosnia and Herzegovina, as well as a
personal empirical research in Bosnia and Herzegovina.
Key words: language and culture, hate speech, nationalism, discourse analysis, ethnolinguistics,
interdisciplinarity, Bosnia and Herzegovina
1 Anderson 1996
1
�1. Uvod
Kada govorimo o višejezičnosti, promociji jezičine raznolikosti i međukulturalnoj komunikaciji, ne
smijemo zaobići i činjenicu jezične seperacije u situacijama kada se jezik poistovjećuje sa nacijom
ili instrumentalizira za nacionalističke svrhe. Rekonstrukcija ove separacije iznimno je relevantna
za znanstveno istraživanje, ne samo kao jezični, već i kao kulturni fenomen, budući da se radi o
mehanizmu kojim se ostvaruju nacionalistički ciljevi. To, pored ostalih primjera u svijetu, potvrđuje
aktualna situacija u Bosni i Hercegovini. Stoga je svako istraživanje ovog tipa relevantno za
međukulturno razumijevanje i učenje, procjenu jezičnog purizma, kao i viđenje nacionalnog
identiteta u kontrastu sa globalnim identitetom.
Nacionalizam predstavlja jednu vrstu diskursa koji najčešće vodi do isključenja pojedinaca ili
zajednice iz društva. Prošlogodišnje demonstracije u BiH bile su, između ostalog, usmejerene protiv
takvih praksi i potvrđuju da je nacionalizam u toj zemlji još uvijek aktualna i bitna tematika za
znanstveno istraživanje2, te tako i ovaj rad predstavlja dio šireg istraživanja o (re)konstrukciji
nacionalizma u Bosni i Hercegovini sa lingvističko-antropološkog aspekta. Istraživanje se bazira na
već postojećim podacima o nacionalističkom diskursu, a pokušava elaborirati i aspekte ovog
diskursa na primjeru bosanskohercegovačkih internetskih portala. Predstavljeni prilog se fokusira
na jezik u odnosu na značenje. Ispituju se značenja izjava koje utjelovljuju nacinalistički diskurs i
koji ga na taj način sukreiraju, čime određeni ''kreatori'' tog diskursa ili pošaljatelji poruka
pokušavaju utjecati na mišljenje recipijenata da bi prikazali ideološke pozicije moći.
Glavno pitanje u ovom kontekstu, dakle, glasi sa kojom retorikom se nacionalizam u Bosni i
Hercegovini reproducira kroz online portale?
U prvom dijelu ovoga rada predstavljene su metode istraživanja, slijedi teorijski koncept u kojem se
objašnjava nacionalizam sa antropološke teorijske tačke, te primjeri iz bosanskohercegovačkih
online portala i njihova analiza.
2 Anderson 1996: 12, Eriksen 2010: 289
2
�2. Istraživačko polazište
Kroz procese globalizacije, nove oblike migracija i sve kompleksnije geopolitičke interese,
interdisciplinarni pristupi su sve neophodniji i sve relevantniji u ovakvim istraživanjima. Stoga je
istraživačko polazište u ovom radu utemeljeno u lingvistici kao i u kulturnoj i socijalnoj
antropologiji. Etnolingvistika kao lingvistička subdisciplina proučava jezik koji, kao fenomen, spaja
društvo kroz zajedničke tradicije i socijalne prakse, i koji je ustvari kulturni resurs, proizveden na
osi razmjene među ljudima. Ovdje istražujemo jezik koji se instrumentalizira za stvaranje separacije
u jednom društvu, što kroz izjednačavanje jezika sa nacijom, što kroz retoriku propagiranja
nacionalizma, te stvaranje nacionalističkog diskursa. Metode i strategije istraživanja su kvalitativne,
vođene glavnim pitanjem i sastoje se od participacijskog istraživanja na terenu, diskursne analize i
kodiranja po Grounded teoriji.
2.1. Participacijsko istraživanje
U vremenskom periodu od šest mjeseci prošle godine, tačnije 2014, provedeno je participacijsko
istraživanje na terenu Bosne i Herzegovine. To podrazumijeva vođenje (djelimično strukturiranih)
razgovora sa ekspertima i ne-ekspertima, posmatranja svakodnevnice, kao i analizu medijskih
sadržaja. Na osnovu ovakvog pristupa, uočeno je da je tema nacionalizma zauzela, i još uvijek
zauzima, dobar dio prostora u svakodnevnom životu ljudi. Nema sumnje da se radi o političkim i
javnim praksama koje sve to organiziraju i koje razvijaju i opskrbljuju mehanizme proizvodnje
različitih diskursa.
2.2. Diskursna analiza
Nacionalizam se može razumjeti kao diskurs koji se stvara kroz govor i štampu. Analiza tog
diskursa pomaže razumijevanju stvaranja istog, a ona podrazumijeva metodologiju koja spaja
teoriju i metode. Njen cilj je, pojednostavljeno rečeno, utvrditi kako se kroz govor stvara stvarnost,
jer realnost nije jednostavno tu, ona se stvara diskurzivno kroz izreke aktera koji govore, potom se
postavlja pitanje ispravnosti, iskrivljenosti i adekvantosti.3 U ovom slučaju istražujemo diskurs o
nacionalizumu u masovnim medijima, a ključna pitanja koja se postavljaju u diskursivnoanalitičnom pristupu su sljedeća:
Tko je legitimni govornik?
Koje znanje se prenosi i tumači kao istinito?
Iz kojih dijelova ili značenja se sastoji znanje?
3 Kiefl 2014: 423ff, 434, 439, 263; Bluhm 2000: 4
3
�
Koji fenomeni se konstruiraju?
Kako se plausiblizira znanje koje stoji na raspolaganju?4
2.3. Odabir korpusa
Budući da je cilj studije prepoznavanje obilježja nacionalizma u pisanom medijskom diskursu,
odabran je korpus online portala, analizirani su članci tri potrala kao primjeri koji su objavljeni
kratko prije posljednjih izbora 2014. godine. Temeljni zadatak u vezi sa građom ticao se odgovora
na pitanje: Koja vrsta nacionalističkog diskursa se primjenjuje u smislu latentne manipulacije i
stvaranja osjećaja pripadnosti prema naciji?
2.4. Metoda analize: Grounded teorija
Analiza korpusa izvršena je prema metodi Grounded teorije, odnosno primijenjeno je otvoreno
kodiranje kodovima koji su preuzeti iz koncepata definicije nacionalizma prema Andersonu (2005),
Chohenu (1985), Eriksenu (2010) i Gellneru (1991), te je primijenjeno aksialno kodiranje da bi se
deduktivno pokazali primjeri za teorijski koncept.5 U ovom slučaju Grounded teorija nije korištena
za generiranje nove teorije jer se pretpostavlja da nacionalizam postoji kao diskurs u
bosanskohercegovačkim portalima.
