2
10
194
-
https://eprints.ibu.edu.ba/files/original/33ae16c957e29dc59726ecaa24739939.docx
e22039855006af29118b06c494626bf0
https://eprints.ibu.edu.ba/files/original/64fe07e72a165aace1dc078fe978f659.pdf
6c427c2e0f2112e808b1ac275faffd67
PDF Text
Text
Dr. sc. Maja Čolaković, docentica
Pravni fakultet Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru
RELIGIJSKO OPREDJELJENJE RODITELJA VS. NAJBOLJI
INTERES DJETETA U OSTVARENJU NJEGOVOG PRAVA NA
TJELESNI INTEGRITET
Pravo roditelja da biraju svoje religijsko opredjeljenje i određuju religiju
u kojoj će vaspitavati vlastito dijete u određenim slučajevima može doći u
koliziju s pravom djeteta na tjelesni integritet, odnosno s ostvarenjem njegovog
prava na samoodređenje o životu i zdravlju. Pritom nije riječ samo o pravima i
interesima pojedinca, nego takav sukob tangira i interese šire zajednice: postoji
zakonska obaveza i pravo roditelja na staranje o djeci, prava i interesi vjerskih
zajednica, obaveze države u zaštiti dječjih prava itd.
U praksi se taj sukob javlja u više različitih situacija. U nekima od njih,
zbog odbijanja roditelja da dijete podvrgnu neophodnim medicinskim
zahvatima, bivaju neposredno ugroženi život i zdravlje djeteta. Takvi slučajevi
rješavaju se posredovanjem suda i uz učešće drugih državnih organa nadležnih
za zaštitu prava i interesa djece.
Najbolji interes djeteta, kao primarni kriterij normiran Konvencijom o
pravima djeteta, treba biti rukovodeći u razrješavanju ovog sukoba, jer vjerska
uvjerenja i interesi roditelja ne smiju prevagnuti nad dobrobiti njihovog djeteta.
Ključne riječi: roditelj, dijete, religija, tjelesni integritet, najbolji interes
I.
Kao jedno od temeljnih ljudskih prava, pravo na slobodu vjeroispovijesti
propisano je odredbama međunarodnih dokumenata o ljudskim pravima1 te
ustavima većine država.2 U pitanju je apsolutno pravo, koje predstavlja izraz
1
Tako čl. 9. st. 1. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama Vijeća Evrope
iz 1950. godine (u daljem tekstu: EKLJP), propisuje pravo svake osobe na slobodu misli, savjesti i
vjeroispovijesti, a to pravo uključuje slobodu da se promijeni vjeroispovijest ili uvjerenje te
slobodu da se sam ili zajedno s drugima i javno ili privatno, manifestira svoju vjeru ili uvjerenje,
obredom, propovijedanjem i vršenjem vjerskih dužnosti i rituala. Odredba identičnog sadržaja
nalazi se i u Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima Ujedinjenih nacija iz 1966.
godine (čl. 18. st. 1.), kao i Općoj deklaraciji o pravima čovjeka Ujedinjenih nacija iz 1948. godine
(čl.18.). U cilju afirmacije ovog prava i osude duge tradicije religijske netrpeljivosti, isključivosti i
instrumentalizacije religije u političke svrhe, Ujedinjene nacije su 1981. godine usvojile i
Deklaraciju o ukidanju svih oblika nesnošljivosti i diskriminacije na temelju vjere ili uvjerenja.
Detaljnije o ovoj Deklaraciji vidjeti: Bakšić-Muftić, J., Sistem ljudskih prava, Magistrat, Sarajevo,
2002, str. 210. i 211.
2
Primjera radi, Ustav Bosne i Hercegovine iz 1995. godine u katalogu prava koja priznaje svim
osobama na teritoriji Bosne i Hercegovine navodi i slobodu misli, savjesti i vjere (čl. II. st. 3. t. g.).
Nepovredivost slobode vjere, savjesti i slobode ispovijedanja vjere i svjetonazora, uz garanciju
nesmetanog obavljanja vjerskog obreda propisuje i Ustav Savezne Republike Njemačke (čl. 4. st.
1. i 2). Odredba sličnog sadržaja nalazi se i u Ustavu Republike Hrvatske (čl. 40), i Ustavu
Republike Slovenije (čl. 41. st. 1. i 2).
67
�unutrašnje ljudske slobode i proizilazi iz ličnog uvjerenja o fundamentalnim
pitanjima.3 U tom smislu, nemoguće ga je ograničiti – može biti ograničeno
samo ispoljavanje, odnosno prakticiranje određene vjeroispovijesti.
Sloboda vjeroispovijesti roditelja je kompleksna i ima široke granice, jer
se uz slobodu odabira i izražavanja vlastite vjeroispovijesti, ona proteže i na
njihovu slobodu odabira vjeroispovijesti u kojoj će odgajati svoje dijete. Takvo
ovlaštenje proizilazi iz roditeljske dužnosti i prava na odgoj djeteta, odnosno to
je dio sadržaja njihovog roditeljskog staranja,4 koje obuhvaća čitav niz
odgovornosti, obaveza i prava u pogledu staranja o tjelesnom, duhovnom i
intelektualnom razvoju djeteta.5
Pravo roditelja da odlučuju o vjerskom odgoju i obrazovanju djeteta
normirano je prethodno spomenutim međunarodnim dokumentima o ljudskim
pravima,6 pri čemu najdetaljnije odredbe sadrži Deklaracija o ukidanju svih
oblika nesnošljivosti i diskriminacije na temelju vjere ili uvjerenja. 7
Ovo pravo roditeljima je priznato i odredbama Konvencije o pravima
8
djeteta, s tim što ona, kao prvi međunarodni pravni akt obavezujućeg karaktera
koji na sveobuhvatan način sankcioniše prava djeteta, unosi novitet u odnosu na
rješenja prethodno donesenih internacionalnih dokumenata o ljudskim pravima.
Odredbama KPD-a dijete je po prvi put izričito imenovano titularom prava na
slobodu mišljenja, savjesti i religije,9 a roditeljima, odnosno starateljima je
3
Bakšić-Muftić, supra note 1, str. 209.
Uz pojam „roditeljsko staranje“, u savremenom komparativnom pravu se upotrebljavaju i termini
„roditeljska odgovornost“, „roditeljska briga“, „roditeljsko pravo“ i „roditeljska vlast“. Termin
„roditeljsko staranje“ uveden je u bosanskohercegovačko pravo Porodičnim zakonom Federacije
Bosne i Hercegovine (Službene novine FBiH 35/05, u daljem tekstu: PZFBiH), a potom prihvaćen
i u Porodičnom zakonu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (Službeni glasnik Brčko Distrikta
BiH 23/07, u daljem tekstu: PZBD), dok je u Porodičnom zakonu Republike Srpske (Službeni
glasnik RS 54/02, u daljem tekstu: PZRS) zadržan ranije korišteni termin „roditeljsko pravo“.
Vidjeti detaljnije: Bubić, S.; Traljić, N., Roditeljsko i starateljsko pravo, Pravni fakultet
Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2007, str. 145.
5
Detaljnije o sadržaju roditeljskog staranja u bosanskohercegovačkom pravu vidjeti: Ibid., str.
148-172.
6
Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima propisuje obavezu država na poštovanje
slobode roditelja/staratelja da osiguraju religijsko i moralno obrazovanje svoje djece u skladu s
vlastitim uvjerenjima (čl. 18. st. 4). EKLJP normira da se ni jednoj osobi ne može uskratiti pravo
na obrazovanje, a da će „u izvršavanju svih funkcija koje se tiču obrazovanja i podučavanja,
države poštovati pravo roditelja da osiguraju takvo obrazovanje i podučavanje koje je u skladu s
njihovim vlastitim religijskim i filozofskim uvjerenjima” (čl. 2. Prvog protokola uz EKLJP).
7
Deklaracija propisuje slobodu roditelja, odnosno staratelja da urede život unutar porodice u
skladu s vlastitom religijom ili uvjerenjima, vodeći pritom računa o moralnom odgoju u kojem bi,
prema njihovu vjerovanju, dijete trebalo biti podizano. Djetetu je zagarantovano pravo na pristup
vjerskom obrazovanju u skladu sa željama roditelja (ili staratelja), uz zabranu podučavanja o
religiji i vjerovanju koje bi bilo protivno željama navedenih subjekata, pri čemu bi se primarno
trebalo rukovoditi najboljim interesom djeteta (čl. 5. st.1. i 2).
8
Konvencija o pravima djeteta Ujedinjenih nacija iz 1989. godine (u daljem tekstu: KPD).
9
Odredbe drugih dokumenata o ljudskim pravima na dijete se odnose samo ratione materiae.
Ovakva regulacija ukazuje na napredak u shvaćanju da je djetetu, kao ljudskom biću, odnosno
osobi, ovo ljudsko pravo inherentno. Hlača, N.; Popović, P., Pravo djeteta na slobodu savjesti i
vjeroispovijedi, Bogoslovska smotra, 79, (2009) 2, str. 280.
4
68
�priznato pravo i obaveza da dijete usmjeravaju u ostvarenju tog prava u skladu s
njegovim razvojnim sposobnostima.10
Pravo roditelja na vjerski odgoj djeteta u pojedinim državama izričito je
normirano i u tamošnjim ustavima.11
Kako je vidljivo iz navedenih odredaba, savremeno pravo roditeljima
ostavlja znatnu slobodu pri određivanju religijskog odgoja vlastitog djeteta, ne
propisujući izričito sadržaj i ograničenja tog prava. 12 Jedini princip kojeg oni
pritom moraju slijediti, a koji se može tumačiti kao ograničenje, jeste zaštita
najboljeg interesa djeteta.13 Uz to, ova sloboda ograničena je općim zakonskim
normama, koje se odnose na zabranu tjelesnog kažnjavanja i zlostavljanja djece,
zabranu dječjeg rada itd.
Sem ovoga, sloboda roditelja da odgajaju dijete prema vlastitim
religijskim uvjerenjima donekle je sužena pravom djeteta na slobodu
vjeroispovijesti. Djetetu to pravo pripada od rođenja, ali je nesporno kako ga ono
može samostalno ostvarivati tek s potpunijim razvojem svojih tjelesnih,
psihičkih i intelektualnih sposobnosti. Dotad je ono u pogledu religijskog
opredjeljenja pod utjecajem vlastitih roditelja, i najčešće s njima dijeli vjerska
uvjerenja, odnosno njegov religijski identitet, barem u ranom djetinjstvu, jednak
je religijskom identitetu jednog ili oba njegova roditelja. 14
10
Član 14. KPD glasi: “ 1. Države članice će poštovati pravo djeteta na slobodu mišljenja, savjesti
i religije. 2. Države će poštovati prava i obaveze roditelja, odnosno staratelja, da usmjeravaju
dijete u ostvarivanju njegovih prava na način koji je u skladu s razvojnim sposobnostima djeteta.
3. Sloboda da se ispoljava vjera ili uvjerenje može se ograničiti samo na način propisan zakonom, i
ako je to neophodno da bi se zaštitila javna sigurnost, red, zdravlje ili moral, ili osnovna prava i
slobode drugih.” Prema stavu u doktrini, roditeljima, odnosno starateljima djeteta ovom odredbom
dat je primat u njihovoj odgojnoj ulozi u pogledu prenošenja vjere ili drugih uvjerenja, bez
intervencije države, ali oni u ostvarenju tog prava nužno moraju uzeti u obzir razvojne sposobnosti
djeteta. Tako: Hlača, Popović, supra note 9, str. 282. i 283. Kako ističe druga autorica, “pravo
roditelja na taj način je ograničeno i svedeno na razinu ″usmjeravanja djeteta″”. Jakovac-Lozić, D.,
Dijete kao titular prava na slobodu savjesti, vjerskog ili drugog uvjerenja, Zbornik radova
Pravnog fakulteta u Splitu, god. 39, 2002, str. 45.
11
Kao primjer se može navesti Slovenija, čiji ustav propisuje pravo roditelja na vjersko i moralno
obrazovanje djeteta u skladu s njihovim svjetonazorima, pri čemu se oni neizostavno moraju
rukovoditi djetetovim uzrastom i zrelošću te njegovim pravom na slobodu savjesti, vjere i drugih
uvjerenja (čl. 41. st. 3).
12
Između ostalog, u sadržaj prava određivanja religijskog odgoja djeteta u praksi spada ovlaštenje
roditelja da odrede način ishrane ili odijevanja djeteta, njegovo učestvovanje u vjerskim obredima
i praznicima te podvrgavanje vjerskim ritualima i običajima, religijsko obrazovanje, kao i pravo da
dijete isključe iz takvog obrazovanja itd.
13
Zaštita najboljeg interesa djeteta propisana je KPD-om kao primarni kriterij kojeg treba slijediti
u svim aktivnostima vezanim za dijete, bez obzira na to ko ih poduzima (čl. 3. st. 1). Na zaštitu
najboljeg interesa djeteta u vjerskom obrazovanju poziva se i Deklaracija o ukidanju svih oblika
nesnošljivosti i diskriminacije na temelju vjere ili uvjerenja (čl. 5. st. 2). U Deklaraciji je izričito
sankcionisana i zabrana takvog prakticiranja religije ili uvjerenja, koje je štetno za tjelesno ili
mentalno zdravlje, odnosno cjelokupni razvoj djeteta (čl. 5. st. 5).
14
Moguće je da u kasnijim fazama djetinjstva, odrastanjem i sazrijevanjem, dijete dođe u sukob s
roditeljima u pogledu svog vjerskog opredjeljenja. O pravu djeteta na slobodu vjeroispovijesti,
načinu na koji dijete ostvaruje to pravo u odnosu na svoje roditelje i potencijalnom konfliktu tog
njegovog prava s istim pravom roditelja vidjeti detaljnije: Hlača; Popović, supra note 9, str. 276289; Jakovac-Lozić, supra note 10, str. 33-48.
69
�II.
Pravo roditelja da biraju i manifestuju svoje vjersko opredjeljenje te da
određuju religiju u kojoj će vaspitavati vlastito dijete, u određenim slučajevima
može doći u koliziju s pravom djeteta na tjelesni integritet, odnosno s
ostvarenjem njegovog prava na samoodređenje o životu i zdravlju.15 Time se
dovodi u pitanje i ostvarenje načela najboljeg interesa djeteta, koji je po uzoru na
KPD prihvaćen u većini nacionalnih pravnih sistema.
KPD normira pravo na život i pravo na zdravlje djeteta kao temeljna i
izvorna prava (čl. 6. i 24.),16 te naglašava posebno značajnu ulogu roditelja u
očuvanju i poboljšanju djetetovog života i zdravlja.17 U tom cilju, roditelji su
ovlašteni odlučiti o preduzimanju svih medicinskih zahvata vezanih za dijete, što
svakako podrazumijeva i postupke koji se preduzimaju radi prakticiranja
određene religije.
Pitanje prava djeteta na samoodređenje o vlastitom tjelesnom integritetu,
koje predstavlja jedan od vidova realizacije njegovog prava na život i zdravlje, u
pozitivnom komparativnom pravu nije uređeno na jedinstven način. Relevantni
međunarodni dokumenti, prije svih Konvencija o ljudskim pravima i
biomedicini18 i Deklaracija o pravima djeteta na zdravstvenu zaštitu,19 obavezuju
da se pri donošenju odluke o izvođenju medicinskog zahvata na maloljetnoj
osobi kao značajan faktor uzme u obzir i njeno mišljenje, proporcionalno
15
Pravo na samoodređenje je pravo čovjeka na samostalno disponiranje svojim životom, tijelom i
zdravljem, u granicama određenim imperativnim pravnim normama. U pitanju je neotuđivo pravo,
zasnovano na ustavnoj garanciji neprikosnovenosti ljudske ličnosti. Njegova realizacija, između
ostalog, podrazumijeva ovlaštenje titulara da sam preduzima zahvate u vlastiti tjelesni integritet ili
da to prepusti drugim osobama. Za zadiranje trećih osoba u tjelesni integritet potreban je pristanak
čovjeka na kojem se zahvati izvode, jer su bez njega protivpravni. U slučaju preduzimanja
raznovrsnih medicinskih intervencija, bilo da su one medicinski indicirane ili ne, pristanak
pacijenta mora biti zasnovan na svim okolnostima nužnim za donošenje odluke da im se podvrgne.
Više o tome vidjeti: Radišić, J., Medicinsko pravo, Nomos, Beograd, 2004, str. 74. i 75; Gavella.
N., Osobna prava I., Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2000, str. 67-71.
16
Čl. 6. propisuje da svako dijete ima prirođeno pravo na život te u skladu s tim obavezuje države
članice da u najvećoj mogućoj mjeri djetetu osiguraju opstanak i razvoj. Pravo djeteta na zdravlje
izraženo je kao pravo djeteta na uživanje najvišeg mogućeg standarda zdravlja i pristup
institucijama za liječenje i zdravstvenu rehabilitaciju, uz navođenje mjera koje države članice
moraju preduzimati u cilju ostvarenja tog prava. Države su također obavezane na provođenje
mjera za otklanjanje tradicionalnih postupaka koji štete zdravlju djece (čl. 24. st. 1, 2. i 3). Pri
izradi Konvencije pod „tradicionalnim postupkom“ u prvom redu se imalo na umu spolno
obrezivanje djevojčica, ali je umjesto izričitog navođenja tog zahvata upotrijebljen ovaj uopćeni
termin. Vidjeti: Jakovac-Lozić, D., Prava djeteta kao pacijenta, Zbornik radova Aktualnosti
građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse br. 3, Mostar, 2005, str. 139. i 140.
17
KPD propisuje zajedničku odgovornost roditelja za odgoj i razvoj djeteta, uz isticanje da su oni
primarno odgovorni za to i da dobrobit djeteta mora biti njihova osnovna briga (čl. 18. st. 1). Pravo
na uživanje roditeljske brige djetetu je, prema odredbama KPD-a, priznato od trenutka njegovog
rođenja (čl. 7. st. 1).
18
Konvencija o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu primjene biologije i
medicine: Konvencija o ljudskim pravima i biomedicini Vijeća Evrope iz 1997. godine.
19
Donijelo ju je Svjetsko udruženje ljekara 1998. godine, dopunjena je 2009. godine.
70
�njenom uzrastu i zrelosti.20 U KPD-u nije izričito normirano pravo djeteta da
samostalno očituje pristanak na zdravstvene tretmane i medicinske eksperimente
kojima bi trebalo biti podvrgnuto, ali je na to pitanje moguće primijeniti
„generalni“ konvencijski princip uvažavanja djetetovog mišljenja o svim
pitanjima koja se na njega odnose.21
Sva nacionalna zakonodavstva ne slijede navedeno rješenje. U manjem
broju država djetetu je to pravo uskraćeno, neovisno o njegovom uzrastu i nivou
zrelosti, dok su u većem broju država usvojene različite varijante priznanja
mogućnosti da se dijete, u skladu sa svojim uzrastom i zrelošću, izjasni u
pogledu zdravstvenih postupaka kojima treba biti podvrgnuto. U doktrini i
judikaturi se vode polemike o izboru najboljeg kriterija prema kojem bi djeci
trebalo biti priznato ovo pravo, jer je nesporno da im je ono, kao ljudskim
bićima, prirođeno i neotuđivo.22
III.
Konflikt između prava roditelja na slobodu vjeroispovijesti i prava
djeteta na tjelesni integritet i samoodređenje o vlastitom životu i zdravlju u
praksi se javlja u više situacija. U pojedinim slučajevima, roditelji zbog
insistiranja na svojim vjerskim uvjerenjima djetetu uskraćuju pravo na liječenje,
čime ne samo da krše njegovo pravo na samoodređenje nego u opasnost dovode
njegov život i zdravlje. Među ostalim, u takve slučajeve spadaju: odbijanje
tretmana kemoterapije i radioterapije kao metoda u liječenju djeteta oboljelog od
karcinoma, premda mu one daju veće šanse za preživljavanje; odbijanje redovne
vakcinacije djeteta, koje u određenim slučajevima rezultira smrću djeteta od
dječjih bolesti kao što su ospice; liječenje djeteta isključivo molitvama i vjerom,
a ne konvencionalnom medicinom, koje prakticiraju sljedbenici scijentologije i
nekih drugih vjerskih sekti, a koje vrlo često okončava smrću djece od
meningitisa, upale pluća ili dijabetesa;23 nepristajanje roditelja, pripadnika
vjerske zajednice Jehovini svjedoci, na transfuziju krvi njihovom djetetu, čak i
kada mu je život ugrožen; uskraćivanje saglasnosti na davanje kontraceptivnih
sredstava ili pobačaj maloljetnice. U nekim drugim slučajevima, roditelji iz
20
Čl. 6.2. Konvencije o ljudskim pravima i biomedicini; Načelo 3. t. j. Deklaracije o pravima
djeteta na zdravstvenu zaštitu.
21
Taj princip je definisan u čl. 12. KPD: „Države članice će osigurati djetetu koje je u stanju
formirati vlastito mišljenje pravo na slobodno izražavanje njegovih stavova o svim stvarima koje
se na njega odnose, te ih uvažavati u skladu s dobi i zrelošću djeteta.“.
22
O regulaciji ovog pitanja u komparativnom i bosanskohercegovačkom pravu te stavovima
doktrine i judikature vidjeti detaljnije: Čolaković, M., Pravo djeteta – pacijenta na
samoodređenje, Zbornik radova s Naučnog skupa Razvoj porodičnog prava – od nacionalnog do
evropskog, Mostar, 21. 12. 2012. godine, str. 189-208.
23
Jedan od najpoznatijih svjetskih glumaca i sljedbenik scijentologije, John Travolta, bio je nakon
iznenadne smrti svog maloljetnog sina neformalno optužen da mu je zbog vlastitih vjerskih
uvjerenja uskratio adekvatne metode liječenja. Dječak je navodno patio od autizma, kojeg
scijentološka crkva uopće ne priznaje, a umro je od posljedica epileptičnog napada 2009. godine.
Vijest je objavljena na: http://www.24sata.hr/show/sin-johna-travolte-umro-od-infarkta-ukupaonici-95794 (1. 2. 2014).
71
�vjerskih uvjerenja podvrgavaju dijete određenim medicinskim zahvatima koji
nisu medicinski indicirani. Oni tim činom načelno ne ugrožavaju djetetov život i
zdravlje, ali zadiru u njegovo pravo na samoodređenje. Primjer za to je
obrezivanje – cirkumcizija muške djece.24 25
Pored izazivanja znatne pažnje javnosti, ovakvi slučajevi u posljednje
vrijeme sve češće su i predmet sudskog odlučivanja. Pravna teorija i praksa
raspravljaju o adekvatnim granicama do kojih bi trebalo sezati pravo roditelja na
slobodu vjeroispovijesti, odnosno njihovo pravo da iz vjerskih razloga svoje
dijete podvrgnu određenom medicinskom tretmanu ili da takav tretman odbiju, a
da pritom ne naškode interesima djeteta – prvenstveno njegovom životu i
zdravlju te njegovom pravu na samoodređenje.
III.1.
U zemljama common law sistema desili su se mnogobrojni slučajevi
smrti djece, preminule stoga što su njihovi roditelji, iz vjerskih ubjeđenja, odbili
dati saglasnost da ona budu podvrgnuta nužnim medicinskim intervencijama.
Prema jednom istraživanju, u SAD-u je od 1975. do 1995. godine uslijed toga
umrlo 172 djece, od čega su samo 43 slučaja procesuirana.26
Judikatura SAD-a svoje odluke u ovakvim slučajevima zasniva na
doktrini parens patriae.27 Roditeljima se ograničava pravo na ispoljavanje vjere
24
Cirkumcizija ženske djece je medicinski postupak okarakterisan kao tjelesno sakaćenje, koji
može prouzrokovati ozbiljne tjelesne i psihičke povrede. S toga je u zakonima mnogih zemalja,
među kojima su sve zemlje Evropske unije, ono sankcionisano u krivičnom zakonodavstvu, a
međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih/ženskih prava vode oštru borbu protiv njega.
Detaljnije
na:
Žensko
genitalno
sakaćenje,
http://sh.wikipedia.org/wiki/%C5%BDensko_genitalno_saka%C4%87enje (1. 2. 2014); Žensko
obrezivanje, http://hr.wikipedia.org/wiki/%C5%BDensko_obrezivanje (1. 2. 2014).
25
Protiv nekoliko ljekara jedne londonske klinike podignuta je 2013. godine krivična prijava zbog
obavljanja nezakonitog obrezivanja ukupno 1546 djevojčica iz afričkih zemalja (većinom Nigerije,
Eritreje i Somalije). Premda je ovaj postupak u Velikoj Britaniji zabranjen još 1985. godine,
ljekari su kao argument u svoju odbranu naveli kako nisu znali da se radi o nezakonitom postupku
i jednom vidu zlostavljanja djevojčica. Vijest objavljena na: Jutarnji list,
http://www.jutarnji.hr/londonski-lijecnici-vrsili-nezakonita-obrezivanja-africkihdjevojcica/1127328/ (1. 2. 2014).
26
Swan R., Letting Children Die for the Faith, Free Inquiry magazine, Vol. 19, No 1, 1998, na:
http://www.secularhumanism.org/index.php/articles/2784 (1. 2. 2014). O pojedinačnim
slučajevima smrti djece, kojoj su roditelji zbog pripadnosti Scijentološkoj crkvi ili drugim
vjerskim sektama uskratili liječenje konvencionalnim medicinskim metodama, vidjeti više: Cases
of Childhood Deaths Due to Parental Religious Objection to Necessary Medical Care,
Massachusets
Citizens
for
Children,
objavljeno
na:
http://www.masskids.org/index.php?option=com_content&id=161&Itemid=165 (1. 2. 2014).
27
Parens patriae (država kao vrhovni staralac), doktrina je prema kojoj država ima interes u brizi i
staranju o djeci, kao i o drugim osobama koje same nisu za to sposobne. Na osnovu tog interesa,
država može intervenisati protiv roditelja koji zloupotrebljavaju ili zanemaruju svoje obaveze i
prava prema djetetu. Vidjeti detaljnije stavove pravne teorije SAD-a o doktrini parens patriae:
Hubin, D. C., Parental Rights and Due Process, Journal of Law and Family Studies, University of
Utah School of Law, Vol 1, No 2, 1999, str. 126: Diekema. D. S., Parental Refusal of Medical
Treatment: The Harm Principle as Treshold for State Intervention, Theoretical Medicine 25, 2004,
str. 244, 245, 250-252.
72
�kako bi bio očuvan interes države u pogledu dobrobiti djeteta. Zato je
intervencija države u izvršavanje prava i obaveza roditelja dozvoljena kad god je
to neophodno za zaštitu djeteta. Roditeljsko odbijanje medicinskog tretmana ili
propuštanje da ga osiguraju smatra se zanemarivanjem djeteta i okvalifikovano
je kao krivično djelo.28 U pojedinim od ovih slučajeva djeci se priznaje i pravo
na naknadu štete.29
U odlučivanju o odgovornosti roditelja sudovi ipak prave razliku između
situacija u kojima su medicinske intervencije neophodne za spasavanje
djetetovog života i situacija kada one to nisu. U prvim slučajevima, sudovi
postupaju u skladu s najboljim interesom djeteta, ali u isto vrijeme moraju voditi
računa o ustavnim pravima pojedinca, pokušavajući uspostaviti odgovarajući
balans među ovim zaštićenim dobrima. Kao jedan od kriterija za donošenje
odluke služe im očekivani efekti predloženog tretmana – procjena njegovog
rizika naspram potencijale koristi za dijete. Ako je tretman invazivan, opasan ili
donosi minimalnu korist, roditeljsko odbijanje tretmana uvažava se u većoj
mjeri. Sudovi usto uzimaju u obzir i pravo djeteta na samoodređenje, shodno
njegovoj dobi i zrelosti.30
Premda judikatura SAD-a u najvećem broju ovakvih slučajeva ne
uvažava odluke roditelja o odbijanju medicinskih zahvata, moguće je pronaći i
pojedine slučajeve u kojima sudovi odlučuju suprotno.31
28
U slučaju Rastafarian, roditelji su osuđeni za ubistvo svog devetogodišnjeg sina – dijabetičara.
Dječak je umro jer njegov otac nije dozvolio da on bude liječen inzulinom, zbog životinjskog
porijekla tog lijeka, nego ga je izveo iz bolnice i odveo kod iscjelitelja u Afriku. Nakon šest
sedmica, dijete je u dijabetičkoj komi ponovo vraćeno u bolnicu, gdje je preminulo. Vidjeti
detaljnije: Deutsch, E., Medizinrecht, 3. Auflage, Berlin, 1997, str. 312, prema: Radišić, J.,
Nepristajanje na lečenje dece iz verskih pobuda, Pravni život 9, 2001, str. 90; Sličan slučaj
dogodio se u američkoj saveznoj državi Wisconsin 2008. godine. Roditelji djevojčice Madeline
Neumann proglašeni su krivim za njeno ubistvo, jer su insistirali na liječenju dijabetesa isključivo
molitvama. Detaljnije vidjeti: Forslof C., Can Parents Refuse Treatment to Children Who Could
Die?, objavljeno na: http://digitaljournal.com/article/266960 (10. 2. 2014); U drugom slučaju,
bračni par Schaible iz Philadelphiae, optužen je i osuđen za ubistvo njihove osmomjesečne bebe,
koja je umrla 2011. godine od upale pluća i dijareje. Kao pripadnici fundamentalnog kršćanstva,
oni joj nisu davali konvencionalne lijekove nego su se oslanjali na molitve i liječenje vjerom. Sud
ih je osudio na kaznu zatvora pošto su izvršenjem tog djela prekršili uslovnu osudu za ubistvo
njihovog dvogodišnjeg sina, počinjeno nekoliko godina prije toga, na isti način i iz istih motiva.