4 Keller 1997: 262
5 Götzö 2014: 444f
4
�3. Teorijski okvir
3.1. Nacionalizam kao koncept
Svaka generalna teorija nacionalizma u postmoderni nije savršena, jer bi trebala podrazumijevati i
analizu različitih utjecaja, oblika kultura, te formiranja nacija i dr. Kada krenemo od osnovne
definicije nacije, po Benedictu Andersonu koji govori o tom konceptu kao o ''zamišljenoj zajednici'',
možemo razumjeti i ideologiju samog nacionalizma. Ta ideja o ''imaginarnom spoju'' povezuje čak i
anonimne čitaoce, pretpostavlja nešto zajedničko i stvara potrebu razlikovanja i širila se najprije
kroz printane6, a danas i putem online medija. Choen ističe da su nacije konstruirane kroz kod
pripadanje ili ne-pripadanje, gdje počinje razlika izmedju ''nas'' i ''njih'', onima koji su u grupi i
onima koji nisu.7
Gellner i Erikson8 definiraju nacionalizam kao jednu ideologiju koja poistovjećuje kulturne granice
sa političkim. Dakle, riječ je o ideji određene grupe ljudi koji misle da imaju homogenu kulturu,
jezik, povijest, religiju, te zato i insistiraju na pravu na jednu etičku državu. Međutim, nevolja
takvih zamišljenih zajednica je u tome što se homogenizacija može postići jedino uz neprihvatljivo
radikalne mehanizme realizacije. Drugim riječima, ona je samo moguċa kroz asimilizaciju, bijeg ili
ubistvo9, jer kultura i jezik ne postoje u obliku nečeg konstantnog, oni su stvar dogovora i uvijek u
procesu promjene kroz odnose sa drugima.
3.2. Strategije kreiranja nacionalističkog diskursa
Prema relevantnoj literaturi, postoje utvrđeni mehanizmi i strategije u postupku kreiranja
nacionalističkog diskursa, a sastoje se od sljedećeg:
izrazitog naglašavanja razlika sa drugim skupinama,
naglašavanja kulturnog kontinuiteta i čistoće - promjene i strani utjecaj se potiskuju,
potiskivanje unutranjih razlika – ''nema'' miješanja sa članovima drugih grupa,
širenje osjećaja ugroženosti u usporedbi sa drugim skupinama - povijest se izučava iz
viktimističke pozicije, ''moja'' grupa je ugrožena,
oni koji nisu članovi ''moje'' grupe se demoniziraju da bi se veza unutar grupe ojačala, a
kulturni heroji prošlosti se rekonceptualiziraju kao moderni nacionalisti.10
6 Anderson 2005: 40ff, 50ff, 72f
7 Chohen 1985: 15
8 Eriksen 2010: 289f, 290, 292; Gellner 1991: 8
9 Gellner 1991: 10
10 Eriksen 2010: 305
5
�3.3. Nacionalizam i jezik
Opstojnost imaginarne zajednice potpomaže pisani diskurs putem printanih medija na
''jedinstvenom'' nacionalnom jeziku, što omogućuje uvođenje novih termina u standardni jezik ili
čišćenje jezika od stranih elemenata.11 U Evropi je od 19. stoljeća na sceni prisutno kreiranje nacija
koje najčešće svoje utemeljenje i opstojnost koncentriraju oko jezika, smatrajući da je jezik jedan
od najvažnijih parametara za postojanje jedne nacije. Todorova navodi da je nacionalizam na
Balkanu nastao oko parametara jezika i religije. Južnoslavenske političke elite su preokrenule
definiciju jezika, koji nije više samo sredstvo komunikacije već se poistovjećuje sa nacijom.
Politika insistira na zasebnosti jezika iz straha da će svijest o istom jeziku voditi do ponovnog spoja
zbog kojeg bi kvalitetno opala moć aktualne političke elite. Jezična politika igra, dakle, jednu
zasebnu ulogu u Bosni i Hercegovini, jer se jezik instrumentalizira u svrhu opstojnosti nacionalizma
na društveno-političkoj sceni.12
3.4. Širenje nacionalističkog diskursa na internetskim portalima
Internetski portali, kao jedan od novijih medija, koji je povoljan zbog svoje dostupnosti svima, i to
ne samo za čitanje, nego i za pisanje, zapravo predstavlja medijum koji se teško može kontrolirati.
Poruke se brzo šire, a teško se mogu upratiti. Također predstavlja jednostavno sredstvo za širenje
nacionalističke propagande. ''[…] izražena ja tendencija
manipulacije jezikom javne
komunikacije na njegovoj nužnoj ideologizaciji.''13 Stoga, mora se prvo napraviti razlika između
onih portala na kojima objavljuju ozbiljni, ugledni stručnjaci, teoretičari, novinari i analitičari
različitih profila. Takvih portala i nema puno. Mi ovdje govorimo o ovim masovnijim portalima, a
oni nisu ustanovljeni u svrhu informiranja. Štaviše, njihova je uloga druge naravi. Dakle, u prvom
redu, njima nije cilj informiranje članova društava već ostvarivanje prihoda kroz reklamu i, još
važnije, stvaranje mišljenja. Moć napisane riječi u kreiranju mišljenja sa ciljem dospijevanja
širokom krugu recipijenata koristi se često za govor mržnje14, te za nacionalističko huškanje koje je
dio toga koncepta. Govor mržnje jeste reguliran Krivičnim zakonom BiH (član 145.a), Krivičnim
zakonom F BiH (član 163.), Krivičnim zakonom RS (član 390.) i Krivičnim zakonom Distrikta
Brčko BiH (član 160.). No problem time nije riješen, budući da se danas govor mržnje sve rjeđe
upotrebljava otvoreno, a sve češće se iskazuje suptilo, pa su njegove posljedice daleko opasnije i
učinkovitije.
11 Hobsbawm 1990: 129
12 Kordic 2010: 169f; Todorova 1999: 282; Škiljan: 2000: 137
13 Škiljan: 2000: 49.
14 Walker 1994: 8
6
�4. Odabrani primjeri i analiza
Budući da je ovaj rad ograničen na količinu riječi a nije ni kvantitativnog karaktera, daje se samo
par reperezentativnih primjera za govor mržnje odnosno propagiranje nacionalizma na online
portalima. I to:
Primjer a:
''[...] BiH će dobiti kandidatski status za EU kad Hrvati budu jednakopravni [...] Hrvatski jezik, naš
identitet i kulturnu baštinu sačuvati. [...] Ne diramo nikoga, uvažavamo druge i drugačije, a čuvamo
svoje [...]'' 15
''HNS smo pokrenuli jer smo željeli poslati jasnu poruku da nas ne mogu poniziti i saviti nam
kralježnicu, što god mislili o nama […] HNS je skup svih Hrvata koji razmišljaju hrvatski u BiH
[…] zašto ćete izaći glasovati […] da osiguramo budućnost svoje djece i ovdje u Hercegovini i u
Središnjoj Bosni i u našoj Posavini […] kako bi zaštitili naš jezik, kulturu, običaje, tradiciju i sve
ono što nas veže i zbog čega smo prepoznatljivi […] ''HDZ RH uvijek smatrao da su Hrvati u RH i
Hrvati u BiH jedno tijelo, jedan narod, […] U ovakvoj nesređenoj BiH, složit ćete se, da nije
pravedno da u državi žive tri naroda u dva entiteta,''16
Analiza:
Ovako postavljen iskaz višestruko iskrivljuje stvarnost. Niko iz EU nije naredio nikome u BiH da
će otvoriti pregovore kad se ''sačuva'' hrvatska kulturna baština. Time se dalje implicira da se tačno
zna šta je hrvatsko u BiH. Iz drugog dijela iskaza, gdje je uz hrvatski jezik dodalo identitet i
kulturna baština, da se zaključiti da je hrvatski jezik sama esencija tog identiteta, što je jednostavno
dekonstruirati usporedbom bosanskohercegovačke jezične situacije prije i poslije devedesetih.
Ovakvo ideološko pisanje o nejednakopravnosti ima za cilj poticanje i produbljivanje osjećaja
neravnopravnosti i ugroženosti spram drugih. Dakle, govori se o ''jedinstvenom'' jeziku, identitetu i
kulturi kao o nečemu fiksiranom, nespojivo je s onim što je odveć istraženo: ovi koncepti su u
procesu stalne promjene. A stvaranje imaginarnih zajednica i ne može bez stvaranja iluzije da je
nešto moje u opasnosti od nekog ili nečega drugog.
Nema kontrole i manipulacije društva bez falsificiranja historijskih činjenica. Upotreba frazeologije
iz svakodnevne komunikacije u ovom značenju dobiva na hiperboličnosti. Međutim, matrica je
15 URL 1: http://poskok.info/wp/?p=111495, poskok.info 29.9.2014
16 URL 2: http://poskok.info/wp/?p=111578, poskok.info 30.9.2014
7
�prilično potrošena, budući da se stalno potencira jezik, kultura, baština... Akcenat je na prvom dijelu
binarne opozicije, čime se ne isključuju ''oni''. Širenje osjećaja poniženja i ugrožavanja od strane
drugih. Pretpostavka da drugi imaju negativno mišljenje. Konstrukcija drugih ili zajednica drugih –
ko su oni – razdvajanje ''naša'' i ''njihova'' djeca. Postavlja se teza o postojanju ''hrvatskog načina
razmišljanja''' i ne-hrvatskog načina razmišljanja. Zaštita jezika, kulturnih običaja, tradicije i sve što
je nečije u opasnosti koje drugi predstavljaju – kreacija tog imaginarnog drugog. Naglašava se
kulturni kontinuitet, a propagira separacije naroda.
Primjer b:
“Vi ste na pravom putu, od bošnjačkog rasula do svebošnjačke sloge […] On je istakao da BiH
trebaju predstavljati ponosni i časni političari koji znaju, mogu i hoće to da rade, i da je došao
trenutak za ujedinjenje bošnjačkog naroda. […] će raditi za dobre Bošnjake i druge građane
BiH.''''17
„ako se ne glasa za jednu partiju niste vjernici.“18
„Bošnjaci na predstojećim izborima "biraju između svog nestanka ili ponižavajućeg položaja u
manjem bh. entitetu […]"19
Analiza:
Stvaranje ''mi'' i ''vi'' grupa. Naglašavanje razlika i stvaranje imaginarne zajednice. Nema miješanja
sa članovima drugih grupa.
Postavlja se pitanje tko su dobri Bošnjaci a tko loši, i tko to određuje. Ovdje se radi i o jasnoj aluziji
na dobre Bošnjane koji, svakako, nemaju nikakve veze sa današnjim stanovnicima Bosne i
Hercegovine. Ovo je strategija kojom grupa pokušava priskrbiti sebi kontinuitet, a znamo da je
svako društvo u tranziciji obilježeno višestrukim diskontinuitetom. Treba reći da nije neočekivano
da se nacionalistički diskurs poziva različitim strategijama na kontinuitet. U ovom primjeru
17 URL 3:
http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=53818&DR._CERI%C4%86:_BO%C5%A0NJACI_NE%C4%86E_BITI_B
AKIROVI_ROBOVI, bosnjaci.net 9.10.2014
18 URL 4:
http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=53818&DR._CERI%C4%86:_BO%C5%A0NJACI_NE%C4%86E_BITI_B
AKIROVI_ROBOVI, bosnjaci.net 9.10.2014
19
URL 5:
http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=53798&TOKI%C4%86:_BO%C5%A0NJACI_NEMAJU_PRAVO_NA_P
OLITI%C4%8CKU_NAIVNOST, bosnjaci.net 8.10.2014
8
�stvaranje pripadnosti jednoj grupi odvija se na temelju binarnih, crno – bijelih opcija: drugi, nedobri se demoniziraju.
Primjer c:
''Sud i Tužilaštvo BiH nisu mesto gde se deli pravda, već su te pravosudne institucije formirane da
bi vršile "nepravdu i egzekuciju" nad Srbima.'20
Analiza:
Propagira se osjećaj ugroženosti u usporedbi sa drugima i demoniziranje drugih kao i stvaranje ''mi''
i ''vi'' grupa.
Ovo je jedan od klasičnih primjera usađivanja ideje o institucionalnom nacionalizmu. Riječ je o
bazičnom poticaju u smislu stvaranja imaginarnog zajedništva. Ni leksem egzekucija nije bez
razloga prisutan. Ovim izborom se potencira viktimistički osjećaj, kao i osjećaj straha, budući da
Sud i Tužilaštvo, ni manje ni više, vrše egzekuciju, iako bosankskohecegovačko zakonodavstvo ne
poznaje smrtnu kaznu, niti se prakticiraju maksimalne zakonske kazne.