Vijest je objavljena na: http://www.examiner.com/article/faith-healing-parents-sent-to-prison-fordeath-of-son (20. 2. 2014.); Poimenično navođenje drugih sličnih slučajeva i primjenu doktrine
parens patriea, odnosno regulaciju odgovornosti roditelja u pojedinim saveznim državama SAD-a
vidjeti u: Cohan, J. A., Judical Enforcement of Lifesaving Treatment for Unwilling Patient,
Creighton Law Review, Vol 39, 2006., str. 862- 868.
29
Naknada štete u iznosu od 14. 200 000 $ priznata je djetetu čiji roditelji, pripadnici Hrišćanske
nauke, nisu dozvolili njegovo liječenje od dijabetesa ničim drugim sem molitvama (slučaj
Lundman). Vidjeti: Deutsch, E., op. cit., prema: Radišić, supra note 28, str. 90.
30
Bekink, B., Striking a Balance between Parental Religious Freedom and the Right and Best
Interests of Children, u: Lødrup P.; Modvar, E., Family Life and Human Rights, Gyldendal
akademisk, Oslo, 2004, str. 77-79.
31
Tako je u slučaju Joseph Hofbauer sud odobrio odluku roditelja o načinu liječenja njihovog
djeteta, mada je ova proistekla iz religijskih uvjerenja roditelja. U pitanju je bio osmogodišnjak
obolio od karcinoma, kome su ljekari prepisali kemoterapiju i radioterapiju, ali su ga roditelji
poslali na Jamajku radi alternativnih metoda liječenja. Starateljski organ je zatražio intervenciju
73
�Konflikt između religijskog opredjeljenja roditelja i zaštite života i
zdravlja djeteta u Engleskoj se rješava primjenom principa medicinskog i
sudskog paternalizma: ljekar je ovlašten zatražiti od suda da mu odobri
izvođenje medicinskog tretmana kojeg roditelji odbijaju zbog svojih vjerskih
uvjerenja. U ovom slučaju, primarni kriterij za donošenje odluke je najbolji
interes djeteta. S pravnog i moralnog aspekta za sudove je neupitno da taj interes
treba prevalirati nad vjerskim uvjerenjima roditelja, premda oni ne zanemaruju
ni značaj porodičnih odnosa i slobode vjeroispovijesti roditelja. Ako postoji
mogućnost primjene alternativnog tretmana u liječenju, koji bi zadovoljio
interese obje strane, sud će donijeti odluku o njegovoj primjeni – ako ne,
prevalira najbolji interes djeteta. U situacijama kada je sasvim izvjesno da ne
postoje izgledi za izliječenje tj. ozdravljenje djeteta, sud se može saglasiti s
roditeljskim odbijanjem medicinske intervencije, smatrajući da je upravo takvo
rješenje u najboljem interesu djeteta.32
I u judikaturi Novog Zelanda višekratno je raspravljano o slučajevima
konflikta između vjerskog opredjeljenja roditelja i prava djeteta na život i
zdravlje, pri čemu su sudovi primat uvijek davali zaštiti interesa djeteta.33
U drastične primjere sukoba između prava roditelja na manifestaciju
vjerskih ubjeđenja i prava djeteta na život i tjelesni integritet spadaju slučajevi
roditelja – Jehovinih svjedoka, koji ne dozvoljavaju da njihovoj oboljeloj djeci
bude učinjena transfuzija krvi, čak i kada taj čin znači spašavanje djetetovog
života.34 Sudovi u ovakvim situacijama gotovo bez izuzetka postupaju u prilog
zaštiti života i zdravlja djeteta, odnosno daju nalog da se izvrši transfuzija,
protivno volji roditelja. U judikaturi SAD-a prvi ovakav slučaj datira iz 1951.
godine,35 a nakon njega je moguće pronaći brojne druge primjere istovrsnih
suda. Sud je zauzeo stav da se takav pokušaj liječenja ne može vrednovati kao njihova nemarnost,
iako su ga odabrali prvenstveno iz vjerskih razloga. Vidjeti: Deutsch, op. cit., prema: Radišić,
supra note 28, str. 91.
32
Vidjeti detaljnije, uz navođenje pojedinih slučajeva: Bekink, supra note 30, str. 75-77.
33
U jednom od takvih slučajeva (The Queen v RJ and DA Moorhead iz 2002. godine), roditelji
maloljetnog djeteta osuđeni su zbog njegovog ubistva na kaznu od pet godina zatvora. Oni su bili
pripadnici Adventista 7. dana, koji se drže striktnih pravila ishrane i dijete. Uprkos upozorenju
ljekara, odbili su tretman konvencionalnom medicinom za svog sina i liječili ga isključivo
molitvama i biljnim preparatima. Dječak je umro od posljedica bronho-pneumonije povezane s
anemijom i oštećenjem mozga, izazvanih nedostatkom vitamina B 12. U obrazloženju svoje
odluke, sud je istakao kako je „propust roditelja da djetetu omoguće medicinski tretman neoprostiv
i neopravdan, a njihovo uporno insistiranje na samo-liječenju nalazi se na skali krajnjeg nemara i
prkosi racionalnom vjerovanju.“ Otežavajuću okolnost u ponašanju roditelja, odnosno majke, sud
je našao u činjenici da je ona u to vrijeme bila u šestom mjesecu trudnoće. Detaljnije: Ibid, str. 61.
34
Jedna od dogmi iz vjerovanja Jehovinih svjedoka glasi: „Unošenjem krvi u tijelo kroz usta ili
intravenozno krše se Božji zakoni“. Stoga sljedbenici ove zajednice odbijaju ne samo homolognu
već i autolognu transfuziju krvi, a prinudnu transfuziju krvi njihovoj djeci smatraju jednakoj
silovanju. Vidjeti: Bender, A., Zeugen Jehovas Bluttransfusion (Eine zivilrechtliche Betrachtung),
Medizinrecht 6, 1999, str. 260, prema: Radišić, supra note 28, str. 87; Jehovini svjedoci, na:
http://hr.wikipedia.org/wiki/Jehovini_svjedoci (10. 2. 2014).
35
U pitanju je slučaj People ex. rel. Wallace v. Labrenz, u kojem je sud raspravljao o davanju
transfuzije bebi staroj svega osam dana. Vidjeti: Woolley, S., Children of Jehova's Witnesses and
adolescent Jehova's Witness: what are their rights?, Arch Dis Child Jul 2005, 90 (7). str. 716,
74
�presuda.36 Nešto manji broj slučajeva u odnosu na SAD-a, ali odluke jednakog
sadržaja, postoje i u judikaturi Velike Britanije i Australije.37
Ugrožavanje tjelesnog integriteta djeteta, odnosno njegovog prava na
samoodređenje, dešava se i u situacijama kada roditelji svojoj maloljetnoj kćeri,
zbog vjerskih ubjeđenja, uskraćuju saglasnost na uzimanje kontraceptivnih
sredstava ili izvršenje pobačaja. Jedan od najpoznatijih slučajeva koji tretiraju
ovaj problem u anglosaksonskoj sudskoj praksi je engleski slučaj Gillick v West
Norfolk and Wisbech Area Health Authority iz 1985. godine, proistekao iz
protivljenja majke da ljekar njenoj kćeri, mlađoj od 16 godina, preporuči tablete
za kontracepciju.38 Baš kao i u ovom slučaju, i u više slučajeva iz judikature
SAD-a, u kojima je raspravljano o pravu maloljetnice da donese odluku o
pobačaju protivno volji njenih roditelja,39 sudovi su odlučivali u prilog zaštiti
tjelesnog integriteta, odnosno pravu maloljetnice na samoodređenje.
III.2.
I u praksi zemalja evropskog kontinentalnog pravnog sistema često se
događaju slučajevi sukoba između prava roditelja na slobodu vjeroispovijesti i
njihove obaveze zaštite najboljeg interesa djeteta u pogledu djetetovog života i
zdravlja, odnosno prava djeteta na samoodređenje o ovim ličnim dobrima. Na
dostupno na: http://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC1720472/ (10. 2. 2014.); Cohan,
supra note 28, str. 868.
36
U slučaju State v. Perricone iz 1962. godine, roditelji nisu dopustili da prilikom operacije srca
njihovom sinu bude data krv. Sud je donio odluku o postavljanju privremenog staratelja, uz
odobrenje za obavljanje transfuzije. U obrazloženju te odluke, sud je naglasio kako „vrhovni
interes države da spasi život i interes bolnice da pruži punu njegu pacijentu prevladavaju nad
odlukom roditelja da odbiju medicinsku intervenciju“.; U slučaju In re Sampson iz 1971. godine,
majka je odbila da njen 15-godišnji sin bude podvrgnut operaciji jer je to iziskivalo i transfuziju
krvi. Operacija mu je bila neophodna zbog rijetkog oboljenja neurofibromatose, koje je
prouzrokovalo ekstremnu deformaciju njegovog lica i vrata. Sud je zauzeo stav da „religijska
ubjeđenja roditelja moraju odstupiti u korist dobrobiti djece, pri čemu uvijek ne mora biti u pitanju
zahvat kojim se spašava život, nego i onaj koji povećava šanse za normalan i koristan život“.
Stoga je sud ovlastio ljekare da izvrše operaciju, odnosno transfuziju. Vidjeti navedene i druge
slične odluke: Cohan, supra note 28, str. 864 - 868.
37
Woolley, supra note 35, str. 716.
38
Nakon što je sud odbio zahtjev gospođe Gillick da se proglasi nezakonitim ovlaštenje ljekara na
davanje savjeta o kontracepciji ili kontracepcijskog tretmana maloljetnicama mlađim od 16
godina, bez saglasnosti njihovih roditelja, slučaj je došao pred britanski Dom lordova. Dom
lordova je zauzeo stav da „roditeljsko pravo“ postoji isključivo u cilju zaštite najboljeg interesa
djeteta i da ono slabi s razvojem djetetovih tjelesnih, psihičkih i intelektualnih sposobnosti. Uslijed
toga, pravo roditelja na odlučivanje o podvrgavanju medicinskom tretmanu njihovog djeteta
mlađeg od 16 godina, ustupa pred djetetom koje je dostiglo zadovoljavajući nivo zrelosti i
sposobnosti da razumije prirodu i posljedice predloženog zahvata i o tome samo donese odluku.
Ovom odlukom ustanovljen je pravni standard tzv. „Gillick competent child“, odnosno test
„Gillick-sposobnost“, na osnovu kojeg se procjenjuje sposobnost maloljetnika mlađih od 16
godina da se sami izjasne o podvrgavanju medicinskom zahvatu (sposobnost očitovanja valjanog
pristanka na medicinski tretman stječe se sa 16 godina). Detaljnije o slučaju i njegovom utjecaju
na pitanje prava djeteta na samoodređenje u pravu Engleske i Velsa vidjeti: Bainham A., Children:
The Modern Law, Bristol, 1998, str. 241-281.
39
Vidjeti poimenično navedene slučajeve u: Bekink, supra note 30, str. 79.
75
�slučajeve kada su život i zdravlje djeteta dovedeni u opasnost uslijed
roditeljskog prakticiranja vjere primjenjuju se pravila o roditeljskom staranju,
odnosno odgovornosti i obavezi roditelja da brinu o tjelesnom i psihičkom
blagostanju djeteta. U takvim slučajevima zakoni pojedinih zemalja ovlašćuju
treću osobu –sud40 ili organ starateljstva41 – da se umiješa u konflikt u cilju
zaštite najboljeg interesa djeteta. Ako je u pitanju preduzimanje hitne
medicinske intervencije, ljekar je može preduzeti uprkos protivljenju roditelja i
ne čekajući odluku nadležnog organa.
Slučajevi nepristajanja roditelja na liječenje djeteta zbog njihovih
vjerskih uvjerenja događaju se kako u zemljama zapadne Evrope tako i u
zemljama u bosanskohercegovačkom susjedstvu – Srbiji i Hrvatskoj. Nažalost,
često završavaju tragično – smrću djece. Kao primjer za to mogu poslužiti jedan
slučaj iz Srbije42 i sličan slučaj iz Hrvatske.43 U jednom drugom slučaju iz
Hrvatske, smrt djeteta spriječena je pravovremenom reakcijom pravobraniteljice
za djecu.44
Pitanje prava roditelja da iz vjerskih uvjerenja podvrgnu dijete
medicinski neindiciranim zahvatima, kakav je cirkumcizija muške djece, prije
nekoliko godina došlo je u fokus svjetske javnosti zahvaljujući presudi
Zemaljskog suda u Kelnu. Radilo se o krivičnom postupku protiv ljekara,
optuženog za djelo nanošenja teške tjelesne povrede četverogodišnjem dječaku,
kojem je u novembru 2010. godine izvršio medicinski neindiciran zahvat
obrezivanja. Roditelji dječaka, pripadnici islamske vjeroispovijesti, prethodno su
na njega dali pristanak. Dječak je dva dana nakon obrezivanja hospitaliziran u
bolnici radi krvarenja. Prvostepeni sud – Okružni sud u Kelnu, donio je
oslobađajuću presudu, s obrazloženjem da je zahvat bio pravno osnovan zbog
40
Takvo rješenje sadrži, među ostalima, zakonodavstvo Grčke, Slovačke, Kipra i Holandije.
Vidjeti detaljnije: Čolaković, supra note 22, str. 190-200.
41
Ovo rješenje usvojeno je, primjera radi, u pravu Hrvatske, Slovenije i Srbije. Vidjeti detaljnije:
Ibid.
42
Radi se o slučaju iz 90-tih godina 20. vijeka, u kojem su roditelji, pripadnici Jehovinih svjedoka,
odbili transfuziju krvi za svoje dijete, koje je nakon toga umrlo. Prema: Radišić, supra note 28, str.
87-88.
43
U riječkoj bolnici je uslijed krvarenja preminula devetogodišnja djevojčica iz Malog Lošinja, jer
njena majka, Jehovina svjedokinja, nije dozvolila ljekarima da joj daju transfuziju. Djevojčica je
bolovala od specifičnog oblika leukemije, a transfuzija joj je bila potrebna zbog sprječavanja
iskrvarenja. Tužilaštvo ipak nije pokrenulo krivični postupak protiv njene majke, oslanjajući se na
nalaze vještaka da davanjem transfuzije dva dana prije smrti djevojčici ne bi mogao biti spašen
život. Bošković, Z., Medicina i pravo, Pergamena, Zagreb, 2007, str. 175.
44
U ovom splitskom slučaju iz 2004. godine roditelji su samoinicijativno izveli iz bolnice svoju
maloljetnu kćer koja je bolovala od akutne limfoblastične leukemije, prekidajući time njenu
terapiju, premda su bili svjesni da ona bez potpunog provođenja terapije ima svega 1-2% šansi za
preživljavanje. Svoju odluku su opravdali vlastitim religijskim uvjerenjima, odnosno Božjim glas
koji je majci rekao da tako postupi. U slučaj se umiješala pravobraniteljica za djecu, istakavši kako
ne može biti prepušteno isključivo roditeljima, upoznatim s argumentovanim stavovima ljekara i
medicinskim indikacijama o mogućim zdravstvenim rizicima planiranog zahvata, da odluče
uskratiti pristanak na podvrgavanje djeteta tom zahvatu. Djeca su titulari prava koja im pripadaju
bez ikakvih ograničenja i koja obuhvataju sva područja životnih odnosa. Odrasle osobe, odnosno
roditelji imaju odgovornost pomoći djeci u njihovom ostvarenju. Vidjeti detaljnije: Jakovac-Lozić,
supra note 16, str. 157.
76
�date saglasnosti roditelja.45 Zemaljski sud u Kelnu, kao drugostepeni, odbio je
žalbu Tužilaštva i potvrdio prvostepenu presudu, ali je svoju odluku o
nepostojanju krivične odgovornosti ljekara utemeljio na sasvim drugim
argumentima. Ovaj Sud je ustanovio da religijski motivisano obrezivanje muške
djece ispunjava sve elemente krivičnog djela nanošenja teške tjelesne povrede
prema njemačkom Krivičnom zakoniku,46 a nije opravdano ni u fazi provjere
protivpravnosti. Njegovu kažnjivost isključio je tek u fazi provjere krivice.47 Sud
je u obrazloženju svoje odluke naglasio da odbija mogućnost opravdavanja čina
davanjem saglasnosti roditelja, jer „pravo roditelja na religijski odgoj djece
nema prednost u odnosu na pravo djeteta na tjelesni integritet te njegovo pravo
na samoodređenje. Stoga pristanak na obrezivanje nije spojiv s dobrobiti djeteta.
Tijelo djeteta se trajno mijenja obrezivanjem. Ta tjelesna promjena protivna je
interesu djeteta koje kasnije samo treba odlučivati o svojoj vjerskoj pripadnosti.“
Uz ovo, Sud je istakao da „radnja optuženog nije bila opravdana pristankom
roditelja na povredu, a pristanak četverogodišnjeg djeteta nije postojao niti je
mogao biti dat s obzirom na njegovu nedovoljnu zrelost.“ Sud je došao do
zaključka da obrezivanje dječaka iz religijskih razloga, ako sami nisu sposobni
dati pristanak, nije opravdano pristankom njihovih roditelja – što znači da se radi
o krivičnom djelu nanošenja tjelesne povrede.48
Ova presuda je izazvala žestoke reakcije jevrejske i muslimanske
zajednice u Evropi i Izraelu. Kao rezultat tih reakcija krajem 2012. godine
uslijedila je izmjena Građanskog zakonika Njemačke. 49 Njome je normirano
ovlaštenje roditelja da dadnu saglasnost za medicinski neindicirano obrezivanje
muškog djeteta koje još nije sposobno za rasuđivanje.50
Prijedlozi za zabranu vjerski motivisanog obrezivanja dječaka javljaju se
posljednjih godina i u drugim zemljama Evrope, i često imaju kako pravnu i
etičku, tako i političku pozadinu. U Holandiji je 2010. godine na ovome
insistiralo Kraljevsko holandsko udruženje ljekara (KNMG), navodeći da je
45
Sud je istakao da je odluka o podvrgavanju zahvatu bila utemeljena na dobrobiti djeteta, jer je
cirkumcizija izraz kulturološke i religijske pripadnosti pojedinca, čime se sprečava dječakova
stigmatizacija. Uz to, poznata je i na američkom i anglosaksonskom prostoru, gdje se izvodi iz
higijenskih razloga. Presuda Okružnog suda u Kelnu Az. 528 Ds 30/11 od 21. 9. 2011. godine,
prema: Pürner, S., Aktuelnosti iz njemačkog prava, Nova pravna revija 2/2012, str. 62.
46
§223 Krivičnog zakonika Njemačke (StBG).
47
Sud je ustanovio postojanje neotklonjive pravne zablude i stoga izrekao oslobađajuću presudu.
48
Presuda Zemaljskog suda u Kelnu Az. 151 Ns 169/11 od 7. 5. 2012. godine. Vidjeti detaljnije o
slučaju: Pürner, supra note 45, str. 62. i 63.
49
Vorschrift eingefügt durch das Gesetz über den Umfang der Personensorge bei einer
Beschneidung des männlichen Kindes vom 20. 12. 2012 (BGBl. I S. 2749) m.W.v. 28. 12. 2012.
50
§1631d Građanskog zakonika Njemačke (BGB) propisuje u prvom stavu da roditeljsko staranje
obuhvata i pravo na davanje saglasnosti za obrezivanje muškog djeteta, kada ono nije neophodno
iz medicinskih razloga, a dijete još nije sposobno za rasuđivanje, pod uslovom da se obrezivanje
vrši prema pravilima medicinske struke. Ovo pravilo se ne primjenjuje u slučaju da je dobrobit
djeteta ugrožena izvođenjem zahvata obrezivanja, imajući pritom u vidu njegovu svrhu. U drugom
stavu ovog člana normirana je mogućnost da djeci mlađoj od šest mjeseci zahvat cirkumcizije
izvede pripadnik odgovarajuće vjerske zajednice koji je za to posebno obučen, bez prisustva
ljekara.
77
�takav zahvat medicinski nepotreban i da se njime krši pravo djeteta na tjelesni
integritet.51
Slične argumente u izjavi o obrednom obrezivanju dječaka iznijela je
krajem 2012. godine i slovenačka pravobraniteljica za ljudska prava, potakavši
time snažne kritike ne samo pripadnika muslimanske i jevrejske zajednice u
Sloveniji nego i slovenačke katoličke crkve.52
U Švedskoj je inicijativu za zabranu obrezivanja najprije potaknula
ultradesničarska partija neonacističkih korijena. Potom je 2013. godine za nju
pledirao, zajedno s kolegama iz ostalih nordijskih zemalja,53 tamošnji
pravobranilac za djecu, navodeći da je čin obrezivanja suprotan odredbama
KPD-a i osnovnim principima medicinske etike, jer se izvodi bez medicinskih
indikacija na osobama koje nisu sposobne dati svoj pristanak, a uz to je bolan,
neizmjenjiv i može prouzrokovati ozbiljne posljedice.54
O ovom pitanju izjasnila se krajem 2013. godine i Parlamentarna
skupština Vijeća Evrope Rezolucijom o pravu djeteta na tjelesni integritet. 55 U
njoj je pozvala zemlje članice na otvaranje javne rasprave, interkulturalnog i
interreligijskog dijaloga o opravdanosti izvođenja pojedinih medicinski
neindiciranih zahvata, među ostalim i obrezivanju dječaka iz vjerskih motiva, u
cilju zaštite od povređivanja njihovog tjelesnog integriteta, odnosno
dječjih/ljudskih prava.
III.3.
Pravo djeteta na zaštitu života i zdravlja u bosanskohercegovačkom
pravnom sistemu primarno je uređeno odredbama porodičnih zakona, koje su u
tom pogledu usklađene s rješenjima KPD-a.56 PZFBiH i PZBD izričito propisuju
51
Vijest objavljena na: Metro portal, http://metro-portal.hr/lijecnici-pokrenuli-inicijativu-zaprestanak-obrezivanja-djecaka/41152 (1. 2. 2014).
52
Pravobraniteljica je navela da obrezivanje muške djece mlađe od 15 godina bez medicinskih
indikacija predstavlja kršenje prava djece i povredu njihova tjelesnog integriteta, jer „ustavno
pravo na vjersku slobodu ne opravdava povredu tjelesnog integriteta druge osobe“. Budući da u
Sloveniji ovo pitanje nije pravno normirano, ona smatra da se o njemu moraju izjasniti medicinska
i pravna struka, ali i politika. Vidjeti detaljnije na: http://www.novilist.hr/Vijesti/Svijet/Obrednoobrezivanje-na-europskoj-konzultaciji (1. 2. 2014); http://forum.net.hr/forums/t/339878.aspx (1. 2.
2014).
53
Bili su to pravobranioci za djecu iz Norveške, Finske, Danske i Islanda te glasnogovornik djece
s Grenlanda, kao i predstavnici Udruženja nordijskih pedijatara i pedijatrijskih hirurga. Vijest
objavljena
na:
https://www.crin.org/en/library/news-archive/male-circumcision-nordicombudspersons-seek-ban-non-therapeutic-male (1. 2. 2014).
54
U Švedskoj je obrezivanje dječaka iz vjerskih pobuda normirano 2001. godine. Zakonom su
propisani uslovi pod kojim je moguće izvesti ovaj medicinski zahvat. Ti uslovi su: dijete ne može
biti mlađe od dva mjeseca, obrezivanje mora obaviti ljekar ili vjerski službenik koji posjeduje
specijalnu dozvolu, roditelji moraju prethodno biti potpuno informisani o zahvatu te je potreban
njihov pristanak zasnovan na tim informacijama. Vidjeti detaljnije: Radojčić, J., Zabrana
obrezivanja u Švedskoj?, objavljeno na: Aurora, http://www.aurora.hr/2914/zabrana-obrezivanjau-svedskoj/ (1. 2. 2014).
55
Resolution 1952 (2013) Parliamentary Assembly Council of Europe, Text adopted on 1 October
2013.
56
Supra note 16. i 17.
78
�pravo djeteta na staranje o životu, zdravlju i razvoju ličnosti,57 pri čemu obavezu
na to staranje nalažu njegovim roditeljima.58 Za razliku od njih, PZRS decidno
ne normira pravo djeteta na život i zdravlje, ali decidno propisuje pravo i
obavezu roditelja da štite svoju maloljetnu djecu i da brinu o njihovom životu i
zdravlju.59 Iz tumačenja navedene odredbe nedvosmisleno poizilazi da je dijete
titular ovog prava.60
Po uzoru na odredbe KPD-a, PZFBiH i PZBD uređuju pravo djeteta na
izražavanje vlastitog mišljenja i obavezu njegovog uvažavanja, u skladu s
njegovim uzrastom i zrelošću.61 U važećoj verziji PZRS-a ovo pravo nije
posebno normirano,62 ali bi de lege ferenda trebalo biti.63 Uz ovo, za pitanje
sposobnosti djeteta da dadne pristanak na podvrgavanje medicinskim zahvatima
vezane su i norme porodičnog prava kojima je uređena poslovna sposobnost
fizičkih osoba, odnosno pravo i obaveza roditelja na zastupanje njihove
maloljetne djece. Ovo pravo i obaveza roditelja normirani su u sva tri porodična
zakona koja važe na području Bosne i Hercegovine,64 ali to nije učinjeno na
identičan način. PZFBiH i PZBD djeci koja su dostigla određeni uzrast priznaju
ograničenu poslovnu sposobnost,65 dok PZRS ne propisuje sposobnost
samostalnog nastupanja u pravnom prometu prije punoljetnosti.66
Na pravo djeteta na samoodređenje u pogledu tjelesnog integriteta i
zdravlja u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine odnose se i odredbe zakona iz
oblasti zdravstva, koji normiraju prava i obaveze pacijenta. U Federaciji Bosne i
Hercegovine ovo pitanje je uređeno Zakonom o pravima, obavezama i
57
Čl. 124. st. 1. PZFBiH; Čl. 107. st. 1. PZBD.
Čl. 134. st. 1. PZFBiH; Čl. 117. st. 1. PZBD.
59
Čl. 81. st. 1. PZRS. Tekuća reforma PZRS-a ukazuje na to da bi pravo i obaveza roditelja na
brigu o životu i zdravlju njihovog djeteta de lege ferenda trebali biti preciznije uređeni, uz
istovremeno sankcionisanje prava djeteta na osiguranje najboljih mogućih životnih i zdravstvenih
uslova za njegov pravilan i potpun razvoj (čl. 3. Nacrta Zakona o izmjenama i dopunama
Porodičnog zakona Republike Srpske, verzija iz septembra 2011. godine, u daljem tekstu: ZID
PZRS).
60
Pored navedenih, porodični zakoni sadrže još nekoliko odredaba kojima je propisana zaštita
tjelesnog i psihičkog integriteta djeteta. To su odredbe kojima je sankcionisano pravo djeteta na
zaštitu od svih oblika nasilja, zloupotrebe i zlostavljanja u porodici i van nje (čl. 127. i 134.
PZFBiH; čl. 110. i 117. PZBD; čl. 97. st. 1. PZRS).
61
Čl. 125. st. 1. PZFBiH; Čl. 108. PZBD.
62
Normirane su samo pojedine situacije u kojima postoji ovlaštenje djeteta određenog uzrasta na
izražavanje mišljenja i obaveza njegovog uvažavanja. To su priznanje vanbračnog očinstva (čl.
119. st. 1) i usvojenje (čl. 145. st. 2), te donošenje odluke o povjeravanju djece na zaštitu i odgoj.
U trećem slučaju ovo ovlaštenje djeteta nije uslovljeno njegovim uzrastom već sposobnošću da
izrazi mišljenje (čl. 92).
63
Čl. 6. Nacrta ZID PZRS.
64
Čl. 137. st. 1. PZFBiH; Čl. 120. st. 1. PZBD; Čl. 84. st. 1. PZRS.
65
U PZFBiH-u uzrast za stjecanje ograničene poslovne sposobnosti je 14 godina (čl. 157. st. 5), a
u PZBD-u taj uzrast iznosi 14, odnosno 16 godina, ovisno jesu li u pitanju djeca pod starateljstvom
ili djeca o kojoj se staraju roditelji (čl. 139. st. 5. , čl. 169. st. 2. i čl. 120. st. 2.). Treba napomenuti
da odredbe PZBD-a koje regulišu stjecanje ograničene poslovne sposobnosti nisu potpuno
precizne i međusobno su kontradiktorne u određenoj mjeri, zbog čega izazivaju dileme i potrebu
za tumačenjem. Vidjeti o tome detaljnije: Čolaković, supra note 22, str. 201.
66
De lege ferenda bi fizičke osobe ograničenu poslovnu sposobnost trebale stjecati u dobi od 15
godina (čl. 5. Nacrta ZID PZRS).
58
79
�odgovornostima pacijenata67 kao lex generalis. Njime je propisano ovlaštenje
maloljetne osobe starije od 15 godina, sposobne za rasuđivanje, da u određenim
slučajevima samostalno dadne pristanak na medicinski zahvat, odnosno da o tom
zahvatu iznese stav u skladu sa zrelošću i sposobnošću za rasuđivanje, ako zbog
vrste zahvata nije ovlaštena na samostalni pristanak. Dijete mlađe od ove dobi
mora biti uključeno u postupak odlučivanja, shodno svojoj zrelosti i sposobnosti
za rasuđivanje.68 Uvažavanje najboljeg interesa djeteta u ovakvim situacijama
ostvaruje se i kroz odredbu ZPOOP-a kojom je propisana obaveza ljekara, da u
slučaju sukoba interesa između djeteta i njegovih roditelja u pogledu izvođenja
medicinskog zahvata, o tome odmah obavijesti organ starateljstva. 69
U Republici Srpskoj i Brčko Distriktu status pacijenta normiran je
zakonima o zdravstvenoj zaštiti.70 Ovi zakoni imaju dosta restriktivnija rješenja
pitanja prava maloljetne osobe da se očituje o podvrgavanju medicinskom
tretmanu u odnosu na navedena rješenja ZPOOP-a. To pravo djeci je priznato
samo u dva slučaju, i to je izuzetak od generalnog pravila da pristanak na
medicinski tretman za maloljetne osobe daju njihovi zakonski zastupnici.71
Ako se dogodi kolizija između prava roditelja na manifestaciju vjerskih
uvjerenja i prava djeteta na zaštitu života i tjelesnog integriteta, u njegovo
razrješenje dužan je uključiti se i organ starateljstva, jer je na osnovu odredaba
porodičnih zakona on ovlašten preduzimati potrebne mjere radi zaštite prava i
najboljeg interesa djeteta.72
IV.
Pitanje dokle se prostiru granice prava roditelja na ispoljavanje vlastitih
vjerskih uvjerenja naspram prava djeteta na život i zdravlje spada u jedno od
kompleksnijih pitanja iz domena odnosa roditelja i djece, jer se bavi sukobom
dvaju temeljnih ljudskih prava. Pritom nije riječ samo o pravima i interesima
pojedinca, nego taj sukob tangira i interese šire zajednice: postoji zakonska
obaveza i pravo roditelja na staranje o djeci, prava i interesi vjerskih zajednica,
obaveze države u zaštiti dječjih prava itd.
Potpuno uvažavanje vjerskih sloboda pojedinca jedan je od izraza
svakog demokratskog društva, ali je nesporno da takva sloboda mora biti
omeđena određenim granicama, kako ne bi bili povrijeđeni prava i interesi
drugih subjekata. To se naročito odnosi na slobodu vjeroispovijesti roditelja, jer
67
Službene novine FBiH 40/10., u daljem tekstu: ZPOOP.
Čl. 22. st. 2., 5. i 6. ZPOOP. O određenim manjkavostima ove odredbe vidjeti detaljnije:
Čolaković, supra note 22, str. 203.
69
Čl. 22. st. 7. ZPOOP.
70
Zakon o zdravstvenoj zaštiti Republike Srpske, Službeni glasnik RS 106/09., u daljem tekstu:
ZZZRS; Zakon o zdravstvenoj zaštiti Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, Službeni glasnik BD
BiH 38/11, u daljem tekstu: ZZZBD.
71
Radi se o slučaju sumnje ili izvjesnosti u pogledu postojanja zarazne bolesti i bolesti ovisnosti, a
ovlaštenje na samostalno očitovanje pristanka na tretman pripada maloljetnicima starijim od 15
godina (čl. 25. st. 3. ZZZRS; čl. 31. st. 3. ZZZBD).
72
Čl. 150. PZFBiH; Čl. 133. PZBD; Čl. 94. PZRS.
68
80
�oni prakticiranjem vjere ne smiju škoditi dobrobiti i bilo kojem interesu svoga
djeteta, napose ne njegovom životu i zdravlju.
U praksi nisu tako rijetki slučajevi odbijanja roditelja da svoje dijete
podvrgnu određenom medicinskom tretmanu, zasnovani na njihovom vjerskom
uvjerenju, kojim ne samo da krše pravo djeteta na samoodređenje o njegovom
tjelesnom integritetu nego i dovode u realnu opasnost njegov život i zdravlje.
Ispravan je stav doktrine, u kojem je ona potpuno jednoglasna, da
roditelji ne smiju žrtvovati ova djetetova dobra radi svojih vjerskih uvjerenja i
interesa.73 Odbijanje medicinskog tretmana kakvi su transfuzija krvi, hirurški
zahvat ili kemoterapija, kojima će djetetov život biti spašen ili produžen,
predstavlja moralno i pravno nedopustiv čin, a roditelji time prekoračuju svoja
prava i obaveze iz roditeljskog staranja.74 Doktrina naglašava da prava djece
trebaju biti maksimalno zaštićena sve dok ona ne postanu odrasle osobe i ne
steknu sposobnost samostalnog odlučivanja. Njihova prava moraju imati
prednost nad pravima roditelja ako ona dođu u međusobni sukob.75 Roditelji
mogu praviti od sebe mučenike, ali to ne smiju činiti od vlastitog djeteta. 76
Budući da su dužnosti i prava roditelja prema djeci primarno
ustanovljena u korist zaštite djece, kao bića koja zbog neposjedovanja
adekvatnog stepena tjelesnog, psihičkog i intelektualnog razvoja trebaju brigu i
pomoć odraslih osoba, najbolji interes djeteta mora biti primarni kriterij za
razrješavanje sukoba između prava roditelja na slobodu vjeroispovijesti i prava
djeteta na život i tjelesni integritet, odnosno njegovog prava na samoodređenje o
ovim ličnim dobrima. Kad je riječ o roditeljskom odbijanju medicinskih zahvata,
uz obavezno uključivanje organa starateljstva koji će voditi računa o zaštiti
najboljeg interesa djeteta, u donošenje odluke o zahvatu trebalo bi uključiti i
dijete, shodno odredbama porodičnih zakona i zakona kojima su u Bosni i
Hercegovini normirana prava pacijenta, odnosno KPD-a i drugih relevatnih
međunarodnih dokumenata. Dijete bi također trebalo biti uključeno i u
donošenje odluke o podvrgavanju medicinski neindiciranim zahvatima, kao što
je cirkumcizija dječaka, u skladu sa zakonom propisanim pretpostavkama.
73
Radišić, supra note 28, str. 88; Bekink, supra note 30, str. 59-61. i 80; Cohan, supra note 28, str.
863.; Papadopoulou, L., Children and religious freedom, u: Lødrup P.; Modvar, E., Family Life
and Human Rights, Oslo, 2004, str. 546-547.
74
Radišić, supra note 28, str. 88-89.
75
Bekink, supra note 30, str. 80.
76
Cohan, supra note 28, str. 863.
81
�Dr. sc. Maja Čolaković, Assistent professor
Law Faculty of University Džemal Bijedić Mostar
RELIGIOUS COMMITMENT OF PARENTS VS. THE BEST
INTEREST OF CHILD IN EXERCISING HIS RIGHTS TO
PHYSICAL INTEGRITY
Summary: The right of parents to choose their religious commitment
and determine the religion for rising their child in certain cases may come into
conflict with the child's right to physical integrity and exercise his right to selfdetermination in life and health care. It is not just about the rights and interests
of the individual, but such a conflict touches upon the interests of the whole
community: there is a legal obligation and the right of parents to care for their
children, the rights and interests of religious communities, the state's obligation
to protect children's rights etc.
In practice, this conflict occurs in many different situations. In some of
them, due to the parental refusal to provide necessary medical treatment for their
child, the child's life and health are directly threatened. Such cases are settled
through the mediation of the court and with the participation of other state
bodies responsible for protecting the rights and interests of children.
It is the best interests of the child, as the primary criterion defined in the
Convention on the Rights of the Child, that should be followed as a guiding
principle in resolving this conflict, because the religious beliefs and interests of
parents should not outweigh the well-being of their child.
Key words: parent, child, religion, physical integrity, best interest
82
�
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Extent
The size or duration of the resource.
3036
Title
A name given to the resource
RELIGIJSKO OPREDJELJENJE RODITELJA VS. NAJBOLJI INTERES DJETETA U OSTVARENJU NJEGOVOG PRAVA NA TJELESNI INTEGRITET
Author
Author
ČOLAKOVIĆ, Maja
Abstract
A summary of the resource.
Pravo roditelja da biraju svoje religijsko opredjeljenje i određuju religiju u kojoj će vaspitavati vlastito dijete u određenim slučajevima može doći u koliziju s pravom djeteta na tjelesni integritet, odnosno s ostvarenjem njegovog prava na samoodređenje o životu i zdravlju. Pritom nije riječ samo o pravima i interesima pojedinca, nego takav sukob tangira i interese šire zajednice: postoji zakonska obaveza i pravo roditelja na staranje o djeci, prava i interesi vjerskih zajednica, obaveze države u zaštiti dječjih prava itd. U praksi se taj sukob javlja u više različitih situacija. U nekima od njih, zbog odbijanja roditelja da dijete podvrgnu neophodnim medicinskim zahvatima, bivaju neposredno ugroženi život i zdravlje djeteta. Takvi slučajevi rješavaju se posredovanjem suda i uz učešće drugih državnih organa nadležnih za zaštitu prava i interesa djece. Najbolji interes djeteta, kao primarni kriterij normiran Konvencijom o pravima djeteta, treba biti rukovodeći u razrješavanju ovog sukoba, jer vjerska uvjerenja i interesi roditelja ne smiju prevagnuti nad dobrobiti njihovog djeteta. Ključne riječi: roditelj, dijete, religija, tjelesni integritet, najbolji interes
Publisher
An entity responsible for making the resource available
Law faculty of University Džemal Bijedić Mostar
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
2014
Keywords
Keywords.
Article
PeerReviewed
K Law (General)
-
https://eprints.ibu.edu.ba/files/original/1fad250c92474c231b9386e7a12ec4f9.docx
1275dcc2a75f716122ea2f28be5e8857
https://eprints.ibu.edu.ba/files/original/e5c4fb876e4d376f9da7f53b94bb4543.pdf
1b568f2f97dd08986c4e4fe4367d6b90
PDF Text
Text
Dr. sci. Mirela Čokić, docent
Docent na Pravnom fakultetu Univerziteta u Tuzli
Dejan Kostovski
Pravni savetnik DK IMAGO-ENA DOOEL, Skopje Republika Makedonija
ZAŠTITA PRAVA POVJERILACA KOD
REORGANIZACIJE PRIVREDNOG SUBJEKTA U
VANSTEČAJNOM POSTUPKU PREMA MAKEDONSKOM
PRAVU (ISKUSTVA I TENDENCIJE ZA BIH
ZAKONODAVSTVO)
Sažetak
Energetske krize, finansijski lomovi na pojedinim tržištima, značajan
pad kreditne aktivnosti i ubrzanje tehnoloških promena su samo neki faktori
koji mogu doprineti privrednim subjektima da ne budu više u mogućnosti da
servisiraju svoje dugove.
Takvo stanje u privredi direktno je utjecalo da stečajno
zakonodavstvo bitno izmeni i postane značajni regulator privrednih kretanja
na način što nameće odgovorno ponašanje privrednih subjekata prema svojim
obavezama. Ujedno stečajna regulativa uspostavlja sigurnost i izjednačava
uslove poslovanja ali istovremeno pruža šansu za oporavak. Tu treba posebno
da se spomene mogućnost reorganizacije privrednog subjekta izvan stečajnog
postupka kao i stečajnu reorganizaciju za nastavka rada tog subjekta.
Autori u svom radu obrađuju temu reorganizacije privrednog subjekta
koja se sprovodi izvan stečajnog postupka. Cilj rada je preko uporednopravne analize stečajne regulative država u regionu, da se odgovori na pitanje
koje su prednosti reorganizacije koja se sprovodi izvan stečajnog postupka i
kako ona utiče na zaštitu prava poverilaca i da li ovakav postupak može biti
deo stečajne regulative.
Ključne riječi: reorganizacija izvan stečajnog postupka, stečajna
reorganizacija, poverioci, stečajni dužnik, predstečajno poravnanje,
dobrovoljno poravnanje.
181
�Dr sci. Mirela Čokić, Dejan Kostovski: ZAŠTITA PRAVA POVJERILACA KOD
REORGANIZACIJE PRIVREDNOG SUBJEKTA U VANSTEČAJNOM POSTUPKU PREMA
MAKEDONSKOM PRAVU (ISKUSTVA I TENDENCIJE ZA BIH ZAKONODAVSTVO)
PROTECTING THE RIGHTS OF CREDITORS IN THE
REORGANIZATION OF THE UNDERTAKING OUTSIDE
OF BANKRUPTCY PROCEEDINGS ACCORDING TO
THE MACEDONIAN LAW ( EXPERIENCE AND
TENDENCIES OF BIH LEGISLATION )
Abstract
Energy crisis, financial breaks at specific markets, a significant
decline in credit activities and accelerating technological changes are just
some of the factors that can contribute to economic entities that are no longer
able to service their debts. That state of the economy is directly affected by
the bankruptcy legislation with needed essential changes to become an
important regulator of economic developments in a way that imposes the
responsible behavior of the undertakings under their obligations. In addition,
bankruptcy legislation establishes safety and equates business conditions but
also provides a chance for recovery. There needs to specifically mention the
possibility of undertaking and reorganization outside of bankruptcy
proceedings as well as the bankruptcy reorganization for continued operation
of that entity. The authors in their paper concentrate on the subject of a
reorganization of the undertaking that is conducted outside of the bankruptcy
proceedings. The aim is through comparative legal analysis of the bankruptcy
legislation states in the region, to answer the question what are the
advantages of reorganization that is conducted outside of the bankruptcy
process and how it affects the protection of the rights of creditors and
whether this process can be a part of the bankruptcy legislation.
Key words: reorganization out of bankruptcy proceedings,
bankruptcy reorganization, creditors, debtor, pre-bankruptcy alignment,
alignment voluntarily
182
�ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih
reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“
UVOD
Velika reforma stečajnog zakonodavstva u Republici Makedoniji koja
je započela sa donošenjem Zakona o stečaju u 1997. godini, a koji je počeo
da se primenjuje u maju 1998. godine1 značilo je potpunu modernizaciju
stečajnog zakonodavstva u nekoliko segmenata.2 Jedan od tih segmenata je i
mogućnost spašavanja dužnika podnošenjem plana reorganizacije. Reforma
stečajnog zakonodavstva je nastavila usvajanjem tim izmenama ovog
zakona3, za koje se može reći da se najveće promene očekuju u prvoj izmeni
iz 2000. godine.4
Na ovaj način je Republika Makedonija ušla u krug zemalja koje su
prihvatile trend favorizovanja dužnika ili njihovog poslovnog poduhvata.5
Tako je prevaziđena velika zakonska praznina koja nije bila regulisana
korišćenjem instituta prinudnog poravnanja6 koji se u Republici Makedoniji u
delu finansijske reorganizacije primenjivao bez ikakvih intervencija, što je u
praksi omogućilo određene manipulacije dužnika.
U realnosti su rezultati primene instituta prisilnog poravnjenja bili
takvi da u većini stečajnih postupaka koji su završili sa ovim institutom su
ponovo otvorena. S druge strane, finansijski položaj dužnika nakon isteka
roka za poravnanje je bio gori, pa su poverioci u ovom novootvorenom
postupku bili namirivani sa smanjenim procentom u poređenju sa dobiti koji
bi ostvarili pre otvaranja postupka za prisilno poravnanje. Razlog za ovu
situaciju je bio to što se tokom postupka prinudnog poravnanja nije
1
Zakon o stečaju ("Službeni vesnik RМ" 55/97) objavljen 10.29.1997 god., stupio na snagu
06.11.1997 god., počeo da se primenjuje 05.06.1998 god. U daljem tekstu ZS.
2
Detaljnije pogledajte D. Kostovski, Zakon o stečaju – komentari USAID Projekat za poslovno
okruženje – Ministarstvo ekonomije Skoplje 2007,26.
3
Tri novele Zakona o stečaju objavljena u "Službenom listu RM", br . 53/00, 37/02, 17/04.
4
Zakon o izmenama i dopunama Zakona o stečaju ("Službeni list" broj 53 od 07.07.2000 godine).
Ovim Zakonom se pojam stečajni plan zamenjuje rečju plan reorganizacije. Zanimljivo je da je u
hrvatskim Zakonom o stečaju (NN 44/96 i 161/98, Zakon o bankama 29/99, 129/00, 123/03, 197/03,
187/04, 82/06, 117/08, Zakon o kreditnim institucijama 116/10, 25/12) prvi put usvojen termin
"preustroj" ili reorganizacija, pa se sa novinama u hrvatskom Zakonu o stečaju ( NN 82/2006), uveo
bukvalan prevod nemačkog zakona o nesolventnosti stečajnog plana (Insolvenzplan). Prema nekim
autorima, ovo reguliranje ne znači samo prenos nemačkih pravnih rešenja, nego i bukvalno prepisivanje
nemačkih pojmova u hrvatskom zakonodavstvu.
5
Ovde treba napomenuti da su odredbe za reorganizaciju Zakona o stečaju iz 1997 donete pod velikim
uticajem nemačkog stečajnog prava (Insolvenzordnung) iz 1999 godine, i glava 11 američkog National
Bankrupcy Act iz 1989 godine.
6
Vidi Zakon o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji („Službeni list SFRJ br.84/89").
183
�Dr sci. Mirela Čokić, Dejan Kostovski: ZAŠTITA PRAVA POVJERILACA KOD
REORGANIZACIJE PRIVREDNOG SUBJEKTA U VANSTEČAJNOM POSTUPKU PREMA
MAKEDONSKOM PRAVU (ISKUSTVA I TENDENCIJE ZA BIH ZAKONODAVSTVO)
naglašavalo da li se do prinudnog poravnanja može zaista doći imajući u vidu
ekonomsko-finansijsko stanje dužnika, već do kog procenta se poverioci
mogu namiriti7 kao i sposobnost dužnika da slobodno raspolaže imovinom za
vreme prinudnog poravnanja bez nadzora i kontrole organa stečajnog
postupka.
Međutim, reforma stečajnog zakonodavstva u Republici Makedoniji
nije završena usvajanjem ovih amandmana i ona je i dalje produžila
7
Ovde posebno treba naglasiti da je u pogledu prinudnog poravnanja najdalje otišla Slovenija kao
jedna od država koje su nastale nakon raspada bivše SFR Jugoslavije i koja je bila jedini sa posebnim
zakonom koji je regulisao stečajni postupak. Tako Zakon o prinudnom poravnjavanju, stečaju i
likvidaciji (“Uradni list Republike Slovenije st.67/93 i 39/97) je regulisan postupak prinudnog
poravnanja na jedan detaljniji način I predviđa se da je dužnik onaj koji treba da podnese nacrt
finansijske reorganizacije. Za detalje vidi član 47. ovog zakona. Ovaj je zakon derogiran usvajanjem
Zakona o finančnem poslovanju, postopkih zaradi insolventnosti u prisilnem prenehanju - ZFPPIPP (
Uradni list Republike Slovenije st.126/07, 40/09, 59/09, 52/10, 26/11). Napomena: u ovom zakonu još
uvek važi institut prinudnog poravnjivanja kao mogućnost za rehabilitaciju dužnika.
Sve druge zemlje koje su nastale posle raspada bivše zemlje su zadržali tada važeći Zakon o prinudnom
poravnanju, stečaju i likvidaciji objavljen u Službenom glasniku SFRJ 84/89 kao svoj zakon. Znači, u
Hrvatskoj je ovaj zakon je obnovljen i bio u primen sve do 15.05.1996 godine, kada je donet novi
Zakon o stečaju (NN 44/96 i 161/98, Zakon o bankama 29/99, 129/00, 123/03, 197/03, 187/04, 82/06,
117/08 Zakon o kredinimt institucijama 116/10, 25/12). Pomenuli smo da ovaj zakon omogućuje spas
za insolvente dužnike preko donošenjem stečajni plan. U Republici BiH ovaj zakon je bio u primeni
sve do usvajanja Zakona o stečajnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br.29/03, 32/04 i
42/06), koji je takođe pružio stečajni plan kao mogućnost reorganizacije stečajnog dužnika. U
Republici Srpskoj je usvojen Zakon o stečajnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik RS", br
. 67/02, 77/02, 38/03, 96/03, 68/07, 12/10 i 16/10). I u ovam zakonu je predviđen stečajni plan kao
mogučnosta za reorganiziju stečajnog dužnika. U Republici Srbiji je stari saveznim zakon sa nekoliko
izmena bio u važnosti sve do 2004, kada je donet Zakon o stečajnom postupku Republike Srbije koji je
objavljen u "Službenom glasniku Republike Srbije", br . 84/04. Reforma stečajnog zakonodvastva u
Republici je nastavljena novim Zakonom o stečaju "Službeni glasniku Republike Srbije",br. 104/09.
Ovaj zakon je usvojen 16. decembra 2009, stupio na snagu 24. decembra 2009, a počeo da se
primenjuje 23. januara 2010 godine. U ovom Zakonu kao i u onom od 2004 daje se mogućnost za
reorganizaciju dužnika kroz plan reorganizacije. Takođe je obezbeđen i postupak za reorganizaciju
dužnika u prethodno pripremljenim planom reorganizacije. Republika Crnoj Gori dok je ona bila u
zajednici sa Republikom Srbijom u 2002 je donela Zakon o nesolventnosti privrednih društava Crne
Gore ("Službeni glasnik Republike Crne Gore" br. 06/02, 01/06, 02/07 i 62/08) iako je prema Ustavu
SRJ iz 1992 donošenje propisa u oblasti nesolventnosti i međunarodnog privatnog prava su bili u
nadleženosti Federacije. Referendumom 3. juna 2006 godine je proglašena nezavisnost od državne
zajednice Srbije i Crne Gore, nakon čega je državna zajednica prestala da postoji ali je ovaj Zakon
produžio da se primenjuje i obnovljen je nekoliko puta i na kraju je usvojen Zakon o stečaju ("Službeni
glasnik Republike Crne Gore" br. 1/2011). U oba zakona reorganizacije stečajnog dužnika se vrši
planom reorganizacije.
184
�ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih
reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“
donošenjem novog zakona.8 Zakon o stečaju je usvojen na sednici Skupštine
14. marta 2006. godine. Ovaj zakon je izmenjen četiri puta, a zadnji put u
maju 2013. godine9 kada je među ostalim amandmanima predviđen i novi
institut koji je deo reorganizacije i to je izvan stečajna reorganizacija.
Odredbe koje se odnose na reorganizaciju izvan stečajne reorganizacije
predviđaju početak njihove primene od 01.01.2014. godine.
Ovi su zakoni u praktičnoj primeni pokazali veoma skromne rezultate
u delu reorganizacije, odnosno spašavanja poslovnog poduhvata i u rešavanje
nesolventnosti.
Iz jedne analize Ministarstva ekonomije i Odeljenja za stečaj10
napravljena na bazi elektronske evidencije stečajnih postupaka pod nazivom
E-stečaj, može se zaključiti da je u R. Makedoniji od 2007. godine bilo
otvoreno ukupno 353 slučajeva, u 2008. godini - novootvorenih 101 stečajni
postupak i zaključeno ukupno 93 stečajnih predmeta ili na kraju godine su
ostali ukupno 361 predmeta sa otvorenim stečajnim postupkom. U 2009,
zabeležen je pad u otvorenim stečajnim postupcima, sa samo 73
novootvorena stečajna predmeta. U istom periodu su zaključani 96 slučaja
stečajnog postupka ili 338 otvorenih predmeta do kraja godine.
Karakteristika 2010. godine je to što su otvoreni 128. predmeta
stečajnih postupka što je najveći broj otvorenih stečajnih postupaka u
analiziranom periodu. U tom su periodu zaključani stečajni postupci u 108
slučajeva pa su do kraja godine ostale ukupno 358 otvorenih stečajnih
predmeta.
U 2011. godini, broj novootvorenih stečajnih predmeta je opao sa
ukupno 98 novih stečajnih predmeta i zaključanih 105, te ukupno preostalih
351 stečajni predmet.
8
Zakon o stečaju ("Službeni vesnik RM" br.34/06, 126/06, 84/07, 47/11 i 79/13 i odluke Ustavnog
suda 03/08, 122/09) u daljem tekstu: ZS-1.
9
Zakon o izmenama i dopunama Zakona o stečaju objavljen u " Službenom vesnik RM" br.79/2013
od 31.05.2013 godine, koji je stupio na snagu 07.06.2013, i sa kojim so napravljene brojne promene,
uključujući i mogućnost vanstečajne reorganizacije dužnika pod nadzorom suda.
10
Pogledajte dalje: Informacije o aktuelnim dešavanjima u oblasti stečaja u RM pripremljene od
Odeljenja za stečaj u Ministarstvu ekonomije i one obuhvataju tekuće indikatore za stečajne postupke u
periodu trećeg kvartala 2013.
185
�Dr sci. Mirela Čokić, Dejan Kostovski: ZAŠTITA PRAVA POVJERILACA KOD
REORGANIZACIJE PRIVREDNOG SUBJEKTA U VANSTEČAJNOM POSTUPKU PREMA
MAKEDONSKOM PRAVU (ISKUSTVA I TENDENCIJE ZA BIH ZAKONODAVSTVO)
U 2012. je ponovo povećanje broja otvorenih stečajnih predmeta na
113, a 151 zatvorenih stečajnih predmeta što predstavlja najveći broj
zatvorenih predmeta u analiziranom periodu, što je dovelo do pada do 313
slučajeva stečaja koje se vode u sudovima u R. Makedoniji.
Prema podacima o otvorenim predmetima do 30.9.2013. godine u 92
predmeta je otvoren stečajni postupak, a zatvorena 68 stečaja i ostatak od
ukupno 337 predmeta.
Tako su u periodu 01.01.2011. - 30.09.2013. godine na ovaj način
završeno ukupno 3084 predmeta.
Analiza pokazuje da je većina predloga završava otvaranjem
stečajnog postupka, ali i njeno nespovođenje i zatvaranje jer dužnici nemaju
imovinu koja bi bila predmet stečajnog postupka i od koje bi bili isplaćeni u
stečajnom postupku. Tako su u periodu od 01.01.2011. do 09.30.2013. na
ovaj način završena ukupno 3084 predmeta.
Govoreći o Zakonu pod kojim su otvoreni i pod kojim se sprovode,
može se zaključiti da prema Zakonu o prinudnom poravnanju, stečaju i
likvidaciji radi se na još 3 predmeta, prema Zakonu o stečaju iz 1997. godine
koji je počeo da se primenjuje u maju 1998. godine i dalje se radi na 68
stečajnih predmeta sa otvorenim postupkom i prema Zakonu o stečaju iz
2006. godine započeti su ukupno 266 predmeta.
Što se tiče reorganizacije, dostupni podaci ukazuju da je većina
postupaka reorganizacije otvorena u 2009. godini, i to ukupno 9, a samo do
30.09.2013. godine, započete su 4 procedure za reorganizaciju ili
procentualno 1,19% od stečajnih predmeta koji završavaju likvidacijom
imovine.
Tako i statistika11 potvrđuje gorenavedeni zaključak da se u veoma
mali broj otvorenih stečajnih predmeta otvorena i postupak reorganizacije.
11
Radi se o ograničenim statističkim podacima iz kojih se ne može videti u koliko su slučajeva stečajni
poverioci podneli inicijativu za sprovođenje postupka reorganizacije, a u koliko predmeta se ona
sprovodi na predlog stečajnog upravnika. Takođe, ne postoji sveobuhvatna analiza o tome u koliko
predmeta je dužnik podneo plan reorganizacije.
186
�ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih
reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“
Ovde treba napomenuti da je reč o sprovodjenju tzv postupka reorganizacije
odnosno reorganizacija se sprovodi u okviru otvorene stečajne reorganizacije.
1. Stečajna reorganizacija12
Reorganizacija je termin koji se povezuje sa pojmom spašavanje što
bi značilo da se radi o funkcionalnom i organizacionom preuređenju dužnika
u cilju postizanja njegovog oporavka. To znači da je reorganizacijski proces
kojim dobro finansijsko stanje i održivost preduzeća dužnika se mogu
obnoviti i na taj način nastaviti rad preduzeća.13
Reč reorganizacija se razlikuje od reči postupak reorganizacije koji je
definisan kao postupak za usvajanje plana reorganizacije pomoću koje se
sprovodi reorganizacija stečajnog dužnika. Ovaj postupak se sastoji od
nekoliko faza i započinje podnošenjem predloga za reorganizaciju.14
Plan reorganizacije predstavlja strogo formalni akt čiji elementi se
određuju kogentnim normama i sadrži tri dela: pripreman, sadržajni i izjave
koje se isporučuju u zavisnosti od mera koje se planom sprovode. Sadržajni
deo plana reorganizacije postaje izvršna isprava nakon odluke za odobravanje
i prihvatanje od strane stečajnog sudije.
Pripremni deo obuhvata duboku analizu poslovnog poduhvata
dužnika, razlozi za njegovo stanje nesolventnosti i mere koje je preuzeo
stečajni upravnik u toku stečajnog postupka. Osnova ovog pripremnog dela je
analiza koju je stečajni upravnik napravio u toku stečajnog postupka, koji se
odnosi na ekonomsku i finansijsku situaciju dužnika.
Sadržajni deo je najvažniji deo plana i u njemu treba opisati model i
imovinu predmet reorganizacije.15
12
V. šire – Čokić, M., „Pravne prepreke uspješnoj primjeni reorganizacije stečajnog dužnika u BiH“
(doktorska disertacija), Pravni fakultet Tuzla, Tuzla, 2013.
13
Vidi član 2, stav 1, tačka 60 od ZS-1
14
Vidi član 2, tačka 57 iz istog zakona
15
Stečajni upravnik mora primenjivati profesionalne standarde koji se primenjuju u pripremi plana, deo
Pravilnika o profesionalnim standardima donet od strane ministra ekonomije i objavljen u Službenom
glasniku br. 119/06 i oni se primenjuju od 17. novembra 2008 godine. To su:
- Profesionalni standardi za minimalne podatke koje treba da sadrži plan reorganizacije podnet sa starne
stečajnog upravnika,
- Profesionalni standardi za sprovođenje kontrole nad izvršenjem plana reorganizacije.
187
�Dr sci. Mirela Čokić, Dejan Kostovski: ZAŠTITA PRAVA POVJERILACA KOD
REORGANIZACIJE PRIVREDNOG SUBJEKTA U VANSTEČAJNOM POSTUPKU PREMA
MAKEDONSKOM PRAVU (ISKUSTVA I TENDENCIJE ZA BIH ZAKONODAVSTVO)
Ovo konceptualno opredeljenje je u funkciji razrešenja svih
nedoumica koje se javljaju u praksi, a odnose se na karakter reorganizacije,
odnosno dali se sprovodi plan reorganizacije prihvaćen za taj stečajni
postupak. Zakonom su samo standardizovane modeli reorganizacije, sadržaj
plana reorganizacije i postupak za njeno razmatranje i usvajanje, kao i pravne
posledice njegovog donošenja. Znači posle prihvatanja plana od strane
poverilaca i njegovog odobrenja od strane suda reorganizacija se nastavlja
izvan stečajnog postupka prema sadržaju plana reorganizacije. Drugim
rečima, u stečajnom postupku se samo sprovodi postupak reorganizacije koji
je povezan sa pripremom plana reorganizacije, razgledanjem plana
reorganizacije koji treba da završi prihvaćenim i odobrenim planom
reorganizacije u kojem je opredeljen neki modeli finansijske reorganizacije i
uticaj plana na pravni status stečajnog dužnika.