20 URL 6: http://www.blic.rs/Vesti/Politika/492044/Dodik-Sud-i-Tuzilastvo-BiH-formirani-da-vrse-egzekuciju-Srba,
bliz.rs 1.9.2014014
9
�5. Zaključak
Prema ovom istraživanju, nacionalistički diskurs u Bosni i Hercegovini konstruira se prvenstveno
na stvaranju ''mi'' i ''vi'' grupa te razvijanju straha i osjećaja ugroženosti, kao i širenju iluzije o
nekom kontinuitetu (Anderson 2005; Chohen 1985; Eriksen 2010; Gellner 1991). Nacionalizam se
većinski proizvodi putem stranaka, budući da je stvoren ogroman inžinjering koji propagira
imaginarno nacionalno zajedništvo i separaciju naroda u jednoj multikonfesionalnoj i multietničkoj
državi. Identificiranje preko nacionalnog identiteta i ekskluzija drugoga predstavlja krizu jednog
društva u kojem je pristup medijima olakšan. Samo kvalitetno obrazovanje može stvoriti filter
zaštite od pogubnih utjecaja. No, kako reče Noam Čomski, kad se društvo totalno kontrolira, kad su
mediji pod ovakvom kontrolom moćnika, kad je obrazovni sistem zasnovan na aprthejdu, jer on
odgovara istim, onda je i nauka konformistička21.
21 Čomski 2009: 29
10
�Bibliografija
Anderson, B.: Die Erfindung der Nation. Zur Karriere eines folgenreichen Konzepts.
Frankfurt/New York. 1996.
Bluhm, R. et. al.: Linguistische Diskursanalyse. Überblick, Probleme, Perspektiven. In: Schöingh,
F. (Hg.): Sprache und Literatur in Wissenschaft und Unterricht. Heft 86, Jahrgang 31. Fink,
Paderborn, 2000, S. 3-19.
Cohen, A.P.: They Symbolic Construction of Community. London. 1985.
Čomski, N.: Kontrola medija, Rubikon – Beoknjiga. Novi Sad/Beograd. 2009.
Eriksen, T.: Small places, Large Issues. An Introduction to Social and Cultural Anthropology.
London. 2010.
Gellner, E.: Nationalismus und Moderne. Berlin. 1991.
Götzö, M.: Theorienbildung nach Grounded Theorie. In: Bischoff, C.; et. al.: Methoden der
Kulturanthropologie. Bern. 2014.
Keller, R.: Diskursanalyse. Eine Einführung für SozialwissenschaftlerInnen. Wiesbaden. 1997
Kiefl, O.: Diskursanalyse. In: Bischoff, C.; et. al.: Methoden der Kulturanthropologie. Bern. 2014.
Kordic, S.: Jezik i nacionlizam. Zagreb. 2010.
Hobsbawm, E. J.: Nationen und Nationalismus. Mythos und Realität seit 1790. Frankfurt/New
York.
Škiljan, D.: Javni Jezik. Zagreb. 2000.
Todorova, M.: Imaginarni Balkan. Biblioteka XX vek. Beograd. 1999.
Walker, S.: Hate Speech: The History of an American Controversy. Lincoln/London. 1994.
Internet
URL 1: http://poskok.info/wp/?p=111495, poskok.info 29.9.2014
URL 2: http://poskok.info/wp/?p=111578, poskok.info 30.9.2014
URL
3:
http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=53818&DR._CERI%C4%86:_BO%C5%A0NJACI_NE%
C4%86E_BITI_BAKIROVI_ROBOVI, bosnjaci.net 9.10.2014
URL
4:
http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=53818&DR._CERI%C4%86:_BO%C5%A0NJACI_NE%
C4%86E_BITI_BAKIROVI_ROBOVI, bosnjaci.net 9.10.2014
URL
5
http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=53798&TOKI%C4%86:_BO%C5%A0NJACI_NEMAJU_
11
�PRAVO_NA_POLITI%C4%8CKU_NAIVNOST, bosnjaci.net 8.10.2014
URL 6: http://www.blic.rs/Vesti/Politika/492044/Dodik-Sud-i-Tuzilastvo-BiH-formirani-da-vrseegzekuciju-Srba, bliz.rs 1.9.2014
bliz.rs 1.9.2014
12
�
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Extent
The size or duration of the resource.
2919
Title
A name given to the resource
(RE)CONSTRUCTION OF NATIONALISM IN BOSNIA AND HERZEGOVINA - INSTRUMENTALISATION OF LANGUAGE IN THE ONLINE-MEDIA FOR PROMOTING NATIONALISM
Author
Author
Čubela, Ružica
Abstract
A summary of the resource.
The nation as an "imagined community" mirrors the creation of personal senses of identity, which can lead to feelings of belonging to one group but excluding the other one. Exclusive nationalism has created many brutal conflicts in the 20th century, and a particular example of it was seen in Bosnia and Herzegovina. This kind of nationalism still exists in everyday life supported by an uncontrolled rapid spread of (dis)information on web portals. This paper deals with the reconstruction of the nationalist discourse on web portals in Bosnia and Herzegovina through different concepts of nationalism with a comparative approach using methods of linguistics and cultural and social anthropology. It is a continuation of the contemporary discourse on the concept of nationalism, personal and collective national identity in Bosnia and Herzegovina, as well as a personal empirical research in Bosnia and Herzegovina.
Publisher
An entity responsible for making the resource available
International Burch University
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
2015-09
Keywords
Keywords.
Article
PeerReviewed
HT Communities. Classes. Races,P Philology. Linguistics
-
https://eprints.ibu.edu.ba/files/original/1df6a35e86a0e0b4ab0891428c070b5c.docx
4c81bdbfe18498a26395c03d6ba1e59c
https://eprints.ibu.edu.ba/files/original/3dc06f28e7ce450a8f15a9b09dedc403.pdf
30dec62a57df3a105fbca7cf45054b5b
PDF Text
Text
(Self)Evaluation in a New Round of Accreditation of the Lcc Study Program
Vojkan Stojičić & Predrag Mutavdžić & Ljiljana Markovic
University of Belgrade/ Belgrade, Serbia
Key words:selfevaluation, study programme, Faculty of Philology, foreign languages
ABSTRACT
In many views of distinguished scholars it has been pointed out that student self-evaluation is considered as a crucial
condition of learner autonomy. Our paper shares the view of the Council of Europe that there is an urgent need for
further updating the traditional approach to language learning. Since compliance to the standards set by the National
Council for Higher Education of the Republic of Serbia is being verified by the obligatory accreditation of
institutions and study programmes, this paper tries to analyze the first results of five years of teaching in the study of
Language, literature, culture of the Faculty of Philology, University of Belgrade. The Faculty of Philology has
provided the quality of this study through the ongoing monitoring and verification of objectives set in this
programme study, paying particular attention to its structure, workload of students and regular modernization of the
content and collecting information about the quality of the system through the (self)evaluation system.
�
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Extent
The size or duration of the resource.
1996
Title
A name given to the resource
(Self)Evaluation in a New Round of Accreditation of the Lcc Study Program
Author
Author
STOJICIC, Vojkan
MUTAVDZIC, Predrag
MARKOVIC, Ljiljana
Abstract
A summary of the resource.