Od trenutka kada je prihvaćen od strane kreditora i odobren od strane
stečajnog sudije, a to je i momenat pravosilnosti rešenja, stečajni postupak
dužnika se zaključuje16 i postupak reorganizacije se nastavlja pod primarnim
nadzorom stečajnog upravnika ili drugog lica, ako je tako navedeno u planu
reorganizacije, a koji zavisi od vrste reorganizacije.
Postoji razlika između prihvaćenog ili odobrenog plana reorganizacije
i uspešno sprovedenog plan reorganizacije od strane entiteta u
reorganizaciji.17
Zaključak ovog dela je da ne postoji univerzalno prihvaćena
terminologija koja može definisati reorganizaciju, ali sami pojam ukazuje da
se radi o definiranju dužnika u funkcionalnom i organizacijskom smislu, a
primarni cilj nije nastavak pravnog statusa dužnika.18
16
U sudskoj praksi su poznata nekoliko slučajeva u kojima stečajni sudija i stečajni savet ne nose
rešenje za zatvaranje stečajnog postupka sve do realizacije plana reorganizacije što je protivzakonito i
stvara sliku da postupak reorganizacije uključujući i stečajni postupak traju veoma dugo.
17
Uspešno sproveden plan reorganizacije je onaj gde su poverioci namireni u roku određenom u planu
od strane subjekta reorganizacije.
Vidi član 3., stav 1., FL-1.
18
Makedonski Zakon o stečaju pripada grupi prodoveriteljskih stečajnih zakona tako da se može
zaključiti da se u postupku reorganizaciju više uzima u obzir stanje poverioca nego dužnika.
188
�ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih
reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“
Analiza normativnih rešenja ugrađenih u naše zakonodavstvo u
pogledu reorganizacije stečajnog dužnika dovodi do zaključka da se
reorganizacija može gledati iz dva aspekta koja se razlikuju upravo po pitanju
uticaja plana reorganizacije na pravni status dužnika. Tako možemo govoriti
o reorganizaciji dužnika tako što dužnik nastavlja da vodi poslovno
preduzeće i rehabilitaciju poslovanja preduzeća dužnika u slučaju kada
poverioci ili treća strana preuzimaju vođenje poslovnog poduhvata u cilju
rešavanja potraživanja poverilaca.
U prvom slučaju, odnosno kod reorganizacije dužnika govorimo o tzv
skraćenom postupku reorganizacije kada organi dužnika zajedno sa
predlogom za otvaranje stečajnog postupka podnose i plan reorganizacije.19
To je skraćeni postupak, pošto se prvi sastanak poverilaca pretvara u
skupština poverilaca gde se razmatranje i glasa o predloženom planu
reorganizacije. U ovom slučaju dolazi do izražaja i ugovorna prirode plana
reorganizacije, jer u ovom slučaju on predstavlja ugovora o poravnanju
između dužnika i poverilaca, koji je fokusiran na produženje poslovnog
poduhvata dužnika.20
Druga vrsta reorganizacije ili rehabilitacije dužnika, је u slučaj kada
poverilac zajedno sa predlogom za otvaranje stečajnog postupka, ili na prvom
izveštajnom sastanku poverilaca dostavi inicijativu ili predlog plan
reorganizacije odnosno odobrenje da stečajni upravnik izradi plan
reorganizacije. U ovom slučaju, gledano sa strane plan reorganizacije ima
prinudni karakter, jer poverioci ili treća stranka je preuzeo poslovni poduhvat
dužnika i on prestaje da postoji.
Po pravilu planova za rehabilitaciju poslovnog preduzeća stečajnog
dužnika znači prestanak pravnog statusa dužnika i preuzimanje njegovog
preduzeća od strane doverilaca ili trećeg lica koji se javljuju kao sanatori.
19
Vrlo sličan ovom rešenju je rešenje iz poglavlja 11 Zakona o stečaju u SAD, s obzirom na činjenicu
da kada dužnik podnosi predlog za otvaranje stečajnog postupka, sud dozvoljava podnošenje plana
reorganizacije u narednih 120 dana koji će tretirati potraživanja poverilaca. U ovom periodu se ne
imenuje stečajni poverenik, a dužnik je pod kontrolom suda. Sud ima diskreciono pravo da produži
ovaj rok, a posledica neodobravanja plana od strane suda je mogućnosti da poverioci podnesu još jedan
plan reorganizacije.
20
Vidi član 3., stav 1. ZS-1.
189
�Dr sci. Mirela Čokić, Dejan Kostovski: ZAŠTITA PRAVA POVJERILACA KOD
REORGANIZACIJE PRIVREDNOG SUBJEKTA U VANSTEČAJNOM POSTUPKU PREMA
MAKEDONSKOM PRAVU (ISKUSTVA I TENDENCIJE ZA BIH ZAKONODAVSTVO)
Znači, možemo reći da je reorganizacija prilika za produženje
aktivnosti stečajnog dužnika i pored toga što je protiv njega započet stečajni
postupak.21
U teoriji preovladava stav da se planovi reorganizacije mogu podeliti
u tri grupe. Kriterijumi za takvu podelu je cilj plana reorganizacije. Prva
grupa obuhvata likvidaciske planove u drugoj je plan za tzv prenos sanacije i
treća grupa obuhvata planove rehabilitacije.
Karakteristike i svrha prve grupe planova koji se nazivaju i
likvidaciski planovi je unovčavanje imovine dužnika po planu
reorganizacije22 i brisanja preduzeća iz Registar privrednih društava. Nešto
što je zbunjujuće u ovom slučaju je to što zakonodavstvo reguliše postupak
za unovčavanje imovine.
Međutim, počev od glavnog interesa poverilaca u postupku
reorganizacije a to je maksimizacija količine povrata svoga potraživanja,
takav plan bi se mogao predložiti u slučaju da su ispunjeni postojeći ugovori
stečajnog dužnika i da se povećava stečajna masa, a tako i iznos namenjen za
podmirenje potraživanja poverilaca i zato je neophodno da se odredi
privremeno produženje delovnog poduhvata. Prednost likvidacionog plana
reorganizacije u vezi sa sprovođenjem postupka za unovčavanje je u tome što
se može odstupiti od zakonskih pravila o načinu i vremenu unovčvanje
stečajne mase.23
Planovi za prenos sanacije24 predstavljaju brisanje dužnika iz registra,
ali ne i brizanje preduzeća čiji je on zakoniti nosilac. U tom smislu, može
doći do transfera celini ili dela preduzeća od dužnika na treće lice ili
poveriocima, tako da ono može da nastavi da funkcioniše i ostvaruje prihode
koji će se koristiti za podmirenje potraživanja poverilaca.
21
Vidi М. Dika Insolventno pravo,Pravni fakultet Zagreb, 1998, 75
Vidi član 215, stav 3, tačka 4 ZS -1 koji predviđa da se plan reorganizacije može realizirati prodajom
cele ili dela imovine dužnika, sa ili bez prava odvojenog namirenja.
23
U sudskoj praksi su poznata nekoliko slučajeva sprovođenja likvidacije preko plana reorganizacije,
ali iz nepoznatih razloga se stečajni upravnik odredio da pri prodaji koristi zakonska rešenja za
unovčavanje imovine što po našem mišljenju nije adekvatno za sprovođenje ovog plana reorganizacije.
24
Vidi član 215, stav 3, tačka 2 i 3 ZS-1
22
190
�ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih
reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“
Cilj plana rehabilitacije predstavlja sanaciju dužnika a stečajni
dužnika i dalje ostaje pravni nosilac njegovog preduzeća.25
Ovde možemo zaključiti da posmatrano sa normativnog stanovišta, ali
i sa praktičnog stanovišta, reorganizacija kao poseban tip postupka koji se
sprovodi u okviru stečajnog postupka je funkcija u cilju stečajne regulative
odnosno uvodi sigurnost na tržištu i u kreditni sistem i na taj način promoviše
strogu finansijsku disciplinu.
U vezi sa podnosiocem plana za reorganizaciju postoje dve opcije, a
to je mogućnost plan reorganizacije podnesu organi upravljanja ovlašćeni da
zastupaju dužnika zajedno sa predlogom za otvaranje stečajnog postupka.
Uslovi za započinjanje postupka reorganizacije u ovom slučaju je ako su
ispunjeni uslovi za otvaranje stečajnog postupka, odnosno ako je dužnik
nesolventan ili mu pretstoji buduća neseloventnost.
U svakom slučaju, preduzeće može da započne izradu plana
reorganizacije, da pregovara sa poveriocima o načinu plaćanja i visini
potraživanja i da podnose plan zajedno sa predlogom za otvaranje stečajnog
postupka.26
Sa normativnog stanovišta radi se o posebnom postupku koji dužniku
omogućava da ovim planon reorganizacije zaštiti poslovni poduhvat od naleta
poverilaca koji prvenstveno žele da naplate svoja potraživanja preko prisilnog
izvršenja.
Naše stečajno zakonodavstvo dozvoljava dužniku, neposredno nakon
otvaranja stečajnog postupka, da potraži od stečajnog sudije odobrenje za
lično upravljanje i da time anulira nastanak pravnih posledica koje
ograničavaju njegov pravni subjektivitet. U stvari, i pored toga što se u
postupku ličnog upravljanja otvara stečajni postupak, ali neće biti imenovan
stečajni upravnik koji preuzima upravljanje i raspolaže imovinom, a samim
25
Vidi član 215 stav 1 tačka 3, 14, 15 i 16 istog zakona
Analiza dostavljenih i odobrenih reorganizacije u našoj zemlji pokazuje da se veoma mali broj
stečajnih postupaka sprovode na predlog dužnika. Pravo da podnese predlog za otvaranje stečajnog
postupka dužnici koriste u većini postupaka koji su otvoreni i isti se ne sprovode i odmah se zatvaraju,
zbog nedostatka ili nedovoljnosti sredstava za pokriće troškova stečajnog postupka. U sudskoj praksi
nije poznata slučaj u kome dužnik zajedno sa predlogom za otvaranje stečajnog postupka podneo i plan
reorganizacije.
26
191
�Dr sci. Mirela Čokić, Dejan Kostovski: ZAŠTITA PRAVA POVJERILACA KOD
REORGANIZACIJE PRIVREDNOG SUBJEKTA U VANSTEČAJNOM POSTUPKU PREMA
MAKEDONSKOM PRAVU (ISKUSTVA I TENDENCIJE ZA BIH ZAKONODAVSTVO)
tim i poslovanjem, a anlogno tome i vođenje poslovnog poduhvata, i sud
imenuje poverenika koji samo kontroliše akcije upravnih organa koji zapravo
preuzima ulogu stečajnog upravnika.27
Dakle, prednost ovakve reorganizacije ličnog upravljanja28 je u tome
što organi upravljanja i zastupanja dužnika nastavljaju i nakon nastupanja
pravnih posledica otvorenog stečajnog postupka, vođenje poslovanja
preduzeća i nastavljaju da raspolažu i upravljaju imovinom i sprovede
postupak za utvrđivanje i osporavanja potraživanja poverilaca.
Od navedenog proističe da naše zakonodavstvo normira dva načina
zaštite poslovnog poduhvata i celokupnu imovinu dužnika od naleta
poverilaca. To je indirektni i direktni zaštita poslovnog poduhvata i imovine
dužnika.
Za direktnu zaštitu poslovanja i imovinu dužnika, kada je u pitanju
otvaranje stečajnog postupka, postupa stečajni upravnik sa svim svojim
ovlašćenjima i dužnostima, i uzima raspored i upravljanje imovinom i
kontrolu poslovanja.
Neposredna zaštita znači da upravni organi zastupaju i posle pravnih
posledica koji su nastupili posle otvorenog stečajnog postupka i nastavljanu
vođenje poslovanja preduzeća i upravljaju imovinom, uprkos pojavom
pravnih posledica otvorenog stečajnog postupka.
Bez obzira na vrstu zaštite, a obzirom da naš Zakon o stečaju priznaje
da se postupak reorganizacije može realizirati u okviru otvorenog stečajnog
postupka, pravni proces kao rezultat stečajnog postupka i pojavom
automatskog mirovanja svih procesa29 koji se vode protiv dužnika ili koje on
vodi.
27
Vidi član 255 u ZS-1
Poznat kao “debtor in possession”. U nekim zemljama kao što su Sjedinjene Države i u većini
evropskih zemalja znači nastavljanje upravljanja sa dužnikom od strane organom upravljanja. U
Nemačkoj i Francuskoj to nije pravilo, ali ipak je moguće.
29
Vidi član 2, stav 1 , tačka 27., istog zakona o mirovanju postupka se definiše ko sredstvo kojim bi se
sprečilo otvaranje ili obustavljanje nastavka sudskih, upravnih i drugih pojedinačnih aktivnosti koje se
odnose na imovinu, prava, odgovornosti i obaveze dužnika, uključujući i akcije kako bi se osiguralo da
će pravo biti efikasni protiv trećih lica ili da sprovede ovo pravo i spreči rešavanje imovine koja je deo
28
192
�ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih
reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“
Karakteristika reorganizacije u kojem se mora izvršiti plan
reorganizacije predložen od strane dužnika zajedno sa predlogom za
otvaranje stečajnog postupka mora poštovati pravila stečajnog zakonodavstva
koji se odnosi na plan reorganizacije. Pri tome se mora poštovati oblik plana
reorganizacije i procedure za njegovo prihvaćanje i odobravanje.
A što se tiče pravnih posledica prihvatanja plana reorganizacije
podnet od strane dužnika može se reći da oni mogu biti veoma povoljni za
dužnika.
Nakon zaključenja stečajnog postupka, njegov pravni subjektivitet se
održava ili dolazi do potpunog vraćanja u snagu pravnog subjektiviteta koji je
bio ograničen. To je druga šansa za organe upravljanja i zastupanja koji su
upravljali sa dužnikom u vreme kada je on zapao u stanje nelikvidnosti da bi i
preduzeće i dalje uspešno radilo i sprovodilo plan reorganizacije i da spase
dužnika a istovremeno i da povrati poverenje kreditora. Drugim rečima, sa
ovim reorganizacijom ne bi trebalo da se uvedu promene u statusu i obliku
dužnika, nego se vrši restrukturiranje obaveza prema poveriocima. Tako plan
mora da obuhvati načine na koje će dužnik platiti potraživanja poverilaca i u
kom vremenskom roku. U zavisnosti od konkretnog slučaja, po pravilu,
smanjuju se ili odlažu isplate obaveze dužnika. Uprkos ovim merama dužnik
može predložiti promenu prava odvojenog namirivanja i konverziju obaveze
dužnika u kredit. Po pravilu, ne predlaže se promena statusa korisnika kredita
nego predmet restrukturiranja je preduzeće dužnika.30
Što se tiče nadzora nad sprovođenjem plana reorganizacije, kada plan
predlože namirenje poverilaca sredstvima koji se ostvaruju nastavkom
poslovanja, ovaj plan treba da uključuje i nadzor nad sprovođenjem plana od
strane stečajnog upravnika ili treću osoba koja je nezavisna od dužnika.
Druga opcija je da plan reorganizacije bude predložen od strane
stečajnog upravnika posle otvaranje stečajnog postupka kao deo stečajne
uprave koja nastaje zbog pravnih posledica otvaranja stečajnog postupka. U
drugom slučaju je potreban poseban uslov, a to je da poverioci na prvom
sastanku poverilaca odluči o nastavku poslovanja preduzeća i da zaduže
stečajne mase, prestanak dogovora dužnika i prenos opterećenja ili otuđenja imovine ili prava koji
proizlaze iz stečajne mase.
30
Pogledajte iza D. Kostovski, Stečajni postupak i pravni subjektivitet dužnika, Stečajna privatizacija,
Tradicionalno savetovanje pravosudja, Vršac 2008, 86.
193
�Dr sci. Mirela Čokić, Dejan Kostovski: ZAŠTITA PRAVA POVJERILACA KOD
REORGANIZACIJE PRIVREDNOG SUBJEKTA U VANSTEČAJNOM POSTUPKU PREMA
MAKEDONSKOM PRAVU (ISKUSTVA I TENDENCIJE ZA BIH ZAKONODAVSTVO)
stečajnog upravnika pripremom plana reorganizacije. Ovaj sastanak se po
pravilu uvek održava nakon završetka ispitnog ročišta, odnosno posle
identifikovanja i osporavanja potraživanje poverilaca.
Kako što smo već pomenuli naša stečajna regulative omogućava
rehabilitaciju dužnika na osnovu odluke poverilaca. Drugim rečima, moguća
je sanacija dužnika i kada je podnet predlog za otvaranje stečajnog postupka
sa planom reorganizacije. Dakle, dužnik je ovlašćen da u trenutku otvaranje
stečajnog postupka podnese plan reorganizacije. Tokom stečajnog postupka,
on gubi pravo da podni plan reorganizacije i ako se to desi u praksi sud treba
da donese odluku o odbijanju ovog plana reorganizacije koji je nezakomnito
podnesen.
Međutim, to ne znači da ako su ispunjeni ekonomski uslovi za
podnošenje plana reorganizacije, da do reorganizacija ne može doći. Tako su
zagarantovane tri mogućnosti koje proističu iz prihvaćenog pravila da
imovina stečajnog dužnika pripada poveriocima.
Prva mogućnost je da do prvog izveštajnog sastanka poverilaca,
poverioci mogu predložiti inicijativu ili predlog reorganizacije. Inicijativa
plan ili nacrt plana se može podneti od jednog poverioca, bez obzira na to
kolika su potraživanja prema stečajnom dužniku ili reč je o obezbeđenom
potraživanju.
Druga mogućnost je da stečajni upravnik u izveštaju o ekonomskoj i
finansijskoj situaciji dužnika predloži plan reorganizacije. Treća mogućnost
je da poverioci ne prihvate predlog za likvidaciju dužnika predloženog sa
strane stečajnog upravnika i odluče da nastave poslovni poduhvat i da
stečajni upravnik pripremi plan reorganizacije. Za prve dve mogućnosti
odlučuju poverioci koji na prvom izveštajnom sastanku odlučuju o
mogućnost vođenja postupka za reorganizaciju pod nadzorom suda. U
svakom slučaju mora se spomenuti da je zaključak prve izveštajne sednice
znači kraj mogućnosti da se predloži plan reorganizacije i ako poverioci
odluče da zatvore poslovno preduzeće i likvidaciju imovine dužnika,
povratak nije moguć.31
31
Prema članu 168. i članu 169. Zakona o stečaju od ovih odredbi proizlazi da ne postoji mogućnost
za promenu odluke o zatvaranju poslovanja preduzeća, jer je u direktnoj vezi sa predlogom plana
194
�ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih
reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“
Reorganizacija koja se sprovodi u ova dva slučaja, traži posebne
veštine, posebno ako nju predlaže stečajni upravnik. U tom smislu
reorganizacija zavisi od toga da li stečajni upravnik poseduje posebne veštine
da analizira situaciju u kojoj se dužnik nalazi i da od te analize izvede
zaključke.32 Ovde posebno dolazi do izražaja i princip javnosti što znači da
poverioci treba da budu informisani o situaciji u kojoj se dužnik nalazi da bi
mogli da provere izdržanost takvog predloga.
U ovom slučaju, interes poverilaca je da u reorganizaciji optimizuju
svoju potraživanja. Šta više iz analize odredbi koje regulišu reorganizaciju
može se zaključiti da je u postupku reorganizacije donekle napušteno
osnovno načelo stečajnog postupka, princip pariteta i da je isti zamenjen
principom minimalne zaštite poverilaca.
To znači da određene kategorije poverilaca ne mogu biti stavljeni u
lošijem položaju u odnosu na rešavanje zahteva namirivanja u poređenju sa
onim šta bi dobili ako se sprovodi likvidacija dužnika.
Na ova vrsta reorganizacije koji ima elemente sanacije ili
rehabilitacije dužnika, naročito utiče stanje poslovnog poduhvata dužnika i da
li je on bio produžen u toku stečajnog postupka. Drugim rečima, mogućnost
reorganizacije, stečajni upravnik treba da prepozna da u toku prethodnog
postupka u slučaju da je predlog za otvaranje postupka podnet od strane
poverioca ili neposredno nakon otvaranja stečajnog postupka. Pri
prepoznavanju uslova reorganizacije dužnika trebalo bi da postoji jasna slika
o mestu nastajanja gotovine potrebnu za pokretanje posla ili za njegov
oporavak, ako je on bio zatvoren od strane dužnika.
reorganizacije. U sudskoj praksi poznat je slučaj u kojem je prvo doneta odluka o zatvaranju poslovanja
preduzeća, jer preduzeće nije postojalo niti pretvaranje imovine u novac, a kasnije odluka je
promenjena i izglasan je plan reorganizacije nasuprot citiranim zakonskim odredbama. ZC je ostavljao
mogućnost da poverioci promene ovu odluku na daljnjim sastancima. Međutim neodređenost ove
odredbe ne znači da se u svakom slučaju to moglo dogoditi. Dakle, promena odluke je moguća samo
kada se nešto dogodi nakon odluke o likvidaciji koji utiče na sposobnost obnavljanja poslovnog
poduhvata, ko što je povratak imovine u stečajnu masu ili povoljna ponuda investitora koji je spreman
da reorganizuje zatvoreni poslovni poduhvat. ZS - 1 ovu situacija potpuno rešava, tako da nakon odluke
da zatvori poslovno preduzeće i likvidaciju imovine, sprovodi se klasični stečajni postupak usmeren
prema kolektivno namirenje povjerilaca.
32
Najnovije promene ZS-1 predviđaju pravno rešenje da stečajni upravnici koji žele da se bave
reorganizacijom dužnika treba da dobiju poseban sertifikat nakon položenog ispita i nakon završene
obuke u organizaciji Komore stečajnih upravnika.
195
�Dr sci. Mirela Čokić, Dejan Kostovski: ZAŠTITA PRAVA POVJERILACA KOD
REORGANIZACIJE PRIVREDNOG SUBJEKTA U VANSTEČAJNOM POSTUPKU PREMA
MAKEDONSKOM PRAVU (ISKUSTVA I TENDENCIJE ZA BIH ZAKONODAVSTVO)
Nastavak poslovnog poduhvata33 podrazumeva veću odgovornost za
stečajnog upravnika, jer su moguće još ozbiljnije posledice za poverioce i da
se stečajna masa smanjuje do stepena da na kraj ne postoji imovina za
podmirenje obaveza stečajne mase. Stanje produžetka poslovnog poduhvata
treba razlikovati od završetka radova stečajnog dužnika.
Završetak radova je prilika da stečajni upravnik smanji štetu koja bi
desila stečajnoj masi ako određeni proizvodi nisu potpuni i dobra prilika da
se dođe do potrebnih sredstava za troškove stečajnog postupka. Nabrojimo
ovde i prihvatanje stečajnog upravnika da ispuni bilo koji od dvostrano
optovarenih ugovora koji dužnik nije ispunio.34
Da bi stečajni upravnika predložio produženje poslovnog poduhvata35
i plan reorganizacije on mora da pripremi izvještaj o ekonomskoj i
finansijskoj situaciji dužnika, za koju odlučuju poverioci.
To je strogo formalni akt čiji je sadržaj propisan posebnim
profesionalnim standardima36, kako bi poverioci dobili informaciju da bi
doneli odluku.37 Dakle, ovaj izveštaj mora da sadrži podatke i analize o
istorijatu organizaciske strukture poslovanja dužnika, delovnog poduhvata, o
razlozima nelikvidnosti, analiza završnih računa, bilansa uspeha i bilansa
stanja u poslednjih pet godina pre otvaranja insolventnata postupka,
33
Poznat je slučaj u sudskoj praksi u kome dužnik tokom nastavka poslovanja preduzeća je ponovo
ostvarilo ogroman gubitak, s obzirom da postupak reorganizacije traje dugi niz godina i nikako da
završi. Odbor poverenika uprkos ovom velikom gubitku i dalje nastavlja da insistira na planu
reorganizacije, a sud je do sada promenenio četiri stečajna upravnika.
34
Vidi član 157, stav 1. ZS-1
35
Postoji razlika između produženje prvog poslovnog poduhvata do prvog izvještajnog ročišta
poverilaca i produženja poslovnog poduhvata posle prvog izveštajnog sastanka poverilaca. U prvom
slučaju, predlog da se produži poslovni poduhvat donosi upravni odbor, ako stečajni sudija nije
utvrđen. U drugom slučaju ova odluka je deo odluke koji na sednici skupštine poverenika nose
poverioci.
36
Stečajni upravnik je obavezan poštovati profesionalne standarde koji se primenjuju u toku postupka
insolventnosti navedena u Pravilima o profesionalnim standardima doneta od ministra ekonomije i
objavljena u Službenom glasniku br. 119/06 koja se primenjuju od 17. novembra 2006 godine. To je
Profesionalni standardi za izradu izveštaja stečajnog upravnika za izveštavajnu raspravu.
37
U praksi je evidentno da određeni poverioci i računovođe koji nemaju izvesno iskustvo na
rukovodećim poslovima nisu spremni da vode kompleksne stečajne postupke, niti većih postupaka
reorganizacije. Pitanje je koliko će biti uspešni i dodatne obuke o reorganizaciji da im otvore put za
dobro upravljanje u postupku reorganizacije, posebno u složenim predmetima. Ovo je bio glavni razlog
za profesionalni pristup profesiji stečajni upravnik.
196
�ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih
reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“
preduzete mere i organi upravljanja i predstavljanje dužnika za sanaciju
stanja nesolventnosti, mere koje su preduzete od strane stečajnog upravnika
nakon otvaranja postupka insolventnosti, paralelni prikaz pronađene imovine
od strane stečajnog upravnika i celokupnu imovinu dužnika koja je na
raspolaganju tokom delatnosti, analize potraživanja, analiza rada sa
povezanim entitetima, i drugih analiza koje se odnose na moguće probleme
sa imovinom dužnika.
Ovaj izveštaj treba da sadrži i prikaz mogućeg namirenje potraživanja
poverilaca kroz likvidaciju i mišljenja o inicijativi za razvijanje plana
reorganizacije. U tom smislu, stečajni upravnik je dužan da napravi seriju
analiza vezane za izvodljivost predloženog plana reorganizacije, detaljan opis
mera i uslova koje treba da ispunjavaju da bi ostvarili rezultate za uspešnu
realizaciju plana reorganizacije.
Gore navedeni su osnovni podaci koji svaki izveštaj treba da sadrži,
ali izveštaj može da sadrži više informacija da bi dali kompletnu sliku
poveriocima o mogućnosti izvršenja eventualnog plana reorganizacije. Ako
plan nije sprovodljiv ili je zasnovana na nepotpunim ili netačnim podacima,
poverioci se mogu naći u poziciji da donose odluke na osnovu lažnih
podataka.38
U takvim uslovima, suština reorganizacije dužnika je u tome što kod
poverioce teško prolaze rešenja koja predviđaju produžetak poslovanja
preduzeća od strane dužnika. To je zbog činjenice da poverioci nemaju
poverenja u organe upravljanja i zastupanja koji su doveli do nesolventnosti
dužnika a koji dalje nastavljaju da sprovede postupak reorganizacije. Analize
sudske prakse pokazuje da u ovom periodu kada se dužnik otkazao od
sprovođenja postupka za reorganizaciju a stečajni upravnik je predložio plan
reorganizacije, više prihvaćaju reorganizaciju koja je zasnovana na
38
Poznat je slučaj u praksi gde je stečajni upravnik pod uticajem bivših akcionara i organa upravljanja i
zastupanja, sačinio izveštaj koji predlaže reorganizaciju dužnika sa daljim održavanjem poslovanja
preduzeća od strane korisnika kredita i izmirenja potraživanja, bez sagledanja koliki prihod se godišnje
očekuje posle namirenja troškova. Čak su korišćeni podaci prema kojima bi dužnik ostvarivao prihode
koje nikada u svom radu nije zaradio i kada je bio solvententen ili dok je uspešno radio. Ovaj stečajni
upravnik je imao kompleksan zadatak da pri planiranju unese i imovinu - glavni deo fabrike a nad
kojim je zasnovan ugovorno založno pravo od strane jedne banke i bez koje imovine poslovno
preduzeće nije moglo da radi. Zbog njegove inertnosti i zanemarivanja založnih prava banke,
uključujući i loše izveštaje koje je podneo, poslovni poduhvat dužnika je likvidiran i nije prihvaćena
njegova inicijativa za reorganizaciju mada su za to postojali realni uslovi.
197
�Dr sci. Mirela Čokić, Dejan Kostovski: ZAŠTITA PRAVA POVJERILACA KOD
REORGANIZACIJE PRIVREDNOG SUBJEKTA U VANSTEČAJNOM POSTUPKU PREMA
MAKEDONSKOM PRAVU (ISKUSTVA I TENDENCIJE ZA BIH ZAKONODAVSTVO)
rehabilitaciju dužnika od strane trećeg lica ili poverioca je sanator spreman da
uloži dodatna sredstva kako bi povratiot ono što je izgubio.
Na kraju ovog dela može se zaključiti da je predlog plana
reorganizacije od strane stečajnog upravnika kompleksna aktivnost koja
zahteva njegovu solidnu veštin. Tu, naravno, ne treba zaboraviti ulogu
Odbora poverenika, koji je odgovoran da obezbedi smernice koje se poštuju
prilikom razvijanja plana reorganizacije.
2. Izvan stečajna reorganizacija
Glavni cilj zbog kojeg postoji komercijalno preduzeće je da izvrši
određeni poslovni poduhvat. Pored ovog osnovnog cilja preduzeća u tržišnoj
privredi je njegov dugoročni rast i dostizanje najviše tržišne vrednosti svojeg
kapitala. Osnovni uslov za postizanje ovog cilja je dugoročna solventnost
preduzeća i sposobnost preduzeća da obezbedi solventnost za vreme celog
perioda rada preduzeća.
Drugim rečima, samo preduzeća treba obezbediti izvršavanje
finansijske funkcije, kao jedan od osnovnih poslovnih funkcija u okviru
preduzeća. Osim toga, preduzeće mora upravljati rizicima posebno rizikom
likvidnosti koji podrazumeva rizik od gubitka usled pojave nesposobnosti
namirivanja kratkoročnih obaveza. Sve sto je rečeno gore ima za cilj pružanje
stalne poslove likvidnosti preduzeća.
Ipak pod uticajem spoljašnjih ili unutrašnjih razloga društvo može
pasti u krizu koja bi mogla da dovesti do nesolventnosti, što znači da
preduzeće nije u stanju da ispuni svoje obaveze prema poverilacima. Pojava
forma nelikvidnosti je nesolventnost koja zapravo znači određeno kašnjenje u
plaćanju prema poverilacima koji se mogu prevazići. Upravo pojava ovog
stanja, tj. nesolventnosti ili deklarisana zaguba u toku rada pre da ista
prerasne u nelikvidnost, trebala bi prestavljati signal za organa dužnika da
preduzmu odgovarajuće mere za prevaziđenje iste.
Postoji više normativnih rešenja koja mogu dovesti do prevazilaženja
krize pre nego što se otvori stečajni postupak. Oni se razlikuju po tome da li
se mera za rešavanje krize preduzimaju od strane suda ili ne. U tom smislu se
198
�ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih
reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“
razlikuju izvan stečajna reorganizacija bez sudskog nadzora ili dobrovoljna
reorganizacija i izvan stečajna reorganizacija pod nadzorom suda.
2.1. Izvan stečajna reorganizacija bez sudskog nadzora -dobrovoljna
reorganizacija
Osnova dobrovoljne reorganizacije ili neformalne reorganizacije je
dobro finansijsko stanje dužnika u kratkom vremenskom periodu, što znači
da na dugom roku neće uspeti da izmiri potraživanja poverilaca kad iste
dospevaju. U takvim uslovima, organ upravljanja i zastupanja, preduzima
mere za rešavanje buduće nelikvidnosti kako bi se zaštitio poslovni poduhvat
od pritiska poverilaca da naplate svoja potraživanja.
Da bi se postigao ovaj cilj, odnosno da bi se prevazišlo ovakvo stanje,
trebaju se preuzeti mere39 za sklapanje posebnog ugovora za rešavanje
finansijske krize.40 U stvari, to je vrsta reprogramiranje dugova prema
poverilacima što obuhvatai njihovu klasifikaciju.
S obzirom da u ovoj fazi nema odredbe za kolektivno namirenje,
postoji mogućnost da dužnik sklopi takve ugovore sa glavnim poverilacima,
bankama i tako dalje, a da manjim poverilacima plati potraživanja. Verovatno
najveći izazov u rešavanju ove krize su poverilaci koji imaju izvršne isprave i
u svakom trenutku mogu blokirati račun preduzeća.
Znači važno je da preduzeće postigne nekakav ugovor sa
poverilacima čiji primarni cilj je da se odlože dospele obaveze za neko vreme
i da se na kraju smanji procenat potraživanja poverilaca. Međutim,
restrukturiranje obaveza prema poverilacima je samo jedan segment
dobrovoljne reorganizacije.
Drugi segment, koji nije manje važni, je preduzimanje organizacione
promene u preduzeću, čiji je cilj da se promeni upravljačka struktura što
može dovesti do učešća poverilaca u pojedinim organima upravljanja ili
39
Vidi član 354., Zakon za trgovskite društva ("Službeni vesnik RM ", br. 28/04, 84/05,25/07, 87/08,
42/10, 48/10 i 24/11 i Odluke Ustavnog suda 71/06,17/09, 23/09, 08/11,21/11,166/12,70/13 i 120/13),
posebno u akcionarskim društvima postoji zakonska obaveza organa upravljanja da preduzme mere za
analizu krize i prevazilaženje situacija u kojoj se preduzeće nalazi.
40
Prema članu 2. stav 1. tačka 5., ZS - 1 pregovora dobrovoljno poravnanje su sporazumi (spogodbeni)
za organizovanje dužničko-poverilačkih odnosa između dužnika i poverioca.
199
�Dr sci. Mirela Čokić, Dejan Kostovski: ZAŠTITA PRAVA POVJERILACA KOD
REORGANIZACIJE PRIVREDNOG SUBJEKTA U VANSTEČAJNOM POSTUPKU PREMA
MAKEDONSKOM PRAVU (ISKUSTVA I TENDENCIJE ZA BIH ZAKONODAVSTVO)
nadzora preduzeća. To bi ipak pre svega zavisilo od dubine krize u kojoj se
nalazi preduzeće i mogućnosti da se ista prevaziđe. U ovom segmentu po
pravilu se razmatraju mere i aktivnosti povezani pre svega za smanjenjem
broja zaposlenih.
U svakom slučaju ne manje važno pitanje u ovom periodu je i pitanje
rešavanja krize preduzeća pomoću drugih tehnika, kao što je materijalna
reorganizacija preduzeća sa statusnim promenama. Dakle, postoji opcija da se
preduzeća spoji sa drugim preduzećem u kojem bi preduzeće-preuzimač
preuzelo obaveze prema poverilacima, a prvo preduzeće bi prestalo postojati
bez sprovođenja postupka likvidacije.
Također se treba računati i na preduzimanja mera koje će doprineti da
preduzeća finansijski ojača. Drugim rečima potrebno je izvršite oporavak
finansijske funkcije preduzeća i nalaženje sredstava putem kojih bi se trajno
prevazišla situacija nesolventnosti.
Međutim, na kraju se mora reći da su mere i aktivnosti za rešavanje
krize u pojavnoj formi koja nije prešla dublje u sistem preduzeća. Radi se o
aktivnostime preduzetih u vezi prestanka svih neželjenih negativnih trendova,
odnosno preokret i uspostavljanje novog početka i novih temelja za rast i
razvoj.
2.2. Reorganizacija pod nadzorom sudova izvan stečajnog postupka
Kao što je gore navedeno zakon o stečaju sadrži razvijen concept koji
kaže da do reorganizacije poslovnog poduhvata stečajnog dužnika je jedino
moguće po otvaranju stečajnog postupka. Međutim, primena ovog zakona je
pokazala da ovaj koncept ne može dati celosne rezultate, posebno u vezi
brzine sprovođenja ovog postupka i mogućnosti dužnika da u kratkom
vremenskom periodu prevaziđe krizu i da se stvore uslovi za nastavak
poslovnog poduhvata preduzeća, a da se pritom zaštiti imovina. Radi toga,
izmenjene su zakonske odredbe koje regulišu reorganizaciju41 kako bi se
41
Vidi član 69 iz Zakona o izmenama i dopunama zakona o stečaju, koji je objavljen na 31 maj 2013
godine u "Službeni vesnik RM", br.79/13, u kome su dodani novih članova 215-a do 215- d koji će
početi da se primenjuje od 01.01.2014 godine.
200
�ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih
reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“
kreirali uslovi da se ova situacija prevaziđe, što bi omogućilo dužniku izlaz iz
krize sa sprovođenjem reorganizaciju pre otvoranja stečajnog postupka.
Tako se stvaraju uslovi za sprovodženje reorganizacije u prethodnom
postupku i pod kontrolom suda, s’tim što je ograničeno trajanje postupka za
usvajanje plana reorganizacije na 60 dana.
Da bi ste počela ova procedura potrebno je da kumulativno budu
ispunjena dva uslova. Prvi je da dužnik dokaže da su ispunjeni uslovi za
otvaranje stečajnog postupka, da je nesolventan i da mu prestoji
nesolventnost i da dužnik ima imovinu nad kojom se može sprovesti stečajni
postupak, a drugi uslov je da je dužnik ranije sačinio plan reorganizacije u
saglasnosti s odredbama ovog zakona i da je isti prosleđen sudu.
Nadzorna uloga suda u izradu plana reorganizacije u izvan stečajnim
reorganizacijama je velik. Prvo je predmet ocean uskladjenost plana
reorganizacije sa zakonom. Drugim rečima, sud ceni dali je plan
reorganizacije pripremljen i sadrži sve elemente koji su propisani zakonom.
Pored toga, sud ocenjuje plan reorganizacije iz proceduralnog aspekta, kao i
uslove za otvaranje stečajnog postupka. Nakon toga, predmet evaluacije dali
plan pokriva poverilace koji odlučuju putem svojeg glas usvajanje plana
reorganizacije. Dakle, ako nisu obuhvaćeni poverilaci koji, ukoliko bi bili
obuhvaćeni planom, mogli uticati njihovim glasom na odluku o usvajanju
plana, to može biti razlog da sud odbije predlog za otvaranje stečajnog
postupka s kim je podnešen i plan reorganizacije.
Prijavljeni plan reorganizacije kontrolišu i poverilaci. I ne samo što
kontrolišu plan reorganizacije od formalnog aspekta, od njihovog glasa zavisi
da li će biti prihvaćen predloženi plan reorganizacije. S druge strane,
poverilaci obavljaju kontrolu spiska poverilaca pod određenim klasama
poverilaca, kojeg bi dužnik trebao dostaviti. I ova vrsta kontrole je veoma
važna, jer pravo glasa u ovom procesu zavisi od dužnika. U tom smislu,
poverilaci mogu podneti primedbe na predlog pripremljenog plana
reorganizacije koje osporavaju njengov sadržaj, a posebno osnovu ili iznos
obuhvaćenih potraživanja.
U stvari, to je osnovna razlika između postupka stečajne i izvan
stečajne reorganizacije. Pravo glasa poverilaca u postupku stečajne
reorganizacije se utvrdjuju na osnovu utvrdjenog sa strane stečajnog
201
�Dr sci. Mirela Čokić, Dejan Kostovski: ZAŠTITA PRAVA POVJERILACA KOD
REORGANIZACIJE PRIVREDNOG SUBJEKTA U VANSTEČAJNOM POSTUPKU PREMA
MAKEDONSKOM PRAVU (ISKUSTVA I TENDENCIJE ZA BIH ZAKONODAVSTVO)
upravnika u vezi podnetim tužbama sa potraživanjima. U izvan stečajnoj
reorganizaciji pod nadzorom suda ne istražuju se potraživanja poverilaca na
ovaj način, već dužnik dostavlja spisak poverilaca zajedno sa planom
reorganizacije. Poverilaci mogu podneti primedbu sudu u vezi podnetom
spiska. Gledano šire, i privremeni stečajni upravnik koji se imenuje u ovom
postupku je dužan sprovesti analizu na način na koj je pripremljen spisak
poverilaca u skladu sa računovodstvenom dokumentacijom dužnika.
Drugi i važniji segment kontrole plana reorganizacije od strane
poverilaca je procena njegove izvodljivosti, što znači da poverilaci mogu
tokom trajanja postupka izvan stečajne reorganizacije mogu podneti
primedbe u vezi finansijskom stanju dužnika i realnosti ispunjenje plana
reorganizacije. Važan instrument u tom pravcu, što će pomoći poverilacima
da utvrde da li je plan reorganizacije izvodljiv ili ne, je vanredni izveštaj
revizora o stanju trgovinskih knjiga najkasnije 60 dana pre dana podnošenja
pripremljenog plana reorganizacije sa pregledom svih potraživanja i procenat
svakog poverilaca u svakoj klasi plana i izjavu revizora da je pripremljeni
plan reorganizacije izvodljiv. Oba izveštaja revizora trebaju biti sustavni deo
plana reorganizacije koji je se daje na uvid stečajnih poverilaca pre njegove
dostave u stečajno dosije suda, neposredno nakon njenog podnošenja.
Da bi mogao dužnik da pripremi plan reorganizacije i da ga dostavi
sudu zajedno sa predlogom za otvaranje stečajnog postupka, potrebno je
preduzeti mere da bi isti bio prihvaćen sa strane poverilaca, pa bi on trebao
stupiti u pregovore sa poverilacima o prihvatanju uslova koje su ponudjeni da
bi se prevazišla kriza.
Radi se o sprovođenju procedure dobrovoljnog poravnanja bez
nadzora suda ili države42, odnosno pregovorima između dužnika i poverilaca
čija je svrha ugovoro uređenje dužničko-poverilačkih odnosa. Međutim,
pregovori su samo jedan segment ove kompleksne operacije, tako da bi se
moglo prevazići ovo stanje, potrebno je preduzeti druge mere koje se odnose
na restrukturiranje preduzeća. To su organizacione promene u strukturi
42
U Republici Hrvatskoj je u 2012 usvojen Zakon o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi
(NN 108/12, uredba 144 /12). Ovaj zakon je prvi u regionu kojim se želi rešiti nelikvidnost dužnika od
strane države, posebno kroz proceduru koja uključuje organe države. To je posebna vrsta vanstečajne
reorganizacije dužnika pod nadzorom državne i suda.
202
�ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih
reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“
upravljanja i mere za finasijsko jačanje preduzeća. Prema našem mišljenju, za
rešavanje nastale krize od presudnog značaja je dali se preduzeće nalazi u
fazi nesolventnosti43 ili ne. Dobrovoljno poravnanje može biti mnogo
uspešnije ako se preduzme u ranoj fazi pre pojave nesolventnosti i predstavlja
deo restrukturiranje preduzeća.
Zbog upoznavajna drugih poverilaca koji nisu učestvovali u
pregovorima, dužnika je dužan da uz plan reorganizacije priloži informacije o
proceduri za izradu plana reorganizacije, uključujući i informacije poslatih
obaveštenja, dostupnost informacija poverilacima i o toku pregovora.
Pored ovih informacija, u prilogu plana reorganizacije treba dostaviti
izjave overene od strane notara većinskih poverilaca po vrednosti
potraživanja za svaku planom predvidjenu klasu da se slažu sa sadržajem
plana i spremni su glasati za njegovo usvajanje.
Međutim, i pored datih izjava, poverilace mogu na ročištu ne
prihvatiti predloženi plan reorganizacije dužnika i u ovom slučaju sud
odbacuje predlog za otvaranje stečajnog postupka sa predloženim planom
reorganizacije. Ukoliko su uslovi za otvaranje stečajnog postupka ispunjeni i
predloženi plana reorganizacije ima potrebnu većinu poverilaca, u tom
slučaju stečajni sudija donosi odluku za otvaranje stečajnog postupka i
odobrava prihvaćanje pripremljenog plana reorganizacije i zaustavlja
otvoreni stečajni postupak.
Zaštita poverilaca u smislu namirenja potraživanja se postiže
regulisanjem posebnog postupka za nadzor nad sprovođenjem plana
reorganizacije, kojim će morati da navesti osobu koja će obavljati kontrolu i
način na koji se informišu poverilaci. U tom kontekstu, naveli bi da plan
reorganizacije treba sadržati i odredbe koje bi uredjivale kada se plan
reorganizacije smatra neizvodljivim što može dovesti do zaustavljanja
izvršenja plana reorganizacije podnet tokom izvan stečajne reorganizacije.
43
Procena stanja preduzeća treba da obavlja organa upravljanja preduzeća. Postoji mnogo modela za
predviđanje poslovnih poteškoća, ali ova savremena istorija počinje sa Altmanovim trudom iz 1968 u
kojima je promovisao Z score model (Altman, Edward (1968): Financial ratios, Discriminant analysis
and the prediction of corporate bankruptcy, The Journal of Finance, Vol. XXIII, No.), tako što je
klasifikovao preduzeća koja pripadaju grupi kandidata za stečaj i preduzeća koja su zdrava. U
međuvremenu je ovaj model razvijen i postoje i druga instrumenta i modeli razvijeni od strane
ekonomista u oblasti analize i predviđanje poslovnih poteškoća.
203
�Dr sci. Mirela Čokić, Dejan Kostovski: ZAŠTITA PRAVA POVJERILACA KOD
REORGANIZACIJE PRIVREDNOG SUBJEKTA U VANSTEČAJNOM POSTUPKU PREMA
MAKEDONSKOM PRAVU (ISKUSTVA I TENDENCIJE ZA BIH ZAKONODAVSTVO)
ZAKLJUČAK
Uporedna analize normativnih rešenja država koje su se pojavile
nakon raspada naše zajedničke države u pogledu reorganizacije stečajnih
dužnika kao mogućnost da se spase i izađu iz nesolventnosti može se
zaključiti da su vrlo slični. Jedina razlika je u tome što u nekim državama44
zakonodavstvo uvodi posebni postupak za izvan stečajnu reorganizaciju
dužnika.
To odmah postavlja pitanje da li da treba obezbedi normativni
postupak izvan stečajne reorganizacije pod nadzorom suda, uprkos postojanju
stečajne reorganizacije ili restrukturiranja dužnika tokom stečajnog postupka.
Ili pitanje može biti, da li je bolje i da izvan stečajna reorganizacija bude pod
nadzorom suda i države i da sprovede upravni postupak koju bi na kraju
odobrio sud?
Ovo pitanje je posebno interesantno za druge zemlje u regionu koje
nisu regulisali ovaj proces. Odgovor na ovo pitanje je pozitivan s tim da je
daleko bolje rešenje da izvan stečajna reorganizacija bude pod nadzorom
suda, koja je prilagodjena na već prihvaćenom konceptu da bude sprovedjena
sa planom reorganizacije koji mora podneti sam dužnika. Dakle
konceptualno, svi zakoni koji regulišu stečajni postupak u regionu odgovara
regulisanje postpuka za izvan stečajnu reorganizacije koja bi trebala
omogućiti dužniku kroz pregovore sa svojim dužnicima da uredi način isplate
potraživanja i da u jednom posebnom postupku koji bi bio sproveden pre
44
Republika Slovenija, Srbija i Makedonija su uveli poseban postupak za vanstečajni postupak
reorganizacije dužnika pod nadzorom suda. Već smo spomenuli da Republika Hrvatska posebnim
zakonom reguliše postupak za vanstečajnu reorganzacija dužnika pod nadzorom suda i države.
U Republici Sloveniji ovaj postupak je poznat kao prinudno poravnanje predviđeno u Zakonu o
finančnem poslovanju, postopkih zaradi insolventnosti u prisilnem prenehanju - ZFPPIPP (Uradni
list Republike Slovenije st. 126/07, 40/09, 59/09,52/10, 26/11 и 47/13) koji se može implementirati
samo pre početka stečajnog postupka i vodi se kao poseban proces. To ne znači da postupak za prisilno
poravnanje ima prednost nad sprovođenjem stečajnog postupka, zbog toga što za njegovo otvaranje
potrebno je ispunjenje određenih uslova. Dužnik treba da poveriocima ponudi isplatu njihovih
potraživanja u iznosu od 50% najduži za period od četiri godine, tako što poverioci treba da dobiju
četvrtinu svojih potraživanja u prvih tri godina, a u zadnjoj godini i preostali deo. Ali podneti predlog
za prinudno poravnanja od strane dužnika ima procesni prioritet u odnosi na predlog za otvaranje
stečajnog postupka podnesen od doverioza time što sud zaustavlja postupak za odlučivanje o podnetom
predlogu za otvaranje stečajnog postupka od strane poverioca sve dok ne odlučio po predlogu za
otvaranje postupka o prisilnom poravnanjanju.
204
�ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih
reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“
otvaranja stečajnog postupka i u kratkom roku bi ovako podnešen plan
reorganizacije bio prihvaćen od strane poverilaca.
Dakle, govoreći iz perspektive budućih reformi, stečajno
zakonodavstvo u državama u region se kreće samo u pravcu uvođenja
posebnog postupka za reorganizaciju pre otvaranja stečajnog postupka u
kome bi organi preduzeća imali veću ulogu.
Gledano iz ove perspektive, nije u skladu sa tako uredjenom
stečajnom reorganizacijom da prihvaćeni koncepta rešavanja nesolventnosti u
prestečajnom poravnavanju u Hrvatskoj regulisan posebnim zakonom. To je
upravni postupak koji ima mnogo nedostataka u nekoliko segmenata i koji u
praksi nije dao očekivane rezultate, odnosno smanjenje nesolventnost
komercijalnih preduzeća.
LITERATURA
D. Kostovski, Zakon za stečaj-komentar Proekt na USAID za delovno
opkružuvanje, Ministerstvo za ekonomija Skoplje, 2007.
D.Kostovski, V. H.Vasileva-Markovska, Reorganizacija na trgovskite društva
vo stečajna postapka- priračnik, Proekt na USAID za delovno opkružuvanje,
Skoplje, 2007.
D.Kostovski, Stečajni postupak i pravni subjektivitet dužnika , Stečaj i
privatizacija, V Tradicionalno savetovanje pravosudja, Vršac, 2008.
M., Čokić, „Pravne prepreke uspješnoj primjeni reorganizacije stečajnog
dužnika u BiH“ (doktorska disertacija), Pravni fakultet Tuzla, Tuzla, 2013.
М. Dika, Insolventno pravo, Pravni fakultet Zagreb, 1998.
Legislativa
Zakon o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji („Službeni list SFRJ"
br.84/89).
Zakon o stečaju ("Službeni vesnik RМ" br. 55/97. 53/00, 37/02 i 17/04).
205
�Dr sci. Mirela Čokić, Dejan Kostovski: ZAŠTITA PRAVA POVJERILACA KOD
REORGANIZACIJE PRIVREDNOG SUBJEKTA U VANSTEČAJNOM POSTUPKU PREMA
MAKEDONSKOM PRAVU (ISKUSTVA I TENDENCIJE ZA BIH ZAKONODAVSTVO)
Zakon o stečaju ("Službeni vesnik RM" br.34/06, 126/06, 84/07, 47/11 i
79/13 i odluke Ustavnog suda 03/08, 122/09).
Zakon o prinudnom poravnjavanju, stečaju i likvidaciji (“Uradni list
Republike Slovenije st.67/93 i 39/97).
Zakon o finančnem poslovanju, postopkih zaradi insolventnosti u prisilnem
prenehanju - ZFPPIPP ( Uradni list Republike Slovenije st.126/07, 40/09,
59/09, 52/10, 26/11).
Zakon o stečaju (NN 44/96 i 161/98, Zakon o bankama 29/99, 129/00,
123/03, 197/03, 187/04, 82/06, 117/08 Zakon o kredinimt institucijama
116/10, 25/12).
Zakon o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi (NN 108/12,
uredba 144 /12).
Zakon o stečajnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br.29/03,
32/04 i 42/06).
Zakon o stečajnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik RS", br .
67/02, 77/02, 38/03, 96/03, 68/07, 12/10 i 16/10).
Zakon o stečajnom postupku Republike Srbije ("Službeni glasnik Republike
Srbije", br . 84/04).
Zakon o stečaju ("Službeni glasnik Republike Srbije",br. 104/09).
Zakon o nesolventnosti privrednih društava Crne Gore ("Službeni glasnik
Republike Crne Gore" br. 06/02, 01/06, 02/07 i 62/08).
Zakon o stečaju ("Službeni glasnik Republike Crne Gore" br. 1/2011).
206
�
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Extent
The size or duration of the resource.
3061
Title
A name given to the resource
ZAŠTITA PRAVA POVJERILACA KOD REORGANIZACIJE PRIVREDNOG SUBJEKTA U VANSTEČAJNOM POSTUPKU PREMA MAKEDONSKOM PRAVU (ISKUSTVA I TENDENCIJE ZA BIH ZAKONODAVSTVO)
Author
Author
ČOKIĆ, Mirela
KOSTOVSKI, Dejan
Abstract
A summary of the resource.
Energetske krize, finansijski lomovi na pojedinim tržištima, značajan pad kreditne aktivnosti i ubrzanje tehnoloških promena su samo neki faktori koji mogu doprineti privrednim subjektima da ne budu više u mogućnosti da servisiraju svoje dugove. Takvo stanje u privredi direktno je utjecalo da stečajno zakonodavstvo bitno izmeni i postane značajni regulator privrednih kretanja na način što nameće odgovorno ponašanje privrednih subjekata prema svojim obavezama. Ujedno stečajna regulativa uspostavlja sigurnost i izjednačava uslove poslovanja ali istovremeno pruža šansu za oporavak. Tu treba posebno da se spomene mogućnost reorganizacije privrednog subjekta izvan stečajnog postupka kao i stečajnu reorganizaciju za nastavka rada tog subjekta. Autori u svom radu obrađuju temu reorganizacije privrednog subjekta koja se sprovodi izvan stečajnog postupka. Cilj rada je preko uporednopravne analize stečajne regulative država u regionu, da se odgovori na pitanje koje su prednosti reorganizacije koja se sprovodi izvan stečajnog postupka i kako ona utiče na zaštitu prava poverilaca i da li ovakav postupak može biti deo stečajne regulative. Ključne riječi: reorganizacija izvan stečajnog postupka, stečajna reorganizacija, poverioci, stečajni dužnik, predstečajno poravnanje, dobrovoljno poravnanje.
Publisher
An entity responsible for making the resource available
Pravni fakultet Univerziteta u Tuzli i Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
2014
Keywords
Keywords.
Article
PeerReviewed
K Law (General)
-
https://eprints.ibu.edu.ba/files/original/a967ac7abbdd787218e8b244be9b621d.docx
240d74affbab4ae8a88f8a4c70fa186e
https://eprints.ibu.edu.ba/files/original/1a64379f2fb4ccb6a30a371e0ceb3b90.pdf
a760649ffa3d244aa32572b5d96ab6cd
PDF Text
Text
IZVORNI NAUČNI RAD
UDK 339.54:061.1(4)(497.6)
Aktivnosti Bosne i Hercegovine u cilju realizaciji
Centralnoevropskog ugovora o slobodnoj
trgovini - CEFTA 2006.
Doc. dr. sci. Mirela Čokić, dipl. pravnik
Pravni fakultet Univerziteta u Tuzli
E-mail: mirela.cokic@untz.ba
Sažetak: U smislu značaja za zaključivanje Centralnog
Evropskog sporazuma o slobodnoj trgovini (dalje: CEFTA 2006),
svjedoči upravo činjenica da isti dovodi do unapređenja trgovačke
i investicione politike u zemaljama Jugoistočne Evrope, pa je za
očekivati da je i pristup Bosne i Hercegovine (od 200.)
navedenom doveo do nekih unaprjeđenja kada je privreda u
pitanju. Ovo je posebno od značaja ako se uzme u obzir da se
ovim sporazumom mogu postići važni rezultati za zaštitu državne
privrede. Zaštita, a ujedno i ciljevi se ogledaju u, olakšanim
uslovima za odvijanje poljoprivredne trgovine, trgovine uslugama,
potom u ukidanju necarinskih barijera između zemalja regiona, u
saradnji carinskih organa, investiranju, notifikaciji državne
pomoći, u zaštiti prava intelektualnog vlasništva i u koncentraciji
industrije. Ne čudi potom činjenica da 2006. godine BiH među
prvih desetak zemalja potpisnica CEFTA-e nije potpisala
sporazum sve do 2007. godine jer su zahtjevani povoljniji uslovi
za poljoprivredno-prehrambenu trgovinu nego li što ih ima u
odnosu na dvostrane sporazume sa pojedinim susjednim
zemljama. Naime, ovdje treba naglasiti da zona slobodne
trgovine, koju garantuje CEFTA 2006., u potpunosti odgovara
odredbama ovog sporazuma i pravilima, te procedurama koje
propisuje Svjetska Trgovinska Organizacija (dalje: WTO) - (bez
obzira da li država bila članica navedene Organizacije ili ne). S
obzirom da BiH već duži niz godina pretenduje za članstvo u
Evropskoj Uniji (dalje: EU), potpisivanje ovog sporazuma
zasigurno obezbjeđuje veoma dobru platformu za pristup istoj.
Ovo posebno ako se ima u vidu činjenica da su se sve države koje
su stranke sporazuma CEFTA 2006.,obavezale da će razvijati i
implementirati dobre trgovačke odnose sa državama članicama
EU, a u skladu sa pravilima WTO. Stoga se može naslutiti da
sporazum CEFTA 2006., ima veliku ulogu i za BiH privredu i
njen razvoj – sve do stupanja BiH i njeno članstvo u EU.
Ključne riječi: investicije,
trgovina poljoprivrednim
proizvodima, trgovina
uslugama, privreda BiH,
CEFTA, EU
655
�Mirela Čokić
Abstract: In terms of importance to the conclusion of the Central
European Free Trade Agreement (hereinafter referred to CEFTA
2006 .),bears witness to the fact that it leads to improvement of
trade and investment policies in the countries of Southeast Europe,
so it is expected that the approach of Bosnia and Herzegovina
(since 2007 .) above led to some improvement when it comes to
the economy . This is especially important if one considers that this
agreement could be achieved important results for the protection of
the state economy. Protection, and also the objectives are reflected
in, easier conditions for operation of agricultural trade, trade in
services , then the abolition of non-tariff barriers between
countries in the region, in cooperation customs authorities,
investing, notification of state aid, the protection of intellectual
property rights in the concentration of the industry. No surprise
then that fact 2006th the B&H among the top ten countries
signatories of the CEFTA agreement was not signed until the
2007th year because they required more favorable conditions for
agri - food trade than what they have in relation to bilateral
agreements with some neighboring countries. Specifically, it should
be emphasized that a free trade zone that guarantees the CEFTA
2006th, fully complies with the provisions of this Agreement and
the rules and procedures laid down by the World Trade
Organization (hereinafter WTO) - (regardless of whether the
country was a member of these organizations or not). Since B&H
for many years, aspiring for membership in the European Union
(hereinafter the EU), the signing of this agreement certainly
provides a very good platform to access the same. This is especially
if one takes into account the fact that all countries that are party
to the agreement CEFTA 2006th, committed to develop and
implement good trade relations with the EU Member States, in
accordance with WTO rules. Therefore it can be suggested that
CEFTA 2006th, has a major role for the BiH economy and its
development - until the coming of BiH and its membership in the
EU.