Key words:selfevaluation, study programme, Faculty of Philology, foreign languages ABSTRACT In many views of distinguished scholars it has been pointed out that student self-evaluation is considered as a crucial condition of learner autonomy. Our paper shares the view of the Council of Europe that there is an urgent need for further updating the traditional approach to language learning. Since compliance to the standards set by the National Council for Higher Education of the Republic of Serbia is being verified by the obligatory accreditation of institutions and study programmes, this paper tries to analyze the first results of five years of teaching in the study of Language, literature, culture of the Faculty of Philology, University of Belgrade. The Faculty of Philology has provided the quality of this study through the ongoing monitoring and verification of objectives set in this programme study, paying particular attention to its structure, workload of students and regular modernization of the content and collecting information about the quality of the system through the (self)evaluation system.
Publisher
An entity responsible for making the resource available
IBU Publishing
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
2013-05-03
Keywords
Keywords.
Article
PeerReviewed
-
https://eprints.ibu.edu.ba/files/original/33bb948db7488836153783b6f15ebb1d.pdf
47be84498ebc70ee2c9e6de939187b52
PDF Text
Text
1st International Conference on Foreign Language Teaching and Applied Linguistics
May 5-7 2011 Sarajevo
‖Sight‖ – ‖Vision‖ Binomial or the ―Poetic Dwelling‖ of the World:
(Pre)Modern Perspectives in Ioana Em. Petrescu‘s Study "Eminescu
and the Mutations of the Romanian Poetry"
Silviu Mihăilă
―1 Decembrie 1918‖ University of Alba Iulia, Romania
silviu_emin@yahoo.com
Abstract: The present study attempts to offer ‗a cartography‘ of the internal
‗morphology‘ of the ‖sight‖ – ‖vision‖ dialectics proposed by Ioana Em.
Petrescu in her work, Eminescu and the Mutations of the Romanian Poetry.
This internal ‗morphology‘ is analysed from double perspective: from the
perspective of the history of the literary ideas and from the point of view of
the history of the pre-modern science.
We believe that Ioana Em. Petrescu‘s work found its theoretical and
conceptual sources primarily in the (pre)modern philosophy theorized by
Aristotle, Plato and Tomas Aquinas whose studies were highly read by the
Romanian critic. In other words, it is our endeavor to demonstrate the
existence of a semantically ontological superposition between the pre-modern
text and that of the Romanian critic.
Our premise is that the "sight – vision” axis presented in Ioana Em.
Petrescu‘s volume underlies in the explanation provided by Aristotle gave to
the sense of sight (‗cognition through intellect‘, and noũs – ‗the Eye of the
Soul‘). We therefore believe that even if they belong to two different scientific
paradigms, the texts of the two authors generate a dialogue between them.
Undoubtedly, Ioana Em. Petrescu‘s ―theory of sight‖ initially communicated
in an osmotic manner with pre-modern texts; afterwards, the Romanian critic
turns her attention to modern concepts of scientificity with a view to
sustaining her convictions in the field of literary poetics.
Key Words: sight, vision, pre-modern and modern paradigms, close-reading,
objective-correlative, annotation
Motto: ―We insist in talking about vision as a cause of philosophy, as: the god
invented it and gave it to us because –noticing the aspects of cosmic intelligence- we
should apply it at the movement of our own thoughts as they are related…‖ (Plato,
Timaios)
Preliminaries. Theoretical confluences: pre-modern science vs. modern science
Our research aims at revising an internal morphology of the dialectic ―see-sight‖ proposed by
Ioana Em.Petrescu in her study, Eminescu and the Mutation of the Romanian Poetry, analyzed from a
double perspective: one of the history of the literary ideas and the other of the history of the
(pre)modern science. My arguments will be proved by a theoretical-conceptual descendence of the
Eminesciology study that finds it primary sources in pre-modern philosophy (Aristotle, Plato and Toma
D‘Aquino represent the main Ioana Em. Petrescu‘s readings.) In other words, I try to demonstrate an
overlapping - at least one of ontological semantics essence - between the pre-modern text and that of
the Romanian critic. I am sure that the ―see-sight‖ axis from the critic‘s volume originates, in its main
aspects, in the explanation given by Aristotle to sight, thing that only makes me think that although the
two texts have different time origins they are in a tight relation. There is no doubt that if at a first level
Ioana Em.Petrescu‘s sight theme communicates with pre-modern texts, the author is heading during her
research towards modern scientific concepts in order to support her own literary poetics convictions.
There are two reasons which encouraged me to start this study: on the one hand, a possible
reunification of the two paradigms - the pre-modern and the post-modern one with their common and
divergent points like they appear customized in About the Soul (and not only) and in Eminescu and the
Mutation of the Romanian Poetry -, on the other hand, relying on my personal notes taken down during
a semester in which I conducted a research project in the archive of the ―Popovici-Petrescu‖ book
collection held at the ‗Octavian Goga‘ County Library from Cluj-Napoca, I try to get close to the
1130
�1st International Conference on Foreign Language Teaching and Applied Linguistics
May 5-7 2011 Sarajevo
analyzed literary work by detecting some reading methods that dialogically found the ideas of the new
literary work. These methods can be traced down through what we could call close reading – an
attempt to decipher the work of the writer who is ‗investigated‘ from both the perspective of our
literary ideas and from that of the proposed hermeneutical patterns.
The Binomial ―see-sight‖ or about the ―Poetic Dwelling‖ of the World
Ioana Em. Petrescu‘s study, Eminescu and the Mutation of the Romanian Poetry, builds a
―see-sight‖ dialectics based on the interpretation of sight as defined by Aristotle. Therefore, I conclude
that for both writers sight represents the most evolved form of sensibility and being in the same time
the most complex of all the human senses. First of all, theoretically speaking, Ioana Em. Petrescu
brings into discussion the original relation between theory (with focus on the dissociation made by
Aristotle between ‗theoretical sciences‘, ‗practical sciences‘ and ‗poietical sciences‘) and sight,
contemplation, show taking into consideration Anton Dumitriu (1986: 382-383): ―There are two
themes that create the word θεωϱία: θέα and Fοϱ (this being the basis that means <<to take care of>>,
<<to observe>>, <<to look>>). Starting from this point we will have the following words: Fοϱ that
derivates in – to observe, to look; I watch; I see; show; sight; spectator etc. On the other hand the theme
θέα means <<sight>>, <<contemplation>>.‖
Second of all, Ioana Em. Petrescu tries to explain the privileged statute of the eye in the
hierarchy of sense organs making reference to Toma D‘Aquino‘s Summa Theologiae (Ioana Em.