656
Keywords: investment, trade
in agricultural products,
trade in services, the
economy of Bosnia and
Herzegovina, CEFTA, EU
�Aktivnosti Bosne i Hercegovine u cilju realizaciji Centralnoevropskog ugovora
o slobodnoj trgovini - CEFTA 2006.
UVOD
Obzirom da je sporazum CEFTA, 2006., potpisan još 19. decembra 2006. godine u
Bukureštu, za BiH je stupio na snagu, tek 22. novembra 2007. godine. Potpisnice ovog
sporazuma su uglavnom sve zemlje regionalnog područja – jugoistočne Evrope, izuzev
Hrvatske, koja je odnedavno postala članica EU. 1
Namjera CEFTA-e 2006. je da unaprijedi investicionu politiku i trgovinski razvoj
zemalja Jugoistočne Evrope. 2 Ovo je i normirano u članu 1., tačka d) CEFTA 2006., koji
propisuje, odnosno predviđa ukidanje prepreka i poremećaja u trgovini, potom olakšano
kretanje robe, koja je u tranzitu i one, koja ide prekogranično, kao i olakšani način i put za
realizaciju razmjene roba i usluga između zemalja članica CEFTA sporazuma 2006. Dakle, na
ovaj način i pomoću ovog sporazuma je osnovana zona slobodne trgovine u skladu sa
odredbama koje važe, kao i procedurama WTO-a. 3 Tokom 2011. godine Kosovo je
predsjedavalo sastancima, te je zbog toga, tamo i održan niz radionica, te okruglih stolova koji
se vezuju za stanje ovog jugoistočnog područja.
U svemu tome, u ovom radu namjera nam je postaviti i pitanje i dati odgovore, gdje
je tu uloga i kakva je status BiH kada je pitanju realizacija CEFT-a sporazuma? Potom, kakav
i koliki je značaj preduzetih aktivnosti u okvirima relizacije ovog sporazuma je ostvarila BiH, i
na čemu je od svih ciljeva i aktivnosti akcenat, kad je BiH u pitanju?
Pored svega, ne treba zaboraviti ni činjenicu da gro izvoza povodom asortimana proizvoda iz BiH, kvalitativno i kvantitativno, pored tržišta EU, za CEFTA-u članice se
izveze skoro 30% proizvoda iz BiH (u čemu izvoz na Kosovo prednjači – što će dijelom biti
predstavljeno u nastavku izrade ovoga rada).
Iako je R Hrvatska odnedavno, tačnije tokom sredine godine 2013., postala članica EU, to ide u prilog
činjenici da se treba i mora uložiti još više napora i truda u cilju realizacije već planiranih i započetih
aktivnosti, te angažmana kad je oblast trgovine u pitanju između zemalja potpisnica CEFTA sporazuma
iz 2006., godine. Ovo nadalje znači da mora postojati jedinstvena i kontrolirana povezanost između
zemalja koje pripadaju području CEFTA sporazuma.
2
Tržište zemalja potpisnica CEFTA, 2006., obuhvata od oko 25 miliona stanovnika. Riječ je relativno
malom prostoru na koje se uglavnom i u najvećem omjeru uvoze mašne, alati, tehnika za razvoj
proizvodnje, oprema, a najvećim dijelom se izvoze poljoprivredni proizvodi.
3
Obzirom da najveći broj zemalja potpisnica sporazuma CEFTA 2006., nakon ispunjavanja uslova za
članstvo u EU, napušta ovu zajednicu, nikako ne treba zaboraviti činjenicu da osnivanje ovakve
zajednice nije samo sebi svrha, nego da su na taj način zemlje (već odavno članice EU) omogućile
osnivanje jednog jedinstvenog ekonomskog prostora koji se priprema za aplikaciju članstva u EU. Stoga
ne treba zanemariti ili činiti manje važnim ovu jedinstvenu oblast ekonomskog prostora naspram onog
koji postoji unutar EU.
1
657
�Mirela Čokić
Neke od osnovnih aktivnosti i ciljeva CEFTA 2006. tokom
posljednjih godina - uopšteno
U skladu s Programom predsjedavanja u toku posljednje tri godine BiH, zajedno sa
pojedinim zemljama Jugoistočne Evrope 4 postiže značajne ciljeve na planu uspješne realizacije
sporazuma CEFT-a 2006. Neke od osnovnih aktivnosti i ciljeva CEFT-e 2006 su realizovane
uz dobru organizaciju u pomoć svih zemalja učesnica ovog sporazuma. No, bez programa
predsjedavanja, realno nebi bilo moguće sprovesti ove aktivnosti sporazuma.
U kontekstu prethodno navedenog učinjeni su napori ali su i realizovana neka od
tih očekivanja, a koje se odnose na:
1. ukidanje necarinskih barijera;
2. liberalizacija trgovine uslugama;
3. saradnja između carinskih organa;
4. povećanje transparentnosti i notifikacija državne pomoći;
5. ažuriranje Aneksa 7 o Konvencijama o zaštiti prava intelektualnog vlasništva.
Osim svega navedenog, a što je relizirano u skladu sa Programom presjedavanja,
pravno je moguće ostvarenje i nekih drugih ciljeva, a koji nisu bili obuhvaćeni istim, i to:
6. razvoj Market Access Database i
7. poboljšanje pregleda poslovne statistike i postavljanje na web stranici.
Pored navedenih planiranih i neplaniranih ciljeva, u svakom slučaju interes svake od
država potpisnica CEFT-e je i razvoj, ili tačnije liberalizacija u kontekstu trgovine
poljoprivrednim proizvodima. Ovo na određeni način znači, veliku mogućnost uvoza i izvoza
proizvoda, koji značajno opredjeljuje i dovodi do ponude sasvim novog asortimana proizvoda
bilo na domaćem, odnosno inostranom tržištu.
Nakon dvije godine pregovora između Albanije, Makedonije, potom Crne Gore,
Moldavije, Srbije u to doba i Hrvatske, sve navedene su parafirale 2010. godine sporazum, a
11. februara 2011. i potpisale Dodatni protokol Sporazuma i time liberalizovale trgovinu
poljoprivrednim proizvodima. Na taj način su: ukinute sve carine na uvoz, takse jednakog
efekta carinama i sve uvozne takse fiskalne prirode na poljoprivredne proizvode (osim onih
koje podliježu bilateralnim koncesijama - Aneksu 10).
U ovoj oblasti, koja se odnosi na liberalnu trgovinu povodom poljoprivrednih
proizvoda, jedino nije učestvovala BiH u pregovorim ali kao jedna od stranaka potpisnica
To su pored BiH zemlje, Albanija, Makedonija, Crna Gora, Moldavija i Srbija – od naših regionlnih
zemalja Hrvatska više nije strana sporazuma od 2013 godine, nakon pristupa u članstvo EU.
4
658
�Aktivnosti Bosne i Hercegovine u cilju realizaciji Centralnoevropskog ugovora
o slobodnoj trgovini - CEFTA 2006.
CEFTA sporazuma 2006 ionako je slijeduje realizaciji ovog dogovora oko liberalizacije
trgovine poljoprivrednim proizvodima.
Ovaj značajan korak naprijed, u cilju liberalizacije trgovinom poljoprivrednim
proizvodima, ali i u smanjenju ograničenja u trgovini. U kontekstu svega navedenog,
postojala su očekivanje da će se ovakvim dodatnim protokolom, kada je poljoprivredna oblast
u pitanju doći do povećanja konkurentnosti na regionalnim tržištima. No, u dugoročnom
pogledu, možda je BiH i imala osnova da od početka aktivno ne sudjeluje u ovim
dogovorima, jer se kroz određeno vrijeme uviđa da je na našem tržištu sve veći broj onih
ekonomija, koje slobodno plasiraju svoje proizvode bez dodatnih otežavajućih faktora, a da je
asortiman naših poljoprivrednih proizvoda u tim zemljama na sve nižem i nižem nivou. Ipak,
članstvo u CEFT-i ponekad može koštati razvoj trgovina, ali je u svakom slučaju pozitivno s
aspekta razvoja i nekih drugih pravaca u oblasti tržišnog poslovanja, a koji su već prethodno
navedeni, kao ciljevi CEFT-a 2006. sporazuma.
Pored liberalizcije u oblasti trgovine poljoprivrednim proizvodima od početka 2011.
godine radilo se na dodatnoj liberalizaciji trgovine uslugama. U kontekstu navedenog je
Svjetska banka, nakon istraživanja važećeg zakonodavnog okvira CEFTA 2006., objavila
studiju o barijerama u ovoj oblasti – pod nazivom „Barriers to Trade in Services in the
CEFTA Region“. Ista je naglasila značaj sektora usluga za CEFTA regiju, kojoj pripada i naša
država. U pogledu pružanja usluga i njihove ograničenosti u navedenoj studiji su posebno
istaknute oblasti iz transporta, građevinarstva, pružanja pravnih usluga i informacione, te
komunikacione tehnologije.
Kako bi se što transparentnije i konkretnije došlo do preciznih statističkih podataka
u ovoj oblasti, to su Strane izradile „konsolidovani upitnik“ o trenutnoj situaciji povodom
otvorenosti tržišta kada su usluge u pitanju.
One strane, koje su i učestvovale kao radno tijelo povodom stanja u oblasti pružanja
usluga i liberalizaciji kada je ova oblast u pitanju, su posebno povele računa o uslugama u
okviru ostalih sporazuma o slobodnoj trgovini kao što je ASEAN, NAFTA I MERCOSUR.
Na način, odnosno putem komparativne analize došle su do zaključka da se na isti, ako ne
sličan način može doći do unaprijeđenja povodom liberaliteta i u oblasti pružanja usluga kada
je CEFT-a region u pitanju. U svrhu daljeg progresa u ovoj oblasti išlo se dalje, sa upitnicima,
koji se odnose na neke od restriktivnih ili diskriminirajućih mjere. Počevši od 2011. godine,
program i plan rada CEFT-e je predložio održivi plani i program rada i za buduće dvije
godine u oblasti liberaliteta povodom pružanja usluga, a što je do sada i uspješno sprovedeno.
U smislu održavanja dalje priče oko liberalizacije trgovine poljoprivrednim proizvodima, ne
smijemo, a da zaboravimo predsjedavanja sastanakom Pododbora za poljoprivredu i sanitarne
i fitosanitarne mjere, koji je održan u Briselu, tokom maja 2011. godine. Osnovna
problematika ovog sastanka se uglavnom odnosila na, usvajanje Programa rada Pododbora za
uspostavljanje dinamike unutar regionalne trgovine poljoprivrednim proizvodima, saradnje
659
�Mirela Čokić
unutar sanitarne i fitosanitarne oblasti, te uspostvljanje necarinskih barijera. U cilju svega
navedenog strane CEFTA 2006., su saglasne i zainteresovane da održavaju trgovinu
poljoprivrednim proizvodima i određene kvote trgovanja koje postoje već duži niz godina, ali
koje će zasigurno biti na nešto nižem nivou zbog uvođenja dodatnim mjera tokom 2011.
godine.
Kada je oblast eliminacije necarinskih barijera u unutar regionalnoj trgovini u
pitanju, tu je prvi krug procjene necarinskih barijera obuhvatio tri područja:
1. tehničke barijere u trgovini;
2. sanitarne i fitosanitarne mjere;
3. administrativne barijere i preporuke za dalji rad.
BiH je bila kao predsjedavajuća Pododbora za TBT i NTB u toku 2011. godine. Na
tom planu izrađen je jednogodišnji Akcioni plan u svrhu podrške realizaciji MMF-a, pa su u
vezi s navedenim sve faze iz navedenog plana uspješno i sprovedenene.
U cilju realizacije svih ovih načina i ciljeva koje ostvaruje CEFTA, 2006., sporazum,
neophodna je i notifikacija državne pomoći. Ovo nadalje znači, preduzimanje velikog dijela
aktivnosti i od strane države, kada je u pitanju transparentnost sheme državne pomoći, kao i
pripremanje izvještaja o državnoj pomoći za realizaciju svih pobrojanih ciljeva koje Program
navodi. Svi navodi, odnosno aktivnosti povodom notifikacije države moraju biti u smislu čl.
21. st. 7. CEFTA-e. Prema odgovarajućim obrazcima iz 2011. godine - sheme za
notifikaciju se provodi ovaj postupak u cjelosti
Aktivnosti BiH - CEFTA - upostavljenje pododbora za tehničke i necarinske
barijere u trgovini
U skladu sa višegodišnjim Planom rada Pododbora, koji je izrađen pod
predsjedavanjem Albanije, Bosna i Hercegovina je pripremila jednogodišnji Program rada za
2011. godinu. Program je predstavljen na četvrtom sastanku Zajedničkog odbora i usvojen na
sastanku Pododbora u Sarajevu, tokom juna 2011. godine. 5
Ad hock radna grupa ili radno tijelo je osnovano sa ciljem da djeluje i u smislu povećanja
transparentnosti, te poboljšanje razmjene informacija i notifikacije. Radna grupa se sastala dva puta
tokom 2011. godine, da bi dogovorila finalizaciju memoranduma o razumjevanju prenosa i
transparentnosti podataka (trgovinskog portala) koje će tokom 2012. godine – tačnije ovlasti će biti
prenesene sa GIZ-a na CEFT-u. – V. šire: Informacije ministarstva za vanjsku trgovinu i ekonomiju
BiH- 2011. godine (CEFTA 2006.).
5
660
�Aktivnosti Bosne i Hercegovine u cilju realizaciji Centralnoevropskog ugovora
o slobodnoj trgovini - CEFTA 2006.
Slijedom navedenog, a u cilju ukidanja necarinskih barijera 6 u trgovini između
država koje pripadaju CEFTA, BiH je preuzela aktivnosti u cilju izrade Akcionog plana.
Navedeni plan je u potpunosti i realiziran, a što govori o realističnim okvirima za njegovu
realizaciju. 7
U kontekstu navedenog ispitano je tržište u smislu selektovanja pojedinih proizvoda
i asortimana, tako da je u smislu otklanjanja ovih barijera na proizvodima krajnji Izvještaj
upućen svim stranama – država potpisnicama CEFTA sporazuma. Najvećim dijelom i postoji
nadanje da će BiH proizvesti privredni rast, kako kroz izvoz, tako i kroz uvoz pojedinih
asortimana, odnosno proizvoda na području zemalja koje su supotpisnice navedenog
sporazuma. Ovo upravo iz razloga što se gro proizvodnje, razmjene i potrošnje ili tačnije
uvoza i izvoza BiH odvija upravo sa ovim zemljama. 8
U prilog navedenim tvrdnjama i aktivnostima BiH u odnosu na odnos naspram
zemalja članica CEFTA sporazuma 2006., predstavljena je sljedeća tabele, odnosno grafikon.
(Tabela br.: 1, 2 i 3 i Grafikon br.: 1.)
Godin
a
2007
Izvoz
Vrijedno
st
2.125,80
Uvoz
↑/↓
-
Vrijedno
st
4.041,32
Ukupno
↑/↓
-
Vrijedno
st
6.167,12
↑/↓
-
Defici
t
Pokriveno
st
1.915,5
2
52,60%
Za BiH je izrađen poseban obrazac necarinskih barijera, gdje je cilj da se evidentiraju što jednostavnije
određeni slučajevi postojanja necarinskih barijera sa kojima se BiH najčešće susreće u trgovanju sa
CEFTA područjem – odnosno zemljama potpisnicama navedenog sporazuma. Na ovaj način bi bio
olakšan rada i nekih drugih institucija, kao i državnih organa koji prikupljaju ova dokumenta – tj.
prijave za necarinske barijere na području zemalja CEFTA, 2006.
7
„Prikupljanje, evidentiranje i analiziranje postojećih necarinskih barijera vrši se putem Komora.
Popunjeni obrazac nakon toga Komore dostavljaju Ministarstvu vanjske trgovine i ekonomskih odnosa
BiH, koji ovakvu prijavu dostavlja CEFTA Stranama i posebno CEFTA Strani koja krši sporazum.
Prijavljene barijere razmatraju se na sastancima CEFTA, 2006 struktura i rješavaju prije svega
konsultacijama
bilateralno
ili
multilateralno.”
–
preuzeto:
http://www.mvteo.gov.ba/izvjestaji_publikacije/izvjestaji/
pristup:
/14.04.2014./
V.
šire:
www.komorabih.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=1100:privanec&catid=74:vijesti-privreda&Itemid=129
6
CEFTA 2006., treba između ostalog da dovede do regionalne – političke stabilnosti, privlačenju
investicija, razvoju infrastrukture, u kontekstu potrošača da obezbijedi proizvode koji su jeftiniji na
tržištu, potom krajnji efekat treba da se ogleda u povećanom izvozu i otvaranju novih radnih mjesta,
povećanju standarda svih stanovnika, privlačenju inostranog kapitala, odnosno investiranja u ove zemlje
posebno iz razloga jer je stvoren jedan jedinstven pravni okvir za to.
8
661
�Mirela Čokić
2008
2.491,71
17,21
%
4.712,37
16,60
%
7.204,08
16,81
%
2009
2.104,50
3.316,16
2.546,59
29,63
%
11,07
%
5.420,66
2010
15,54
%
21,01
%
24,76
%
14,93
%
2011
2.873,87
12,85
%
3.881,64
5,38%
6.755,51
3.683,37
6.229,95
8,44%
2.220,6
6
1.211,6
5
1.136,7
8
1.007,7
7
52,88%
63,46%
69,14%
74,04%
Tabela 1.: – Ukupna vanjskotrgovinska razmjena BiH sa CEFTA-om od 2007. do 2011.
godine Izvor: Informacije ministarstva za vanjsku trgovinu i ekonomiju BiH- 2011. godine
(CEFTA 2006.)., str.19.
Potpisnica
2009
2010
2011
Uvoz
Učešće
Uvoz
Učešće
↑/↓
Uvoz
Učešće
↑/↓
15,02
%
10,38
%
1,04%
2.058,9
5
1.429,4
8
137,28
15,12
%
10,50
%
1,01%
10,99
%
11,42
%
6,45%
2.226,5
1
1.465,6
4
139,03
14,34
%
9,44%
8,14%
0,90%
1,28%
Crna Gora
1.855
,14
1.283
,01
128,9
6
38,77
0,31%
44,54
0,33%
40,63
0,26%
Albanija
1,66
0,01%
5,04
0,04%
14,88
%
203,06
%
4,08
0,03%
UNMIK/
Kosovo
3,26
0,03%
5,34
0,04%
63,92
%
3,35
0,02%
Moldavija
5,32
0,04%
2,74
0,02%
2,39
0,02%
SCG
0,04
0,00%
0,01
0,00%
0,02
0,00%
3.31
6,16
12.35
5,18
26,84
%
100,00
%
3.683,3
7
13.616,
20
27,05
%
100,00
%
48,44
%
79,50
%
11,07
%
10,21
%
8,78%
18,99
%
37,28
%
13,10
%
77,66
%
3.881,6
4
15.525,
43
25,00
%
100,00
%
Hrvatska *
Srbija
Makedonija
Ukupno
CEFTA
Ukupno
Svijet
2,53%
5,38
%
14,02
%
Tabela 2.: Uvoz u BiH iz zemalja potpisnica CEFTA-e (mil. KM) – ibid., str. 22.
662
�Aktivnosti Bosne i Hercegovine u cilju realizaciji Centralnoevropskog ugovora
o slobodnoj trgovini - CEFTA 2006.
Potpisnica
2009
2010
2011
Izvoz
Učešće
↑/↓
Izvoz
Učešće
↑/↓
229,51
17,07
%
13,40
%
4,15%
1.070,
63
894,7
7
310,1
8
15,09
%
12,61
%
4,37%
13,40
%
20,68
%
35,15
%
1.204,
44
1.001,
88
300,4
3
14,65
%
12,19
%
3,65%
113,52
2,05%
2,20%
1,11%
12,23
0,22%
42,71
0,60%
165,7
1
128,9
1
69,68
Moldavija
2,12
0,04%
2,32
0,03%
37,43
%
13,70
%
249,22
%
9,43%
2,02%
61,54
156,0
1
69,97
2,82
0,03%
SCG
0,00
0,00%
0,00
0,00%
0,00%
0,00
0,00%
2.104,
50
5.531,
20
38,05
%
100,00
%
2.546,
59
7.095,
50
35,89
%
100,00
%
21,01
%
28,28
%
2.873,
87
8.222,
11
34,95
%
100,00
%
12,50
%
11,97
%
3,14
%
6,22
%
84,24
%
63,14
%
21,56
%
0,00
%
12,85
%
15,88
%
Izvoz
Hrvatska *
944,14
Srbija
741,44
Crna Gora
UNMIK/Kos
ovo
Makedonija
Albanija
Ukupno
CEFTA
Ukupno
Svijet
Učešće
0,99%
1,57%
0,85%
Tabela 3.: Izvoz iz BiH u zemlje potpisnice CEFTA-e (mil. KM) – ibid., str. 22.
* - U ukupni zbir uvoza i izvoza ulazi i Hrvatska jer je je prema preuzetim
informacijama u ovo vrijeme (2009 – 2010) i bila jedna od supotpisnica CEFTA sporazuma.
663
�Mirela Čokić
Grafikon: 1.:Ukupna vanjskotrgovinska razmjena BiH sa CEFTA-om od 2007. do
2011. godine – Izvor: Informacije ministarstva za vanjsku trgovinu i ekonomiju BiH- 2011.
godine (CEFTA 2006.)., str.19.
U smislu liberalizacije povodom (ne)carinjenja proizvoda i asortimana između
država supotpisnica CEFTA, 2006., uočava se pojava sve većeg broja necarinskih barijera. 9
Necarinske barijera unutar CEFTA-e nastaju, jer se pravna regulativa koja važi na teritoriju
zemalja CEFTA-e sve više prilogođava i harmonizira sa propisima EU ili u krajnjem pravnim
tekovinama EU - Acquis communautaire.
Jasno je da ove trgovinske tokove unutar CEFTA, 2006, najvećim dijelom
narušavaju ove necarinske barijere. Necarinskih barijera u početku je 2011. godine do negdje
polovine 2013. godine bilo od oko 102, od čeka je čak njih 48 uspješno eliminirano
različitim mjerama i sredstvima. Necarinske barijere, najvećim dijelom znače i reflektuju se
negativno na sveukupni tok i stabilnost poslovanja unutar zemalja supotpisnica CEFTA,
2006., sporazuma. Ujedno ovo znači prijetnju i na planu daljeg razvoja privrednog rasta svih
država, koje pripadaju ovoj zajednici, a što je vrlo negativno i zbog čega treba raditi na
sprečavanju daljeg širenja i eliminiranju svih ostlih necarinskih barijera koje donose štetu za
zajednicu uopšte. One negativnosti, koje najčešće možemo vezati za necarinske barijere
pored zastoja privrednog rasta u nekoj od država supotpisnica CEFTA, 2006., su to: što se
rad i poslovanje temelji na diskrenosti, trgovina postaje sve skuplja, potom, sve je više osnova
„Striktno prilagođavanje jedne ili nekoliko članica visokim standardima koji važe u Uniji utiče mnogo
jače na to da se i ostali tome prilagode što prije, ali dok to ne učine ne mogu izvoziti na pomenuta
tržišta. Poznato je da prilagođavanje zahtijeva i vrijeme i novac i da se to ne može učiniti preko noći.” Razorno dejstvo necarinskih barijera – može li CEFTA opstati?, Infokom – Glasnik Vanjskotrgovinske
Komore BiH, br.: 57., god. VI, Sarajevo, septembar, 2013., str. 7.
9
664
�Aktivnosti Bosne i Hercegovine u cilju realizaciji Centralnoevropskog ugovora
o slobodnoj trgovini - CEFTA 2006.
za nestabilnost u poslovanju, sve nacarinske barijere vrlo se teško ili skoro nikako ne mogu
otkriti unutar nacionalnih propisa i sl.
Nadalje, u kontekstu analize i konačne realizacija Akcionog plana/programa kojeg je
BiH predstavila i realizirala u toku jedne godine (sve po programu urađeno) je izvršena uz
postojeću saradnju između OECD-a i CEFT-e. Tako da je dostavljena lista povodom
izvršene procjene stanja odabranih proizvoda na kojima je vršena analiza povodom ukidanja
barijera. Testualni aspekt u kontekstu područja BiH, se odnosi na odabir min. 3 proizvoda iz
svakog sektora (kojih ima 12) – konkretnije onih proizvoda koje BiH izvozi u druge zemlje
supotpisnice CEFTA sporazuma.
Na osnovu iste analize stanja izvještaj, koji je dostavljen od strane OECD-a –
izvršena je od strane MMF-a procjena stanja u kontekstu – određenih barijera, a koje se
odnose na sanitarne i fitosanitarne mjere, potom tehničke barijere u trgovini i
administrativne barijere.
Tehničke
barijere
Različita
brzina
prihvatanja
EU direktiva
o tehničkim
propisima
Neprihvatanje
dokumenata
o ocjeni
usaglašenosti
Obilježavanje
i pakovanje
Sanitarne i
fitosani- tarne
mjere
Nedostatak
prihvatanja
međunarodno
priznatih tijela za
ocjenu
usaglašenosti što
izaziva skupo,
dugotrajno,
obimno i duplo
testiranje
proizvoda
Neprihvatanje
certifikata tijela
koja se bave
ocjenom
usaglašenosti
Obilježavanje
poljoprivrednoprehrambenih
proizvoda
Administrativna procedura
Neadekvatna
infrastruktura
Na
graničnom
prelazu:
duga,
komplikovana,
netransparentna
procedura carinjenja; kontrole i
verifikacija dokumenta o porijeklu robe;
neusklađeno radno vrijeme službi;
samovoljno,
arbitrarno
ponašanje
nadležnih prilikom
klasifikacija i određivanja carinske
osnovice
Logistika u
trgovini;
saobraćaj;
bankarstvo i
osiguranje;
telekomunikacije;
poslovne usluge
Nedostatak informacija o propisima i
procedurama i neizvršavanje
notifikacije novih propisa
Komplikovana, skupa i dugotrajna
procedura izdavanja dozvola
Korupcija
Tabela 4.: Razorno dejstvo necarinskih barijera – može li CEFTA opstati?, Infokom – Glasnik
Vanjskotrgovinske Komore BiH, br.: 57., god. VI, Sarajevo, septembar 2013., str. 7.
665
�Mirela Čokić
Najčašće necarninske barijere u CEFTA regionu su prema istraživanjima:”
1.
2.
3.
4.
5.
6.
Komplikovana procedura na graničnim prelazima – obimna administracija i
neusklađenost rada carine i inspekscijskih službi;
Nedovoljan broj međunarodno priznatih akreditacionih i sertifikacionih tijela, kao i
ovlašćenih laboratorija i institucija;
Nepriznavanje certifikata o kvalitetu;
Problem neusklađenosti domaćih standarda i tehničke regulative s međunarodnim
standardima;
Nepostojanje odgovarajuće saobraćajne i druge infrastrukture i
Korupcija i krijumčarenje.” 10
Zbog svih navednih i najčešćih necarinskih barijera, kako bi se to što jednostavnije
pratilo Sekretarijat je razvio CEFTA Market Access Barriers Database. Evidentirane necarinske
barijere putem navedenog market centra se šalju u Ministarstvo vanjske trgovine i
ekonomskih odnosa. Svi podaci povodom necarinskih barijera se evidentiraju i u Matricu.
Povodom uspješne realizacije aktivnosti Radne grupe za otklanjanje tehničkih barijera u
trgovini, održan je i treći sastanak tog radnog tijela u Beogradu, tokom aprila 2011. godine.
Na navedenom sastanku je zaključeno da je preduslov za međusobno priznavanje
dokumenata o ocjeni usklađenosti svih propisa, pa i trgovine u ovoj oblasti sa EU sistemom je
sporazum između najmanje dvije zemlje (uvoznice i izvoznice).
U tom pogledu stranke su bile saglasne da kada je u pitanju labalatorijsko testiranje,
da to rade akreditovane labartorije - te da to akreditovano tijelo i potpiše multilateralni
sporazum (Multilateral Lab Agreement – MLA) sa evropskom akreditacijom labarotorija za
testiranje.
Na ovaj način i ovim putem bi CEFT-a strane trebale odmah da prihvate ovakav tretman,
koji se odnosi na akreditacijsku šemu. Ukoliko se po osnovu bilo kojeg slučaja nebi mogle
naći, najmanje dvije zemlje koje bi postupile na ovaj način – postoji alternativno rješenje, da
se akreditacijske strane sastanu i pokušaju usaglasiti sistem akreditacijske vrijednosti, a koji je
ako ništa, makar u skladu sa modelom EU.
Najbolji primjer za tako što su dvije strane BiH i Srbija (april 2012. godine) 11 – koje
su imale usmjerenje da na samom početku makar potpišu sporazum o priznanju
Preuzeto:
http://www.komorars.ba/pkrs/projekat/1/cefta/page/166/pracenje_realizacije_cefta-e
pristup: /14.04.2014./
11
“U aprilu 2012. potpisan Protokol o međusobnom priznavanju i prihvatanju dokaza o ispunjenosti
propisanih uslova o hrani i hrani za životinje biljnog i mješovitog porekla i Protokol o saradnji u oblasti
zaštite zdravlja bilja. Ovi protokoli trebali bi omogućiti nesmetani promet biljnih i životinjskih vrsta i
proizvoda između BiH i Srbije.” - V. šire: Razorno dejstvo necarinskih barijera – može li CEFTA
10
666
�Aktivnosti Bosne i Hercegovine u cilju realizaciji Centralnoevropskog ugovora
o slobodnoj trgovini - CEFTA 2006.
akreditacijskih testova, a potom da između sebe priznaju i druge dokumente, te certifikate o
međusobnoj usklađenosti. Ako ne postoji sporazum i nije potpisan između akreditacijskih
tjela, onda jedna od zemalja – izvoznica može da ponudi svoj labaratorij za akreditaciju, s tim
da joj to mora odobriti zemlja uvoznica.