Petrescu, 1986: 182, 183): ―the first meaning of the word sight (visio) is that of designating the activity
of the sense organ of vision; but because of its importance and significance, the meaning of the word
was extended through the use of the speakers referring to any other knowledge by means of other
senses and, lately, to knowledge through intellect‖ – and to Aristotle‘s idea: ―the association of the eye
with the intellect comes from Aristotle who, in his Nicomachean Ethics, presents the intellect (noũs) as
an eye of the soul, << Noũs is for the soul what the eye is for the body.>>‖ These ‗discursive
formations‘ from the pre-modern science characterizing sight - ‗knowledge through intellect‘, (noũs) as
the eye of the soul - help the Romanian critic to set her scientific discourse of poeticism in a larger area
of research. Sight is for Ioana Em. Petrescu an attribute of cosmos, it has a high value of generalization
and articulates the ontological relationship between myself and the world through an attempt of
communication/communion with the cosmic environment, with everything that has to do with
transcendence (Ioana Em. Petrescu, 1986: 184): ―the sight is the perfect expression of the relationship
between myself and the world.‖ At the level of this analogy between intellect and soul, Ioana Em.
Petrescu by ‗sight‘ understands an attempt of self-definition of the creative ego as compared to ‗the
great being of the world‘ with the essential meaning of the verb ‗to be‘: (Alexander Baumgarten, 2002:
45) ―the eye can see, if this may ever be visible, the condition of transcendental possibility of its own
generic sight is stated in the principle of each mental action, mainly in what Plato calls <<sky>>.‖
The privilege of sight symbolizes a reality that was imagistically established and intended to express
the unity of the cosmos in thinking in such a way that the essence of the world could be aware of its
consubstantiality with the universe (see ***, 1978 and Ioana Em. Petrescu, 2009), (Ioana Em. Petrescu,
2002: 24) ―only the uncertain geometry of our body, only the rather hesitating rhythms of our blood
make us capable of understanding the divine geometry of the astral movements and to create between
the two of them, the clear geometry of the art or of the Idea.‖ The idea according to which for Ioana
Em. Petrescu synchronizing with the rhythms of the Universe and being in consonance with the cosmic
forces means an attempt of reaching the meaning, the meaning of the world is clear enough. This
triggers the divine nostalgia and that of wholeness mentioned by Aristotle and Toma D‘Aquino- great
thinkers whose ideas are quoted by the Romanian author (Ioana Em. Petrescu, 1986: 26): ―this is why
the movement of the planets is at Aristotle the result of the attraction the divinity has towards the
matter, <<the fruit of love>> or that of nostalgia of the matter towards another form. The Aristotelic
explanation is also taken over by Christian thinkers: for Toma D‘Aquino the <<cosmic engines>> are
the angels- forms of intelligence governing each planet and inducing its movement, expression of an
<<intellectual desire>>, of the divine nostalgia.‖
The conceptual dialectics ‗see-sight‘ - which stays at the basis of the study Eminescu and the
Mutation of the Romanian Poetry - is a type of knowledge used for decoding the interrelation between
the individual and the universe (Saint Augustine, 2000:444): ―of all the senses, the eyes are the main
instruments of research.‖ Many of Ioana Em. Petrescu‘s readings that served as starting point in
writing the Eminesciology study are representative in this direction- that of supporting the theory
according to which sight is the objectual universal core that controls the condition of the existence in
this world. More than that, the notes made on the edges of the book she read or the reading reports are
truly revealing in this case. She sees in the radical changes in language and poetic imaginary brought
1131
�1st International Conference on Foreign Language Teaching and Applied Linguistics
May 5-7 2011 Sarajevo
by Mihai Eminescu, Tudor Arghezi, Lucian Blaga, Ion Barbu and Nichita Stanescu - who are
thoroughly analyzed - are a way of understanding man in rapport to universe and universe in rapport
man (William Kelly Wright: 1967:25): ―so everything in man, the microcosm, corresponds to
something in the macrocosm. Man is to be understood through the universe and the universe through
man. All knowledge of the outer world is self-knowledge.‖ In conclusion, if the first part of the volume
is concerned with the ‗theory of sight‘ (in close relation to eye, taste, mouth) listing scientific rules of
comparatist comprehension from the pre-modern science, the following chapters reorganize the lyrical
universe of the reminded poets by means of the axis ‗sight-vision‘ from one of the perspectives of the
modern science which facilitates expressing some statements of value regarding (Ioana Em.Petrescu,
1986: 186): ―the privileges of taste towards sight, of mouth towards eyes.‖
Regarding the modernist poetic episteme, Ioana Em. Petrescu uses the binomial ‗see-sight‘
with the meaning of ‗objective correlative‘ - this is the way in which it appears theorized by T.S. Eliot,
Anglo-American poet whom she reads avidly - whose axiological significance about poetry will be
applied in her studies, too (not only in Eminescu and the Mutation of the Romanian Poetry but also in
Configurations or in Ion Barbu and the Poetic of Postmodernism). The meaning of ‗objective
correlative‘ - briefly defined by N. Frye (1981:29) as ―terrifying clairvoyance‖ - is useful on a first
‗intra-textual‘ level for identifying the ‗structural mutations‘ regarding thematology, phenomenology,
style, poetry and so on, objectified by the lyrical universe of each analyzed writer (for example the
terrifying clairvoyance of Ion Barbu is under the sign of objective correlative intentionally
characterized as ‗big eyed‘), while the second ‗extra-textual‘ level is a lot broader and goes beyond the
‗form‘ of the text – expresses the unity of the cosmos in thinking in such a way that the poetic being
realizes its consubstantiality with the universe. In a broader meaning the objective correlative,
―terrifying clairvoyance‖, similar to the dichotomy ‗sight-vision‘ helps our critic in establishing the
defining poetic substance of the creating universe for each poet separately, using it in the sense given to
‗the metaphor of interpretation‘ by Wolfgang Iser (2001: 280) as revelation, i.e. access to the depths of
the text and exploitation of the untold or partially revealed aspects- extracting and clarifying these
aspects.
Ioana Em. Petrescu identifies three ‗general patterns of thinking‘ (cultural episteme
characteristic for the European thinking) that represent the theoretical coordinates regarding the
taxonomy of the Romanian poetry evolution (Sanda Cordoș, 1991: 112-113): ―1. The pattern of the
Renascentist individualism (<<Renascentist anthropocentrism>>) that is characteristic for Renaissance
and close to our century. This is the pattern in which the existence is centered on the individual,
detached subject, outside of the object-world in which the scientific reality is understood as
generalization of data supplied by a reality that is perceived empirically and for which the abstract
observation, from outside the system is symptomatic and comes from the Newtonian physics that
accepts an absolute time and space, and that builds the pattern of the universe having as basis the
Euclidian geometry; 2. The modernist pattern is built as a reply to the Renascentist pattern and its crisis
during the last century. The old subject-object relation is falling apart. The subject becomes - if I was to
use Ilya Prigogine‘s expression - participating-observer, establishing in this way a sort of participative
knowledge that makes this pattern quite similar with the old mysteries and, generally, with the preSocratic thinking: the new image of the world is not composed of discrete objects anymore, of distinct
individual entities, but of an interrelation like a woven material in which the dynamic relationship is
preferred in rapport to entity, the phenomenon being nothing else but a web of relationships; 3. The
postmodernist cultural pattern develops in parallel with the modernist one starting with the period
between the two world wars, tries to regain the place of the individual in the system, this time not as an
isolated entity (like that of the Renaissance), but more like a knot in the web of relationships. This
pattern is configured through the cosmotic subconscious from Blaga‘s philosophy, the archetypal
structures that Mircea Eliade decodes in the mythical thinking and in the mechanisms of the
contemporary novel, the dynamic Neo- Pythagoreanism of Matilda Ghyca and Constantin Noica‘s
holomers.‖ Subsequently, in her study, the author applies the three ‗general patterns of knowledge‘ of
the Romanian poetry through which she analyses the evolution and mutations of the poetic language
and that of the concept of poeticism illustrated by Mihai Eminescu, Ion Barbu and Nichita Stanescu‘s
writings. The above poets enormously innovated in the sense in which we can talk about a poetic of the
rupture in which the poetic language and imaginary are irreversibly altered.
Mihai Eminescu or about the role of the ‗intermediary‘
Ioana Em. Petrescu is interested in producing a history of the literary poetics seen in its
‗mutation‘, ‗rupture‘ aspects, while knowledge through sight helps her decode signs of the scientific
real defined by the new poetic codes that are in the process of formation, of clotting. Mainly the option,
for Mihai Eminescu, Ion Barbu and Nichita Stanescu, is due to the fact that they deeply restructured the
1132
�1st International Conference on Foreign Language Teaching and Applied Linguistics
May 5-7 2011 Sarajevo
Romanian poetry, each of them imposing a new poetic sensibility. Consequently, they are seen as
pioneers: the core of their poetics foresees, after all, larger changes in mentality that happen in the
scientific and philosophic fields.
This construction of the evolution of the Romanian poetry seen in synchrony starts from
Eminescu and reaches, at the end, at Nichita Stanescu, also inserting transition moments represented by
Tudor Arghezi and Lucian Blaga. The most interesting part in the making of the history of our literary
ideas and that of the pre-modern science ideas is the motivation of placing our ‗national poet‘ at the
very beginning of this critical presentation of the evolution of the Romanian poetry. If one of the first
explanations confirms the synchronization of the analyzed poetical-literary phenomenon organization,
the second explanation represents, with no doubt, one of the major thesis of the present study. As a
conclusion, Ioana Em. Petrescu starts with Eminescu because our ‗national poet‘ represents a literary
pattern that is often referred to by post-Eminescian Romanian literature as a type of epistemic claim.
Mainly, the contact with the Eminescian poetics for those who followed him is realized through a
statement of adopting the Eminescian language emblematic by now, even prototypic: its main function
being that of stylistic, configurative, ontological innovation. So, in Aristotle‘s words (Book II, chapter
7 of About the Soul), I strongly believe that Eminescu is seen by Ioana Em. Petrescu as playing the role
of the needed intermediary that allows the Romanian poetry to evolve (Aristotle, 2005: 123): ―sight is
realized only when something affects the sense organ. But this <<agent>> cannot be just the color one
sees: so he/she must be the intermediary in such a way that the very existence of an intermediary
becomes necessary.‖ In other words, Eminescu - the needed intermediary - sets, according to the
theoretician, an epistemic method of claim of an aesthetic ‗program‘ (canonic convention) to which
post-modernist literature will certainly appeal. One of Ioana Em. Petrescu‘s notes supports the idea
according to which the poets following Eminescu are to be ‗seen‘ through ‗him‘ (the great pattern)
(Jean-Paul Sartre, 1943: 421): ―nous nous résignons à nous voir par les yeux de l‘autre‖ (we submit to
seeing ourselves through the eyes of the other, o.t.)
Knowledge through ‗sight-vision‘. About the mutations of the Romanian poetry
A poetical innovation identified by Ioana Em. Petrescu at Eminescu - and which will
definitely mark the becoming/evolution of the Romanian poetry - is the passage from ‗sight‘ to ‗vision‘
or, in other words, the passage from a referential mimetic poetics (in which the poet renders what
he/she sees in the environment) to a visionary one (Ioana Em.Petrescu, 2002: 187): ―in the Romanian
artistic environment Eminescu‘s poetry is the place where vision takes the place of sight[…] and
defines the marks of a standard concept of <<poeticity>>.‖ In fact, Ioana Em. Petrescu wants to
emphasize the inspired way in which the poet chooses to process the outer space/environment,
Eminescu‘s imaginary requires a change of meaning, add of meaning in most of the times for common
places, reinventing new landscapes, new worlds: (Ioana Em. Petrescu, 2002: 223): ―what Eminescu
sees in a landscape is not the sign of reality recorded mimetically but their hidden, noumenal meaning
unveiled to the visionary eye.‖
Tudor Arghezi and Lucian Blaga‘s poetics do not produce any mutation at the level of
Romanian poetry; they do not radically change the meaning of the poetic language, that is why they are
rather representatives of the so-called ‗passage stage‘, being the connection between the two general
patterns of thinking. Being under the influence of the ―Baudelaire‘s satanic Romanticism through its
opaque, visionary-creative sight‖ (Arghezi), and ―under a ‗high Romanticism‘ through Rilke
respectively, by passing from the motif of the blind eye to that of silence and hush (Blaga)‖ (Corin
Braga, 2002:106) the two poetical discourses innovate inside the same episteme: the romantic one.
A second moment in the evolution of the Romanian poetry, of important structural mutations,
is considered to be Ion Barbu‘s lyric. To Ioana Em. Petrescu, Ion Barbu is a representative of such a
trans-individual and non-anthropomorphic poetics specific to the new ‗scientific reality‘: the
mathematic humanism. Unlike the traditional analyses that set Ion Barbu among the major modernist
poets whose lyric is listed - in an old-fashioned manner - as hermetic, obscure and encoded, Ioana Em.
Petrescu gives his work the attribute of a new poetic code situating him nearer to Post-modernism as
the poet surpasses the area of the Modernist cultural pattern and prevailing instead a new paradigm. As
discussed in Modernism. Postmodernism. A hypothesis (Ioana Em. Petrescu, 2003), the two cultural
patterns coexist as Postmodernism does not appear like a reaction to Modernism but rather as a sequel.