Osim svega navedenog u smislu realizacije aktivnosti koje je BiH do sada ostvarila,
posebno treba istaći činjenicu da je sve veći plasman našeg asortimana proizvoda prisutan na
tržištu Kosova. Najvećim dijelom ova saradnja je zavisila i zavisi od priznavanja ili
nepriznavanja Kosova kao samostalne Republike. Kako se to može uočiti (Tabela, br. 5.),
opšte je prisutan procentualno izražen trend rasta izvoza iz BiH na Kosovo iz godine u
godinu. Stoga se mora poraditi na očuvanju dobrih među susjedskih odnosa koji će zasigurno
još više povećati trend izvoza iz BiH na Kosovo, a kako bi se deficit u odnosu na pojedine
države regiona što više ublažio, odnosno smanjio. O svemu navedenom treba voditi računa i
to posebno nakon izlazka Hrvatske iz CEFTA sporazuma i ulaska u EU tržište. Na ovaj
način, koliko god da je bio trend izvoza iz BiH u Hrvatsku značio je, jer je s pristupom
članstva Hrvatske u EU, BiH zasigurno izgubila još jednog strateškog partnera u razmjeni i
mogućem privrednom rastu. U tom smislu, evidentnio su napori BiH ulaganja u preostala
tržišta (tačnije izvoz, pa uvoz) i izrade programa, te planova koji bi što više povećali pozitivan
ekonomski, odnosno privredni rast u državi.
Vanjskotrgovinska razmjena Bosne i Hercegovine i Kosova (u KM)
IZVOZ
UVOZ
OBIM
SALDO
Pokriveno
st uvoza
izvozom
%
2009.
2010.
2011.
2012.
2013. (I-VI)
116.727.489,5
7
6.271.114,27
159.026.854,6
5
3.715.808,97
168.589.395,6
2
2.857.603,59
181.298.986,9
4
7.864.251,00
70.403.818,6
0
4.927.407,58
122.998.603,8
4
110.456.375,3
0
1.861%
162.742.663,6
2
155.311.045,6
8
4.280%
171.446.999,2
1
165.731.792,0
3
5.900%
189.163.237,9
4
173.434.735,9
4
2.305%
75.331.226,1
8
65.476.411,0
2
1.429%
Ukupno izvoz BiH u Kosovo, 2012.
opstati?, Infokom – Glasnik Vanjskotrgovinske Komore BiH, br.: 57., god. VI, Sarajevo, septembar
2013., str. 6 – 9.
667
�Mirela Čokić
Tarifna grupa
7214
Šipke od željeza ili nelegiranog čelika
40.546.630,00
Vrijednost
(KM)
40.651.330,19
7213
Toplo valjana žica od željeza ili nelegiranog čelika
26.931.350,00
27.530.348,71
2713
24.808.250,00
25.272.894,62
15.249.235,75
15.314.272,84
4407
Naftni koks, naftni bitumen i drugi ostaci od
nafte
Šećer od šećerne trske ili šećerne repe i hemijski
čista saharoza
Ostali pripremljeni ili konzervirani proizvodi od
mesa, drugih klaoničkih proizvoda ili krvi
Obrađeno drvo
7308
Željezne ili čelične konstrukcije
1.236.460,10
4.663.572,97
1512
Ulje od sjemena suncokreta, šafranike ili pamuka
2.001.619,88
4.578.637,46
3004
Lijekovi (izuzev proizvoda iz tar. br. 30.02, 30.0)
31.087,69
3.998.543,52
0401
Mlijeko i pavlaka
3.103.777,40
3.306.524,60
1701
1602
Ukupno top 10 izvoznih proizvoda BiH u Kosovo, 2012.
Ostali proizvodi
Ukupno izvoz BiH u Kosovo, 2012.
Uvoz BiH iz Kosova, 2012.
668
Količina (Kg)
1.550.115,59
30.680.855,96
12.908.633,25
11.772.139,13
146.139.382,37
149.996.897,29
17.020.743,19
31.302.089,65
163.160.125,56
181.298.986,94
�Aktivnosti Bosne i Hercegovine u cilju realizaciji Centralnoevropskog ugovora
o slobodnoj trgovini - CEFTA 2006.
Tarifna grupa
1701
8703
Šećer od šećerne trske ili šećerne repe i hemijski
čista saharoza
Vode, uključujući mineralne vode i gazirane
vode
Transportne vrpce i pogonsko remenje od
vulkaniziranog kaučuka
Osobni automobili i druga motorna vozila
7306
Ostale željezne ili čelične cijevi i šuplji profili
8705
0202
7308
2202
4010
Količina (Kg)
Vrijednost (KM)
2.190.750,00
2.339.280,57
2.204.507,08
1.842.015,44
112.662,87
640.563,01
10.250,00
483.606,94
259.393,24
428.476,47
Motorna vozila za specijalne svrhe
81.250,00
346.047,49
Smrznutno goveđe meso
13.320,80
150.602,72
Konstrukcije
56.670,00
99.945,67
71.064,00
97.594,89
3.500,00
90.300,67
5.003.367,99
6.518.433,87
7210
Plosnati valjani proizvodi od željeza ili
nelegiranog čelika
8483 Transmisiona vratila (uključujući bregasta
vratila)
Ukupno top 10 uvoznih proizvoda iz Kosova u BiH u
2012.
Ostali proizvodi
Ukupno uvoz BiH iz Kosova u 2012.
688.122,69
1.345.817,13
5.691.490,68
7.864.251,00
Tabela 5.: Vanjskotrgovinska razmjena BiH i Kosova – Izvor: Razorno dejstvo necarinskih
barijera – može li CEFTA opstati?, Infokom – Glasnik Vanjskotrgovinske Komore BiH, br.:
57., god. VI, Sarajevo, septembar 2013., str.8.
ZAKLJUČCI
Aktivnosti CEFTA sporazuma uopće, kao i pojedinačno u smislu preduzimanja
napora za decidnu sprovedbu sporazuma od strane BiH najvećim dijelom su za pohvalu. Ovo
posebno izraženo u današnjim uslovima tržišnog poslovanja – kada su i jesu pojedine zemlje,
a koje nisu članice EU na tržištu EU, potisnute u drugi plan. No, ove zemlje su same sebi
stvorile dovoljan poslovni ambijent/prostor za manervisanje u svrhu konkurisanja naspram
tržišta EU. Stoga ne čudi činjenica i sve veći napori velikog broja upravo tih zemalja članica,
odnosno supotpisnica CEFTA-e 2006., da postignu što je moguće bolji plasman proizvoda i
usluga, odnosno izvoz kako interni, tako i eksterni - prema tržištu EU. Stoga se može
kostatovati da je drugo tržište, tačnije tržište EU, posebo od značaja za razvoj i privredni rast
zemalja članica CEFTA sporazuma 2006 jer kvantitativno određen broj zemalja članica
redovno izvozi svoje proizvode na EU tržište.
Na ovom planu i uslijed liberalizacije prostora CEFTA država članica – evidentne su
i negativne konsekvence koje se najvećim dijelom ogledaju u necarinskim barijerama koje
predstavljaju glavni izvorište u razaranju ovog tržišta, na taj način i u stvaranju sve većeg
669
�Mirela Čokić
deficita. Necarinske barijere, su u tom pogledu i pored svih pozitivnih strana i aktivnosti koje
je do sada BiH provodila u okvirima CEFTA sporazuma, predstavljaju negativan trend
razvoja i privrednog rasta za svo ovo tržište kojem i naša država pripada. Naime, one
predstavljaju sve ono što se pojavilo i ono što je predstavljeno kao takvo, prije svega
nezakonito. Između ostalog nezakonite necarinske barijere se pojavljuju u vidu: sve
komplikovanijih procedura na graničnim prelazima i neusklađenostima između rada carine i
inspekscije, potom u nedovoljano kvantitativno i kvalitativno osposobljenom angažmanu
priznatih akreditovanih i certificiranih tijela, ovlašćenih laboratorija i institucija, u
nepriznavanju certifikata o kvalitetu (ozbiljan problem), u neusklađenost domaće sa
međunarodnom regulativom i standardima, u nepostojanju odgovarajućeg kvaliteta puteva i
ostale infrastrukture i na koncu u onome što nažalost predstavlja redovnu pojavu, koja se
negativno reflektuje na svo tržište, pa i šire - korupcija i krijumčarenje proizvoda.
LITERATURA
1. Razorno dejstvo necarinskih barijera – može li CEFTA opstati?, Infokom – Glasnik
Vanjskotrgovinske Komore BiH, br.: 57., god. VI, Sarajevo, septembar 2013.
2. Informacije ministarstva za vanjsku trgovinu i ekonomiju BiH, 2011. preuzeto:
www.mvteo.gov.ba/izvjestaji_publikacije/izvjestaji/default.aspx?id=5196&langTag=bs-BA
3. Komentar na odredbe sporazuma o izmjeni i pristupanju Centralnoevropskom
sporazumu o slobodnoj trgovini – CEFTA 2006. preuzeto:
http://mvteo.gov.ba/CEFTA/dokumenti_bos_linkovi_pdf
4. BiH završila predsjedavanje CEFTA sporazumom u 2013. godini, preuzeto:
www.mvteo.gov.ba/CEFTA/dokumenti_bos_linkovi_pdf
5. http://www.komorars.ba/pkrs/projekat/1/cefta/page/166/pracenje_realizacije_cefta-e
6. http://www.mvteo.gov.ba/izvjestaji_publikacije/izvjestaji/
7. www.komorabih.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=1100:priva
nec&catid=74:vijesti-privreda&Itemid=129
670
�
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Extent
The size or duration of the resource.
3127
Title
A name given to the resource
Aktivnosti Bosne i Hercegovine u cilju realizaciji Centralnoevropskog ugovora o slobodnoj trgovini - CEFTA 2006.
Author
Author
ČOKIĆ, Mirela
Abstract
A summary of the resource.
U smislu značaja za zaključivanje Centralnog Evropskog sporazuma o slobodnoj trgovini (dalje: CEFTA 2006), svjedoči upravo činjenica da isti dovodi do unapređenja trgovačke i investicione politike u zemaljama Jugoistočne Evrope, pa je za očekivati da je i pristup Bosne i Hercegovine (od 200.) navedenom doveo do nekih unaprjeđenja kada je privreda u pitanju. Ovo je posebno od značaja ako se uzme u obzir da se ovim sporazumom mogu postići važni rezultati za zaštitu državne privrede. Zaštita, a ujedno i ciljevi se ogledaju u, olakšanim uslovima za odvijanje poljoprivredne trgovine, trgovine uslugama, potom u ukidanju necarinskih barijera između zemalja regiona, u saradnji carinskih organa, investiranju, notifikaciji državne pomoći, u zaštiti prava intelektualnog vlasništva i u koncentraciji industrije. Ne čudi potom činjenica da 2006. godine BiH među prvih desetak zemalja potpisnica CEFTA-e nije potpisala sporazum sve do 2007. godine jer su zahtjevani povoljniji uslovi za poljoprivredno-prehrambenu trgovinu nego li što ih ima u odnosu na dvostrane sporazume sa pojedinim susjednim zemljama. Naime, ovdje treba naglasiti da zona slobodne trgovine, koju garantuje CEFTA 2006., u potpunosti odgovara odredbama ovog sporazuma i pravilima, te procedurama koje propisuje Svjetska Trgovinska Organizacija (dalje: WTO) - (bez obzira da li država bila članica navedene Organizacije ili ne). S obzirom da BiH već duži niz godina pretenduje za članstvo u Evropskoj Uniji (dalje: EU), potpisivanje ovog sporazuma zasigurno obezbjeđuje veoma dobru platformu za pristup istoj. Ovo posebno ako se ima u vidu činjenica da su se sve države koje su stranke sporazuma CEFTA 2006.,obavezale da će razvijati i implementirati dobre trgovačke odnose sa državama članicama EU, a u skladu sa pravilima WTO. Stoga se može naslutiti da sporazum CEFTA 2006., ima veliku ulogu i za BiH privredu i njen razvoj – sve do stupanja BiH i njeno članstvo u EU.
Publisher
An entity responsible for making the resource available
Pravni fakultet Univerziteta u Bihaću i Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
2014
Keywords
Keywords.
Article
PeerReviewed
K Law (General)
-
https://eprints.ibu.edu.ba/files/original/facf73d4ccb7f44b7e17064b636f6726.pdf
b06e1b782e1bfca69605500d5e23bae8
PDF Text
Text
������������
https://eprints.ibu.edu.ba/files/original/738d631c742def07d8d605d00b6de9a4.docx
85751e831bf771a2ebf26db78d84709b
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Extent
The size or duration of the resource.
3114
Title
A name given to the resource
Europske integracije i Bosna i Hercegovina - Bosna Srebrena (Bosna Argentina)
Author
Author
ČAUŠEVIĆ, Dženana
Abstract
A summary of the resource.
„...Slavonija, Dalmacija, a osobito Bosna i Hercegovina, to su zemlje o čijoj prošlosti od četiri do pet stoljeća nije moguće ni stranice napisati, a da se ne susretneš s franjevcima kao glavnim čindbenicima i nosiocima prvih uloga...“ A.G.Matoš Posmatrajući položaj Bosne i Hercegovine u kontekstu europskih integracija, može se istaći da je Bosna još od svoga nastanka u geopolitičkom, kulturno – historijskom, civilizacijskom, a posebno u religijskom pogledu uvijek pripadala europskom krugu država. Zahvaljujući Bosanskoj franjevačkoj vikariji, a kasnije u osmanskom periodu Provinciji Bosni Srebrenoj, bosanska država je još od srednjevjekovnog perioda i teritorijalno, a i u vjerskom pogledu dijelila sudbinu s tadašnjim europskim državama. Ahdnama je svjedočila o međusobnom uvažavanju pripadnika različitih religija, koji su u to vrijeme živjeli zajedno na ovim prostorima, zadržavši i u ovom periodu svoju vjersku toleranciju, kulturnu tradiciju i civilizacijsku multilateralnost.
Publisher
An entity responsible for making the resource available
Pravni fakultet Univerziteta u Bihaću i Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
2014
Keywords
Keywords.
Article
PeerReviewed
K Law (General)
-
https://eprints.ibu.edu.ba/files/original/c2947703f93659a4da0173fc1dd71675.docx
63804af1d97a792bea05e2092bf47572
https://eprints.ibu.edu.ba/files/original/8212b8c311d546cb9af375c66a75e266.docx
63804af1d97a792bea05e2092bf47572
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Extent
The size or duration of the resource.
3066
Title
A name given to the resource
ODNOS PRAVA I PRAVDE KAO BITNA PRETPOSTAVKA RAZVOJA USTAVNOSTI
Author
Author
ĆUPURDIJA, Milorad
Abstract
A summary of the resource.
Upitno je da li prisilnim osiguranjem provedbe norme nastaje i održava se društveni odnos koji je zasnovan na određenom aksiološkom sustavu. Naime, poznato da prema jednom od temeljnih postulata pravne države moć pravne države ne proizlazi iz njenog represivnog aparata, iako on ima važnu ulogu u funkcioniranju pravne države, već njena moć proizlazi iz sposobnosti države da uređuje pravni poredak. Pri tome se misli na funkcioniranje pravnog poretka u oba njegova elementa, pravnom sustavu (normativnom dijelu) i ponašanju ljudi (faktičnom dijelu) prema pozitivno pravnim normama. Dakle, temeljno je pitanje: da li je utvrđena norma zasnovana na humanističkom vrijednosnom sustavu, odnosno da li počiva na pravednosti. Pri tome, moramo biti svjesni činjenice da se utvrđenim pravnim odnosom mora izvršiti distribucija ili redistribucija društvene moći, utjecaja i položaja subjekata prava i da se pri tome mora „zadirati“ u prava koja su stečena od strane neke društvene grupe ili pojedinca i ista prava dodjeljivati drugim skupinama ili pojedincima. Tijekom takvih društvenih procesa teško je analizirati njihovu pravednost. Slijedom toga, zaključujemo kako je pravednost prava nezamisliva bez postojanja opće pravne vrijednosti, odnosno općeg dogmatskog načela ustavnosti i zakonitosti. Ustavnost i zakonitost kao kohezivna snaga strukture prava postavlja se na taj način kao kriterij pravednosti prava. Intencija je autora da na donekle jasan, pregledan i razumljiv način prezentira odnos između pojmova prava i pravednosti, odnosno da se problematizira hipotetički okvir o korelaciji pravednosti i prava u kontekstu razvoja ustavnosti. Ključne riječi: pravo, pravednost, pravičnost, ustavnost i zakonitost
Publisher
An entity responsible for making the resource available
Pravni fakultet Univerziteta u Tuzli i Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
2014
Keywords
Keywords.
Article
PeerReviewed
K Law (General)
-
https://eprints.ibu.edu.ba/files/original/91f158cb5700da7203f8733557fcaa0d.docx
fcece9f82be3218f1edb0ad181c1cc9a
https://eprints.ibu.edu.ba/files/original/28d9baf49b8d14de2f3fe94db9cf8f68.pdf
d91a126c101362899f7253a1a2dc3c50
PDF Text
Text
İlyas Çeliktaş
Assistant Professor Doctor, Fatih Üniversitesi Hukuk Fakültesi Ticaret
Hukuku Anabilim Dalı
ANONİM ORTAKLIĞIN HAKLI SEBEPLE FESHİ
GİRİŞ
Anonim şirketler çoğunluk ilkesine göre yönetilirler1. Pay sahiplerinin
veya temsilcilerinin katılımı ile oluşan ve anonim ortaklığın iradesini temsil
eden genel kurulda alınan kararlar toplantıya katılsın ya da katılmasın tüm
ortakları, organları ve ortaklığı bağlar. Ancak şirkette çoğunluğa sahip pay
sahipleri ile azınlık pay sahipleri arasında demokrasilerde olduğu gibi bir
denge kurulması gerekir. Nitekim bu konuda pay sahiplerine bireysel olarak
genel kurul kararlarına karşı iptal davası açma hakkı tanındığı gibi bazı
konularda karar alınabilmesi için ağırlaştırılmış toplantı ve karar yetersayıları
öngörülmüştür. Çoğunluk ilkesine karşı temel bir ilke olan eşitlik ilkesi de bu
anlamda bir denge unsuru olarak kabul edilmektedir2. Çoğunluk ilkesinin
yaratacağı olumsuz sonuçları engellemek amacıyla önemli bazı konularda
sermayenin belirli bir oranını temsil eden azınlık pay sahiplerine de bazı
haklar tanınmıştır. Bu haklar yoluyla kimi zaman belli konularda çoğunluğun
karar alması önlenebilmekte (olumsuz azınlık hakları)3 kimi zamanda
çoğunluğa rağmen ortaklık adına bazı işlemler gerçekleştirilebilmektedir
(olumlu azınlık hakları)4. Anonim ortaklığın haklı sebeple feshi olumlu
azınlık haklarından biridir. Çalışmamızda bu hakkın özellikleri üzerinde
duracağız.
1
Çoğunluk ilkesi ve anonim şirketlere hakim olan diğer ilkeler için bkz.: Hasan Pulaşlı, Şirketler
Hukuku Genel Esaslar, Ankara: Adalet Yayınevi, 2013, s. 261 vd. Türk Hukuku bakımından bu ilke
Türk Ticaret Kanunu (TTK) m.423’de somutlaşmıştır.
2
Avrupa Birliği’nin 77/91 sayılı İkinci Yönergesinde (m.42) evrensel nitelikteki eşit işlem ilkesi
kanunî bir üst-kural haline getirilmiştir (ABI. Nr. L 026, 31.1.1977). Keza 77/91 sayılı yönergeyi
yürürlükten kaldıran 2012/30 sayılı Yönerge m.46 (ABI. Nr. L 315/74, 14.11.2012).
3
Genel kurul toplantılarında belli konularda karar alınabilmesi için ağırlaştırılmış toplantı ve karar
yetersayısı öngörülmüşse azınlığın bu kararların alınmasını önleyebilmesi.
4
Mehmet Bahtiyar, Ortaklıklar Hukuku, İstanbul: Beta, 2012, s. 234. Bu haklar konusunda ayrıntılı
bilgi için bkz.: Selin Sert Canpolat, “Anonim Ortaklıklarda Azınlık Haklarının İncelenmesi”, TBB
Dergisi, Sayı 74, 2008, s.161 vd.
413
�İlyas Çeliktaş: ANONİM ORTAKLIĞIN HAKLI SEBEPLE FESHİ
1.
Anonim şirketlerde azinlik kavrami
Azınlık kavramı anonim şirketler hukukunda üç anlamda ele
alınabilir5:
a) Şirket esas sermayesinin yarısının altındaki paylar topluluğunu temsil
eden pay sahipleri grubu,
b) Genel kurul toplantısında azınlıkta kalanlarla beraber, herhangi bir
sebeple genel kurula veya oylamaya katılmamış pay sahipleri grubu,
c) Şirket esas sermayesinin belirli bir oranını temsil eden pay sahipleri
grubu.
Kanun koyucular genellikle azınlık kavramını şirket esas
sermayesinin belirli bir oranını temsil eden pay sahipleri grubu olarak ele
almıştır. Örneğin Türk hukukunda “sermayenin en az onda birini, halka açık
şirketlerde yirmide birini oluşturan pay sahipleri” azınlık olarak
tanımlanmıştır (TTK.411/1). Azınlık pay sahiplerine genel kurula katılma, oy
kullanma, iptal davası açma, kar payı alma, tasfiye bakiyesine katılma hakkı
gibi her bir pay sahibine tanınan haklar dışında bir takım haklar tanınmıştır.
Şirket sermayesinin en az onda biri değerinde paylara sahip olmak azınlık
haklarını kullanmak için yeterlidir. Bu hak bir kişide toplanacağı gibi birden
çok paydaşın birlikte hareket etmesi halinde de oluşur6. Şirket esas
sözleşmesine konulacak bir hükümle bu oran düşürülerek azınlık haklarının
kullanılması kolaylaştırılabilir7. Kanunen tanınan azınlık hakları dışında esas
sözleşme ile azınlığa yönetim kurulunda temsil edilebilme hakkı gibi
haklarda tanınabilir8. Azınlık hakları gelişme göstermekte ve bunların listesi
de zenginleşmektedir. Türk hukukunda azınlığa tanınan haklara; denetçinin
görevden alınmasını ve yeni denetçi atanmasını talep hakkı (TTK.399/4),
nama yazılı pay senedi bastırılmasını talep hakkı (TTK.486/3), özel denetçi
atanmasını sağlama (TTK.439), finansal tabloların görüşülmesini bir ay
sonraya erteletme (TTK.420), genel kurulu toplantıya davet ve gündeme
5
Mahmut T. Birsel, “Anonim Şirketlerde Azınlık Hakları”, İmran Öktem’e Armağan, Ankara 1970,
s.627.
6
Yargıtay 11. Hukuk Dairesi T. 25.11.1978, E. 1978/4856, K. 1978/5184.
7
Bahtiyar, s.236; Ayşe Sumer, Anonim Ortaklıklarda Azınlık Haklarının Korunması ve Anonim
Ortaklığın Haklı Nedenle Feshi, İstanbul 1991, s. 9.
8
İsmail Kırca (Manavgat/Şehirali Çelik), Anonim Şirketler Hukuku, C.1, Ankara 2013, s. 430.
414
�ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih
reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“
madde koydurma (TTK.411,412), haklı sebeple anonim ortaklığın feshini
talep hakkı (TTK.531) örnek verilebilir.
2. Anonim ortakliğin hakli sebeple feshi
2.1. Genel olarak
Bir sözleşme yapıldıktan sonra özellikle sürekli sözleşmeler
bakımından zaman içinde şartlar değişebilir. Tarafların üstlendikleri
edimlerini yerine getirmeleri dürüstlük kuralı gereğince çekilmez hal alabilir.
Böyle bir durumda hakkaniyet gereği taraflara bozucu yenilik doğuran bir
beyanla sözleşmeyi sona erdirebilme imkânı tanınmıştır9. Temelinde
sözleşme ilişkisi bulunan anonim şirketler bakımından da haklı sebeple fesih
imkânı mevcuttur10. Konu, Türk hukukunda TTK.531’de “Haklı sebeplerle
fesih” başlığı altında düzenlenmiştir. Bu hükmün kaynağı olan İsviçre
Borçlar Kanununda da (736/4) şirket sermayesinin yüzde onunu temsil eden
pay sahiplerinin haklı sebeple şirketin feshini talep edebilecekleri
düzenlenmiştir. Alman hukukunda ise Alman Paylı Ortaklıklar Kanununda
(AktG) bu konuda yasal bir düzenleme olmamakla beraber, Alman Limited
Ortaklıklar Kanununu (GmbHG) § 61 hükmünün kıyasen uygulanmasının
mümkün olabileceği veya esas sözleşme ile dava hakkının düzenlenebileceği
ifade edilmektedir11. Çoğunluk gücünün kötüye kullanılmasına karşı etkili bir
araç olan haklı sebeple ortaklığın feshi hakkı aynı zamanda azınlık ile
çoğunluğun menfaatler dengesinde uzlaşarak yaşamalarına da hizmet
etmektedir.12
3. Hakli sebeple feshi talep hakki azinliğa taninmiştir
Türk hukuku bakımından bu hakkın kullanılabilmesi için esas
sermayenin onda birine halka açık şirketlerde yirmide birine sahip olmak
gerekli ve yeterlidir. Bu oranda paya bir pay sahibinin sahip olması şart
değildir. Birden fazla pay sahibi de bir araya gelerek söz konusu hakkı
9
Erdoğan Moroğlu, “Anonim Ortaklıkta Azınlık Pay Sahiplerinin Korunması ve Haklı Nedenlerle
Fesih”, Makaleler I, İstanbul 2001, s.93.
10
Emin Cem Kahyaoğlu, “Anonim Ortaklıkta Haklı Sebeple Fesih”, Prof. Dr. Şener Akyol’a Armağan,
İstanbul 2011, s. 549 vd.
11
Ayşe Şahin, Anonim Ortaklığın Haklı Sebeple Feshi, İstanbul: Vedat Kitapçılık, 2013, s. 86 vd.
12
Ünal Tekinalp, “Otuz Yıllık Uygulamanın Işığında Azınlık Hakları Sisteminin ve Uygulamasının
Değerlendirilmesi”, Türk Ticaret Kanunu’nun 30. Yıl Semineri, İstanbul 1988, s.241.
415
�İlyas Çeliktaş: ANONİM ORTAKLIĞIN HAKLI SEBEPLE FESHİ
kullanabilir. Esas sözleşme ile daha düşük bir oran öngörülebilir13. İsviçre
hukukunda ise bu oran gerek kapalı gerekse halka açık anonim şirketlerde %
10 dur14. Bu oranlar dava şartı olup hakim tarafından resen nazara alınır15.
4. Feshi talep hakkinin hakli sebebe dayanmasi gerekir
Türk hukukunda haklı sebep Kanunda tanımlanmamış, haklı sebepler
örnek olarak da gösterilmemiş, bu kavramın niteliklerinin gösterilmesi ve
tanımlanması yargı kararlarıyla öğretiye bırakılmıştır. Tekinalp’e göre şu
hallerden birinin veya bazılarının bulunması halinde haklı sebep mevcuttur16;
a) Çoğunluğun yönetimi anonim ortaklığın finansal durumunun devamlı
olarak kötüye gitmesine, ödeme dar boğazına girmesine ve acze
düşmesine yol açacak nitelikte ise,
b) Anonim ortaklığın kaynaklarının sistematik olarak çoğunluğa veya
onun ortaklık ve işletmelerine aktarılıyorsa,
c) Kar dağıtmama politikasının sürekli hale gelmesi,
d) azlık haklarının devamlı ihlalî.
İsviçre öğretisinde genel kurulun birçok kez kanuna aykırı bir şekilde
toplantıya çağrılmış olması, genel kurul olağan toplantısının sürekli ve
devamlı şekilde yapılamaması, azlık hakları ile bireysel hakların devamlı
ihlalî, özellikle bilgi alma ve inceleme haklarının engellenmesi, şirketin
sürekli zarar etmesi, dağıtılan kâr payının düzenli azalması, haklı sebep
sayılmıştır17. Buna karşılık ileride kötüye kullanma hususunda sadece korku
ve endişeye dayanan varsayımlar ve olumsuz beklentiler haklı sebep
sayılmamıştır18. İleri sürülen sebeplerin haklı olup olmadığına karar verecek
olan mahkemedir.
13
Esas sermayenin en az onda birine sahip olma şartının, esas sözleşme ile ne ağırlaştırılabileceği ne de
hafifletilemeyeceği konusunda bkz.: Rauf Karasu, Anonim Şirketlerde Emredici hükümler İlkesi,
Ankara 2009, s.145.
14
OR.736/4; “durch Urteil des Richters, wenn Aktionäre, die zusammen mindestens zehn Prozent des
Aktienkapitals vertreten, aus wichtigen Gründen die Auflösung verlangen. Statt derselben kann der
Richter auf eine andere sachgemässe und den Beteiligten zumutbare Lösung erkennen”.
15
Şahin, s.345.
16
Ünal Tekinalp, Sermaye Ortaklıklarının Yeni Hukuku, İstanbul: Vedat Kitapçılık, 2013, s.292.
17
Hasan Pulaşlı, Şirketler Hukuku Şerhi, C.II, Ankara: Adalet Yayınevi, 2011, s.1791.
18
Pulaşlı, Şerh, s.1791.
416
�ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih
reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“
5. Hâkimin taleple bağli olmamasi
Mahkeme sebepleri haklı bulsa bile fesih kararı vermek zorunda
değildir. Nitekim bu husus TTK.531’in gerekçesinde şu şekilde ifade
edilmiştir; “Şirketin feshini haklı kılan sebeplerin varlığına rağmen,
yaşatılmasının ekonomik ve rasyonel açıdan daha doğru olacağına kanaat
getiren mahkeme; şirketi feshetmek yerine, fesih talebinde bulunan
paysahiplerinin paylarının gerçek değerinin ödenmesine ve kendilerinin
şirketten çıkarılmalarına veya duruma uygun düşen ve kabul edilebilir diğer
bir çözüme karar verebilir. Davacıya paranın kimin tarafından ve nasıl
ödeneceği, bu payları geçici olarak şirketin iktisap edip edemeyeceği yargı
kararlarına ve öğretideki görüşlere göre belirlenecektir”.