This having been said, Ion Barbu‘s work (which can be substituted to the ‗objective correlative‘
suggestively perceived as ‗big eyed‘: a distorted, reversed vision of reality) is revealed as an evolution
from the Modernism towards Postmodernism through the introduction of absolute lyricism - meaning
a non-mimetic, non-figurative art and (Ioana Em. Petrescu, 2006: 22): ―poetry that was understood as
1133
�1st International Conference on Foreign Language Teaching and Applied Linguistics
May 5-7 2011 Sarajevo
great sensuality […] always new and numerous as the different faces of creation‖ - and that of infrarealism that has as art objective ―the cosmic chaos‖ and which defines (Ioana Em. Petrescu, 2006:29)
―the initiating component through which the trans-individual does not damage the individual (thing
that happened in Modernism) but transcends him/her by integrating him/her, that is offering him/her
the function of ‗holomer‘ that is assigned by Postmodernism.‖ Once Ioana Em. Petrescu places Barbu‘s
work somewhere at the end of Modernism and the beginning of Postmodernism, in an ending-point of
crisis, the poetic reality defines itself as a synthesis of new and old, prefiguring the changes of the
poetic language and of the semantic figures that the new paradigm (that of Postmodernism) had put in
question.
The third moment in the evolution of the Romanian poetry is marked by Nichita Stănescu‘s metalinguistic poetics which defines true structural mutations. Stănescu‘s lyric universe is centered on the
dialectic ‗sight-devouring, consuming‘ understood as a series of paradigmatic poetic changes as: ‗the
slit-man‘ (broken image of the past), ‗the modern ontological crisis‘ (the rupture between conscience
and self, subject and object) and others under the syntagm of ‗correlative objective‘: ‗the toothed eye.‘
Instead of conclusions. Pre-modern science as ‗perpetual return‘
Following a development of the Pre-modern science into a modern one with the gnosiological
dichotomy ‗of a characteristic coupe semiotique (semiotic cut)‘ - ‗sight-vision‘ - Ioana Em. Petrescu‘s
study, Eminescu and the Mutations of the Romanian Poetry, is constructed as an attempt of rendering
the Universe in the Idea. This is because by studying the branches of a Pre-modern science and
philosophy - starting with Aristotle and up to Romanian neo-modernism (Nichita Stanescu) - it means
to follow the way in which the concepts of these sciences and philosophies can become any more
productive at the end of the 20th century. As a final remark, I think that Ioana Em. Petrescu‘s study
makes us aware, just one more time, of the fact that the roots of modern science are in Pre-modern
science. In other words, Pre-modern science and philosophy become a productive principle, a grid of
perceiving reality in order to form future Modern science and philosophy. This idea makes us consider
Ioana Em. Petrescu one of the most important theorizers of the last century (Ioana Em. Petrescu, 1986:
10): ―because, placed at the emerging point of conscience in the world, lyric is made through word,
meaning through a permanent break of the limits of language, preparing the language for new
concepts through which it can express itself regarding the human thinking and universe.‖
1134
�1st International Conference on Foreign Language Teaching and Applied Linguistics
May 5-7 2011 Sarajevo
References
Adamek, Diana (1991) Portret de grup cu Ioana Em. Petrescu. Cluj-Napoca: Dacia .
Aristotel (2005) Despre suflet. BucureĢti: Humanitas
Augustin, Sfântul (2000) Confesiuni. BucureĢti: Nemira.
Baumgarten, Alexander (2002) Principiul cerului (eternitatea lumii Ģi unitatea intelectului în filosofia
secolului al XIII-lea). Cluj-Napoca: Dacia.
Braga, Corin (2003) Portret de grup cu Ioana Em. Petrescu. București.
Dumitriu, Anton (1986) Eseuri. BucureĢti.
Frye, Herman Northrop (1981) T.S.Eliot: an introduction. Chicago-London: The University of Chicago
Press.
Iser, Wolfgang (2001) The range of interpretation. Columbia University Press.
Petrescu, Ioana Em (2000) Configuraţii. Cluj-Napoca: Casa Cărții de Știinţă.
Petrescu, Ioana Em (2009) Studii eminesciene. Cluj-Napoca: Casa Cărţii de ġtiinţă.
Petrescu, Ioana Em (1978) Eminescu-modele cosmologice Ģi viziune poetică. BucureĢti: Minerva.
Petrescu, Ioana Em (2006) Ion Barbu Ģi poetica postmodernismului. Cluj-Napoca: Casa Cărţii de
ġtiinţă
Platon (1993) Opere VII. BucureĢti: ġtiinţifică.
Sartre, Jean-Paul (1943) L‘étre et le néant: essai d'ontologie phénoménologique, Paris: Gallimard.
Wright, William Kelly (1967) A history of modern philosophy. New York: Macmillan.
1135
�
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Extent
The size or duration of the resource.
592
Title
A name given to the resource
‖Sight‖ – ‖Vision‖ Binomial or the ―Poetic Dwelling‖ of the World: (Pre)Modern Perspectives in Ioana Em. Petrescu‘s Study "Eminescu and the Mutations of the Romanian Poetry"
Author
Author
Mihăilă, Silviu
Abstract
A summary of the resource.
The present study attempts to offer ‗a cartography‘ of the internal ‗morphology‘ of the ‖sight‖ – ‖vision‖ dialectics proposed by Ioana Em. Petrescu in her work, Eminescu and the Mutations of the Romanian Poetry. This internal ‗morphology‘ is analysed from double perspective: from the perspective of the history of the literary ideas and from the point of view of the history of the pre-modern science. We believe that Ioana Em. Petrescu‘s work found its theoretical and conceptual sources primarily in the (pre)modern philosophy theorized by Aristotle, Plato and Tomas Aquinas whose studies were highly read by the Romanian critic. In other words, it is our endeavor to demonstrate the existence of a semantically ontological superposition between the pre-modern text and that of the Romanian critic. Our premise is that the "sight – vision” axis presented in Ioana Em. Petrescu‘s volume underlies in the explanation provided by Aristotle gave to the sense of sight (‗cognition through intellect‘, and noũs – ‗the Eye of the Soul‘). We therefore believe that even if they belong to two different scientific paradigms, the texts of the two authors generate a dialogue between them. Undoubtedly, Ioana Em. Petrescu‘s ―theory of sight‖ initially communicated in an osmotic manner with pre-modern texts; afterwards, the Romanian critic turns her attention to modern concepts of scientificity with a view to sustaining her convictions in the field of literary poetics.
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
2011-05
Keywords
Keywords.
Conference or Workshop Item
PeerReviewed
P Philology. Linguistics