Türk hukukunda mahkemenin feshi haklı gördüğü durumda şirketi
feshetmek yerine, fesih talebinde bulunan paysahiplerinin paylarının gerçek
değerinin ödenmesine ve kendilerinin şirketten çıkarılmalarına karar vermesi
hali açıkça zikredilmesine karşılık İsviçre hukukunda bu alternatifin açıkça
zikredilmemesi Türk hukukunun alternatif çözümü feshe üstün tuttuğu
şeklinde yorumlanmaktadır19.
Fesih en son çare olmalıdır. İptal davası açma, yönetim kurulu
aleyhine sorumluluk davası açma, bilgi alma ve özel denetim talep edilmesi
gibi yollara gitmek varken fesih davası açılması dava şartı değilse de açılan
davanın reddini gerektirebilir20. Aksi takdirde yönetim kurulu üyelerine
tazminat ve iptal davası ile ilgili sebepler çoğunlukla şirketin feshi için de
haklı sebep teşkil edebileceğinden pay sahipleri bu kanuni imkanlar yerine
etkin araç olarak fesih davasına yönelebileceklerdir21.
Duruma uygun düşen ve kabul edilebilir diğer bir çözüme örnek
olarak; kar dağıtma zorunluluğu, uygun bir yeni pay sahibinin şirkete
alınması, sermaye artırımı, davacı azınlığın yönetim kurulunda temsili, bir
iştirakin şirketten ayrılması, şirketi sağlığa kavuşturabilecek kısmî tasfiye
verilebilir22.
19
Tekinalp, Sermaye, s.289.
Ayşe Sumer, “Türk Ticaret Kanunu Tasarısında Anonim Ortaklıkların Haklı Nedenle Feshi”,
MÜİİBF Dergisi, 2010, C.XXVIII, S.I, s. 176; Tekinalp, s.288.
21
Moroğlu, Makaleler, s. 100.
22
Tekinalp, Sermaye, s.294; Pulaşlı, Şerh, s.1793 vd.
20
417
�İlyas Çeliktaş: ANONİM ORTAKLIĞIN HAKLI SEBEPLE FESHİ
5. Feshi talep hakkinin makul sürede ileri sürülmesi gerekir
Türk ve İsviçre hukukunda fesih davası açılması için özel bir
zamanaşımı süresi öngörülmemiştir. Fesih gibi etkili bir silahın keyfi
kullanılmasını engellemek için haklı neden oluşturacak vakıaların oluşundan
itibaren iki yıllık bir kısa zamanaşımı süresinin menfaatler dengesine uygun
olacağı ifade edilmiştir23. Moroğlu ise kanun tasarı halinde iken; “Dava
hakkı, feshe neden olan son işlem veya eylemden itibaren bir yıl geçmekle
zamanaşımına uğrar” şeklinde bir metin önermiştir24. Şahin ise, bir yıllık bir
zamanaşımı veya hak düşürücü sürenin öngörülmesinin davanın niteliğine
uygun olmadığını, davanın feshe yol açan sebebin öğrenilmesinden itibaren
makul bir sürede açılması gerektiğini, makul sürenin somut olayın şartlarına
ve haklı sebebin niteliğine göre mahkemece belirleneceğini ifade eder25.
Herhalde haklı sebebin meydana gelmesinden uzun süre sonra fesih davasının
açılması dürüstlük kuralına aykırılık teşkil eder26.
SONUÇ
Azınlığın haklı sebeplerle anonim şirketin feshini talep etme hakkı
çoğunluk pay sahiplerine karşı kendilerine verilen radikal bir araçtır27.
Dolayısıyla mahkemelerin bu konuda sebebin haklı olup olmadığını
değerlendirmede isabetli karar vermeleri ve feshi son çare olarak görerek
alternatif çözümlere yönelmeleri kanunun amacına uygun düşecektir.
Mahkemeye bu konuda takdir yetkisi tanınmıştır. Türk hukuku açısından yeni
olan bu hüküm içtihatlar yoluyla somut çözümlere ulaşacaktır. Örneğin, feshi
talep hakkının ileri sürülmesindeki makul sürenin ne olması gerektiği
mahkeme kararlarıyla çözülecektir. Fesih davasının azınlık tarafından kötü
niyetle kullanılmasının önüne geçmek için 1/10 yerine daha yüksek oranların
belirlenmesi gerektiği ileri sürülmüşse de28 feshin en son çare olması, diğer
hukuki imkanların kullanılmasının gerekmesi, kanuni tercihin alternatif
çözümler olduğu gerçeği karşısında büyük bir risk oluşturmadığı
23
Sumer, Tasarı, s.179.
Erdoğan Moroğlu, Türk Ticaret Kanunu Tasarısı, Değerlendirme ve Öneriler, İstanbul 2009, s. 306.
25
Şahin, s.360. Benzer görüşte bkz.: Oruç Hami Şener, Teorik ve Uygulamalı Ortaklıklar Hukuku,
Ankara, 2012, s. 597. Murat Oruç, “6102 sayılı Yeni Türk Ticaret Kanunu’na Göre Anonim
Ortaklıktan Haklı Sebeple Fesih İstemine Bağlı Çıkarılma”, Batider (2011), C.XXVII, S.1, s.220.
26
Pulaşlı, Şerh, s.1792.
27
Pulaşlı, Şerh, s.1787.
28
Sumer, Tasarı, s.180.
24
418
�ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih
reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“
kanaatindeyiz. Çünkü anonim şirketin feshedilmesi sadece ortakların değil
üçüncü kişilerin de maruz kalacağı ekonomik ve sosyal türdeki ağır sonuçları
beraberinde getirecektir29.
KAYNAKÇA
BAHTİYAR, Mehmet. Ortaklıklar Hukuku, İstanbul: Beta, 2012.
BİRSEL, Mahmut T. “Anonim Şirketlerde Azınlık Hakları”, İmran Öktem’e
Armağan, Ankara 1970.
CANPOLAT, Selin Sert. “Anonim Ortaklıklarda Azınlık Haklarının
İncelenmesi”, TBB Dergisi, Sayı 74, 2008.
KAHYAOĞLU, Emin Cem. “Anonim Ortaklıkta Haklı Sebeple Fesih”, Prof.
Dr. Şener Akyol’a Armağan, İstanbul 2011.
KARASU, Rauf. Anonim Şirketlerde Emredici hükümler İlkesi, Ankara
2009.
KIRCA, İsmail (Manavgat/Şehirali Çelik), Anonim Şirketler Hukuku, C.1,
Ankara 2013.
MOROĞLU, Erdoğan. “Anonim Ortaklıkta Azınlık Pay Sahiplerinin
Korunması ve Haklı Nedenlerle Fesih”, Makaleler I, İstanbul 2001.
MOROĞLU, Erdoğan. Türk Ticaret Kanunu Tasarısı, Değerlendirme ve
Öneriler, İstanbul 2009.
ORUÇ, Murat. “6102 sayılı Yeni Türk Ticaret Kanunu’na Göre Anonim
Ortaklıktan Haklı Sebeple Fesih İstemine Bağlı Çıkarılma”, Batider (2011),
C.XXVII, S.1, s.209-233.
PULAŞLI, Hasan. Şirketler Hukuku Şerhi, C.II, Ankara: Adalet Yayınevi,
2011 (Şerh).
29
Pulaşlı, Şerh, s.1788.
419
�İlyas Çeliktaş: ANONİM ORTAKLIĞIN HAKLI SEBEPLE FESHİ
PULAŞLI, Hasan. Şirketler Hukuku Genel Esaslar, Ankara: Adalet Yayınevi,
2013.
SUMER, Ayşe. Anonim Ortaklıklarda Azınlık Haklarının Korunması ve
Anonim Ortaklığın Haklı Nedenle Feshi, İstanbul 1991.
SUMER, Ayşe. “Türk Ticaret Kanunu Tasarısında Anonim Ortaklıkların
Haklı Nedenle Feshi”, MÜİİBF Dergisi, 2010, C.XXVIII, S.I, s. 171-181
(Tasarı).
ŞAHİN, Ayşe. Anonim Ortaklığın Haklı Sebeple Feshi, İstanbul: Vedat
Kitapçılık, 2013.
ŞENER, Oruç Hami. Teorik ve Uygulamalı Ortaklıklar Hukuku, Ankara,
2012.
TEKİNALP, Ünal. “Otuz Yıllık Uygulamanın Işığında Azınlık Hakları
Sisteminin ve Uygulamasının Değerlendirilmesi”, Türk Ticaret Kanunu’nun
30. Yıl Semineri, İstanbul 1988.
TEKİNALP, Ünal. Sermaye Ortaklıklarının Yeni Hukuku, İstanbul: Vedat
Kitapçılık, 2013 (Sermaye).
420
�
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Extent
The size or duration of the resource.
3074
Title
A name given to the resource
ANONİM ORTAKLIĞIN HAKLI SEBEPLE FESHİ GİRİŞ
Author
Author
ÇELIKTAŞ, İlyas
Abstract
A summary of the resource.
Anonim şirketler çoğunluk ilkesine göre yönetilirler1. Pay sahiplerinin veya temsilcilerinin katılımı ile oluşan ve anonim ortaklığın iradesini temsil eden genel kurulda alınan kararlar toplantıya katılsın ya da katılmasın tüm ortakları, organları ve ortaklığı bağlar. Ancak şirkette çoğunluğa sahip pay sahipleri ile azınlık pay sahipleri arasında demokrasilerde olduğu gibi bir denge kurulması gerekir. Nitekim bu konuda pay sahiplerine bireysel olarak genel kurul kararlarına karşı iptal davası açma hakkı tanındığı gibi bazı konularda karar alınabilmesi için ağırlaştırılmış toplantı ve karar yetersayıları öngörülmüştür. Çoğunluk ilkesine karşı temel bir ilke olan eşitlik ilkesi de bu anlamda bir denge unsuru olarak kabul edilmektedir2. Çoğunluk ilkesinin yaratacağı olumsuz sonuçları engellemek amacıyla önemli bazı konularda sermayenin belirli bir oranını temsil eden azınlık pay sahiplerine de bazı haklar tanınmıştır. Bu haklar yoluyla kimi zaman belli konularda çoğunluğun karar alması önlenebilmekte (olumsuz azınlık hakları)3 kimi zamanda çoğunluğa rağmen ortaklık adına bazı işlemler gerçekleştirilebilmektedir (olumlu azınlık hakları)4. Anonim ortaklığın haklı sebeple feshi olumlu azınlık haklarından biridir. Çalışmamızda bu hakkın özellikleri üzerinde duracağız.
Publisher
An entity responsible for making the resource available
Pravni fakultet Univerziteta u Tuzli i Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
2014
Keywords
Keywords.
Article
PeerReviewed
K Law (General)
-
https://eprints.ibu.edu.ba/files/original/880283a7eeac6fa3fa76bcb29913ce32.docx
8942ba7813a8f1b83ad6991a6aaf8732
https://eprints.ibu.edu.ba/files/original/1868c2e6abb018539cc8a4935313d57a.pdf
360d1c69c9ddbe8dd051ce234a4d3b05
PDF Text
Text
Yrd. Doç. Dr. Mustafa Yilmaz
Fatih Üniversitesi Hukuk Fakültesi İdare Hukuku Öğretim Üyesi
ESKİ VAKIF MALLARININ GÜNÜMÜZDEKİ HUKUKİ
REJİMİ
TÜRKİYE ÖRNEĞİ
1. Eski vakiflar hakkinda genel bilgiler
Vakıflar, insanın fıtratında varolan başkasına iyilik yapma, insanlar
için yardımda bulunma, karşılıklı yardımlaşma ve dayanışma duygusunu
hukuki statüye kavuşturan ve ona süreklilik sağlayan, düzenli ve koordineli
bir şekilde hayata geçirilmesini temin eden en önemli müesseselerden
birisidir. Çok eski zamanlardan beri insanlar çeşitli nedenlerle vakfetmişler,
ancak İslam’ın vakıf müessesesine verdiği önemden dolayı, gerek teorik
alanda ve gerekse pratikte çok önemli bir yer işgal etmiş, İslâm ve Osmanlı
hukukunda kapsamlı çalışmalar yapılmıştır. Denilebilir ki İslâm hukukunun
ve hukukçularının geliştirdiği ve yaygınlaştırdığı en önemli müesseselerden
biri de vakıf olmuştur.
Eski medeniyetlerde de vakıf benzeri bir takım müesseseler
bulunmaktadır. Eski Mısır'dan eski Roma'ya, eski Türklerden eski Yunan'a,
eski Mezopotamya medeniyetlerinden eski Avrupa medeniyetlerine ve hatta
yakınçağ Avrupa devletlerine kadar bir çok toplumda vakıf benzeri
kurumlara rastlanılmaktadır. Ancak İslâmiyetle birlikte ve İslâm'ın vakıf
müessesesine verdiği önemden dolayı İslâm hukukunda ve İslâm
devletlerinde çok güçlü bir şekilde ortaya çıkmış, çok sayıda hukuk ekolü
tarafından ele alınmış ve geliştirilen içtihatlarla hukukî statüsü ve ilkeleri
belirlenmiştir. Kur'an-ı Kerim'de açıkça "vakıf" ile ilgili bir kavram geçmese
de, insanlara yararlı olma, hayır işleme sosyal yardımlaşma, dayanışma,
sadaka, fakir ve yetimlerin gözetilmesi gibi sosyal nitelikli esaslara sıklıkla
yer verilmiş, Hz. Peygamber’in (SAS) bu konudaki sözleri ve uygulamaları,
kısaca hadisleri, vakıf müessesesinin gelişmesinde etkili olmuştur. Hz.
Peygamberin bizzat kendisi vakfetmiş, ashabına da vakıfta bulunmalarını
tavsiye etmiştir. Bu tavsiyeye uyan ashabın ileri gelenleri ve daha sonraki
93
�Mustafa Yilmaz: ESKİ VAKIF MALLARININ GÜNÜMÜZDEKİ HUKUKİ REJİMİ - TÜRKİYE
ÖRNEĞİ
yıllarda halifeler ve zenginler mallarını vakfetmişler, çok çeşitli alanlarda
vakıf medeniyetinin örneklerini sergilemişlerdir.
İslâm ve Osmanlı hukukunda genel kabul görmüş bir tanıma göre
"vakıf, menfaati Allah'ın kullarına ait olmak üzere bir malı Cenab-ı
Hakkın mülkü hükmünde olmak üzere tahsis etmek, bağışlamaktır." Bu
tanıma uygun olarak yapılan bağışlamalar ve kurulan vakıflar, İslâm
coğrafyasında insanlara ve diğer canlılara hizmet vermişlerdir.
Diğer İslâm devletlerinde olduğu gibi Selçuklu Devleti ve özellikle
Osmanlı Devleti zamanında da vakıf müessesesi kapsamlı olarak ele alınmış,
gerek teorik planda gerekse uygulamada çok önemli gelişmeler
kaydedilmiştir. İslam devletlerinde bireyler çok sayıda vakıflar kurarak
insanlara ve hatta hayvanlara çok çeşitli alanlarda hizmet vermişlerdir. Aynı
zamanda hükümdarlar, padişahlar, sultanlar ve çeşitli devlet adamları da
vakıflar kurarak insanlara ve topluma yararlı eserler ve hizmetler
sunmuşlardır. Hukuki nitelik itibariyle vakıflar başlangıçta bireylerin
kurdukları vakıflar olarak ortaya çıkarken daha sonra hükümdarların, devlet
adamlarının, hanedan yakınlarının kurdukları vakıflar ortaya çıkmış, kısacası
devlet tarafından vakıf adı altında kamu tüzel kişileri oluşturulmuş, adı
konmasa da tüzel kişilikleri statüsü verilmiştir. Kısacası bir çok kamu hizmeti
bireyler ve devlet tarafından kurulan vakıflar eliyle yürütülmüştür.
Osmanlı Devleti zamanında da vakıflar suretiyle insanlara bir çok
alanda hizmetler sunulmuş, toplumsal hayatın her alanında vakıflar eserleri
ve uygulamaları görülmüştür. Osmanlı devletinde daha ilk beyler zamanından
başlayan vakıf kurma geleneği, ilerleyen yüzyıllarda devletin siyasi, mali
gücüne paralel olarak çeşit ve kapsam itibariyle ilerlemiş; hukuki, iktisadi,
sosyal ve siyasi yapıyı etkilemiş; sosyal siyasetin, sosyal adaletin,
dayanışmanın, toplumsal huzur ve barışın gerçekleşmesinde, fırsat eşitliğinin
dağılımının sağlanmasında rol oynamış ve daha birçok yönden insanlığa
hizmet etmişlerdir. Medrese, kütüphane, hastane, han, hamam, kervansaray,
darü’şşifa, köprü, yol, çeşme ve su tesisatı vb. bir çok eser ve hizmet, başta
padişahlar ve saltanat hanedanı, hanedan kadınları (sultan eş, kız ve anneleri
olmak üzere en yüksek mevkilerde görev yapan kişilerden mütevazi mal
varlığına sahip bir çok kişi tarafından kurulan vakıflar aracılığıyla
gerçekleştirilmiş ve daha birçok hayır hizmeti bu müesseselerle yerine
94
�ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih
reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“
getirilmiştir. Vakıf hizmetleri yalnız dini alanlarda değil, devletin faaliyet
alanına giren, hatta sosyal ve kültürel hizmetler alanında da yapılmıştır.
Toplumsal barış ve dayanışmaya sağladığı katkıların yanı sıra devletin
göreceği bir takım hizmetler de vakıflar tarafından yüklenilerek devletin
toplumsal ihtiyaçları karşılamadaki yükü hafifletilmiştir. Osmanlı Devleti
zamanında gerek bireylerin ve gerekse devlet ve devlet adamlarının kurduğu
vakıflar sayesinde Osmanlı'nın egemen olduğu yerlerde Anadolu'dan
Balkanlara, Harameyn'den Kuzey Afrika'ya kadar bir çok yerde vakıf eserleri
inşa edilmiş, bu durum Osmanlı Devletinin bir "vakıf medeniyeti ve cenneti"
olarak nitelendirilmesine yol açmıştır.
2. Osmanli devleti zamaninda vakiflar ve mallarinin hukuki
durumu
2.1. Osmanlı Devletinde Vakıfların Yerine Getirdiği Kamu Hizmetleri
Vakıflar, insan hayatının hemen her alanında çok önemli fonksiyonlar
ifa etmişlerdir. Türk ve İslam tarihinde eğitimden sağlığa bayındırlık
eserlerinden ulaştırma hizmetlerine, din hizmetlerinden sosyal yardımlara
kadar toplumsal hayatın her alanında bir çok kamu hizmeti vakıflar
tarafından gerçekleştirilmiş, vatan savunmasından kolluk faaliyetlerine kadar
hizmet vermiş, insanların ihtiyaç duyduğu alanlarda destek olmuş, kimi
alanları da teşvik etmiştir.
Değişik dönemlere ait yapılan araştırmalarda, vakıfların sayısı, devlet
ekonomisi içerisindeki yeri hususunda farklı sonuçlar çıksa da, XIX. yüzyılda
kurulan 9.000 vakıf dahil Osmanlı ülkesinde 35.000 civarında vakıf
bulunduğu tahmin edilmekte, devlet bütçesi içerisinde de önemli yer
tutmaktadır. Kısacası Batı’da kilise, belediye ve devletin gördüğü hizmetler,
Osmanlı’da bireylerin ve devlet adamlarının kurduğu vakıflar eliyle
yürütülmüştür.
En önemli kamu hizmetlerinden olan eğitim ve kültür hizmetleri,
Selçuklu ve Osmanlı Devletinde büyük çoğunlukla vakıflar tarafından
gerçekleştirilmiştir. Başta mektep ve medreselerde olmak üzere sunulan
eğitim faaliyetleri, kurulan vakıflar eliyle yürütülmüş, sadece bina ve
tesislerin yapılması ile yetinilmemiş, aynı zamanda burada görev yapan veya
95
�Mustafa Yilmaz: ESKİ VAKIF MALLARININ GÜNÜMÜZDEKİ HUKUKİ REJİMİ - TÜRKİYE
ÖRNEĞİ
ders veren hocaların maaşları ve öğrencilerin tüm masrafları da vakıflar
tarafından karşılanmıştır.
Osmanlı toplumunun en önemli sosyal merkezlerinden birini
külliyeler oluşturmuş ve büyük vakıf külliyeleri kurularak insanların bir çok
önemli ihtiyacı karşılanmıştır. Külliyelerin odak noktasını cami oluşturmuş,
cami merkezli bu oluşumun yanında her seviyede mektep ve medrese,
kütüphane, hastane, aşhane, imarethane, arasta-çarşı, han-kervansaray,
hamam vb. yer almıştır. Mesela, külliyelerin en gelişmiş örneği bulunan
Süleymaniye Külliyesinde, cami merkezinde hastane, misafirhane, hamam ve
dükkanlar gibi diğer unsurların yanında darü’l-hadis, dârü’l-kurra,
dârü’ssıbyan, tıp medresesi, mülazımlar medreseleri de yer almaktaydı.
Benzer bir durum Fatih ve Beyazıt Külliyesinde de söz konusudur. Bu
külliyelerde yer alan bazı hizmetler günümüzde de sürdürülmektedir.
Kütüphaneleri, camileri, imarethaneleri halen aktif olarak kullanılmaktadır.
Yine en önemli kamu hizmetlerinden olan sağlık hizmetlerinin
vakfedilmiş sağlık müesseseleri olan “darü’ş-şifa”lar tarafından hiçbir din,
dil, ırk ayrımı yapılmadan bütün insanlara ücretsiz sunulduğu görülmüştür.
Bu müesseseler sadece halkın sağlığı ile ilgili değil, aynı zamanda tıp eğitimi
yaparak doktor yetiştirmişlerdir.
Şehirlerin kurulmasından temizliğinin sağlanmasına, park bahçe ve
mezarlıklarının yapımından su ve hamam ihtiyacının karşılanmasına kadar
birçok belediye hizmeti ve şehircilik faaliyetleri yıllarca vakıflar eliyle
yürütülmüştür. Yine belediye hizmetlerinden olan yol ve kaldırımların inşa
ve tamiri, kabristanların, park, bahçe, çayır ve korulukların oluşturulması,
ağaç dikimi, temizlik ve çöp işleri, kanalizasyon sistemleri, aydınlatma
sistemleri, yangın söndürme hizmetleri, pazarcı kayıkları, son dönemlerde
elektrikli tramvay gibi çok değişik ve yaygın kamu hizmetleri, vakıflar
tarafından gerçekleştirilmiştir. Sadece Müslüman vakıfları değil,
gayrimüslimlerin kurduğu vakıflar da bu hizmetleri sağlamışlardır. Yine
belediyelerin yoksullara, güçsüzlere ve kimsesizlere yardım hizmeti, eskiden
vakıflar tarafından kurulan imaretler aracılığıyla sunulmuştur.
Uluslararası ticaretin daha iyi işlemesi, insanların güvenle seyahat
edebilmesi ve güvenliğin sağlanması amacıyla yollar, köprüler,
96
�ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih
reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“
kervansaraylar vakıflar tarafından yapılmış, aynı zamanda korunması da bu
müesseseler tarafından gerçekleştirilmiştir.
Eskiden vakıf denilince akla ilk önce dini mabetler gelmiş, zira İslâm
toplumları dinȋ eser ve mabetlere büyük önem vermiş ve eserlerinin çoğunu
bu alanda vücuda getirmişlerdir. Osmanlı toplumunda camiler kimi zaman
mahalleden önce kurulmuş, bu yüzden yerleşim alanları bu caminin
çevresinde oluşmuştur. Vakıflar eliyle sadece cami ve mescit yaptırılmamış,
aynı zamanda buraların imam, müezzin, kayyım gibi görevlilerinin maaşları
da vakıflar tarafından karşılanmıştır. Cami ve mescitlerin yanı sıra tekke ve
zaviyeler de vakıflar tarafından kurulmuş ve ihtiyaçları vakıflar tarafından
karşılanmıştır.
Devlet organlarının yanı sıra bazı vakıflar, varlıklarını yurt ve
yurttaşın asayiş, güvenlik ve selameti için sarfederek kolluk kuvvetlerine
katkıda bulunmuşlardır. Örneğin, askerlere gerekli olan savaş malzemesi
alınması, orduların güçlendirilmesi, deniz yoluyla seyahat eden yolcuların
emniyeti için kaleler yapılması, kara yoluyla seyahat eden hacıların ve diğer
yolcuların hırsızlar ve yankesiciler tarafından korunması için kaleler
yapılması ve muhafız birliklerinin kurulması amacıyla vakıflar ihdas
edilmiştir.
Vakıflar, ekonomik ve sosyal açıdan güçsüz ve zayıf kimselere
yaptıkları yardımların yanı sıra kimsesiz, fakir, hasta ve yaşlıların hiç bir
aidat, pirim veya ücret ödemeden çeşitli hizmetlerden yararlanmalarını
sağlamışlardır. Hatta o kadar değişik alanda vakıflar kurulmuştur ki örneğin,
kimsesiz çocuklar, öksüzler, yetimler, muhtaçlar için yardım vakıfları, akıl
hastalarının bakımı için hastane vakıfları, fakirlerin ve kimsesizlerin
cenazelerinin kaldırılması için vakıflar, esnafa yaşlandıkları veya
sakatlanarak çalışamayacak hale geldikleri zaman emekli aylığına benzer
şekilde gelir tahsis eden vakıflar, harp malullerine ve gazilere yardım
vakıfları, borç veya iflas sebebiyle hapse düşmüş olanlara yardım edilerek
hapisten kurtarılmaları için kurulan vakıflar, öksüz kızlara çeyiz verilmesi
için vakıflar, Hac yolunda parasız kalanlara yardım için kurulan vakıflar,
ticaret veya sanatla uğraşanlardan işi bozulanlara yardım vakıfları, çırakların
kırdıkları çanak-çömlek gibi şeyler yüzünden hakarete uğramamaları için
bunların bedelinin ödenmesi için dahi vakıflar dahi kurulmuştur. Sadece
insanlar için değil aynı zamanda hayvanlar için de kurulan vakıflar
97
�Mustafa Yilmaz: ESKİ VAKIF MALLARININ GÜNÜMÜZDEKİ HUKUKİ REJİMİ - TÜRKİYE
ÖRNEĞİ
bulunmaktadır. Kuşların aç kalmamaları, sakat leyleklerin tedavisi gibi
amaçlarla kurulan vakıflara rastlanılmaktadır.
2.2. Saraybosna'daki Vakıf Eserleri ve Faaliyetleri
Osmanlı Devleti’nde vakıf müessesesi çeşit ve alan itibariyle o kadar
genişlemiştir ki, Osmanlı coğrafyasında Anadolu'dan Balkanlara,
Harameyn'den Kuzey Afrika'ya kadar bir çok yerde vakıf eserleri inşa
edilmiştir. Özellikle Osmanlı Devleti, devlet politikası olarak Balkanlara özel
bir önem vermiş, gerek şahıslar tarafından gerekse devlet adamları tarafından
çok sayıda vakıf eseri inşa edilmiştir.
Tüm Balkanlar ve Avrupa'da çok sayıda vakıf eseri olup bir kısmı
halen faaliyettedir. Yapılan bir araştırmaya göre, sadece Bulgaristan'da 3339
adet Türk vakıf hayratı mevcut olup, bunlardan 2356'sı cami ve mescit, 142'si
medrese, 16'sı kervansaray, diğerleri de hamam, ılıca, türbe, kale, çeşme
kütüphane şeklinde sıralanabilir. vakıflar tarafından yapılan bu eserlerden
Bulgaristan'da 1925 yılında 40 kadar cami kalmıştır.
Bosna-Hersek'te çok çeşitli vakıfları ve eserlerini görmekteyiz.
Bunlardan belli başlı ünlü olanlarını kısaca sıralayalım. XVI. yüzyılda
Saraybosna'da kurulmuş en büyük vakıf, cami, külliye, şadırvan, medrese,
bedesten vb. oluşan Gazi Hüsrev Bey vakfıdır. 1537 yılında II. Beyazıt'ın
torunu olan Gazi Hüsrev bey tarafından Osmanlı baş mimarı Mimar Sinan'a
yaptırılan cami, kütüphane, şadırvan, mektep, medrese, türbe ve saat kulesi
ile Bosna'nın en merkezi yerinde bulunmakta ve faaliyet göstermektedir.
1457 yılında İsa bey tarafından Fatih Sultan Mehmet'e armağan olarak
yaptırılan Hünkar camii, köprü, kervansaray, hamam, tekke ve dükkanlarla
bir kompleks olarak inşa edilmiştir. Bundan başka Ali Paşa Camii, Ferhadiye
Camii, Koski Mehmet Paşa Camii, Karagözbey camii, Bosna-Hersek'in
önemli dini vakıf eserlerindendir.
Blagay - Sarı Saltuk Tekkesi, 1466 yıllarında Anadolu erenlerinin
Buna ırmağının çıktığı yere gelerek insanlar yetiştirdiği ve buralarda vakıflar
aracılığıyla hizmet verdiği görülmektedir.
Bosna-Hersek'in ve dünyanın en önemli simgelerinden biri olan
Mostar Köprüsü, 1566 yılında Kanuni Sultan Süleyman'ın emriyle Mimar
98
�ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih
reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“
Sinan'ın öğrencisi Mimar Hayrüddin tarafından yapılmış, çevresindeki kente
de bu isim verilmiş, şehirde ticaret canlanmış, Hersek bölgesinin en önemli
şehri haline gelmiştir. 1993 yılında Sırplar tarafından yıkılmasına rağmen
TİKA, UNESCO ve Dünya Bankası'nın desteğiyle 1997 yılında onarılarak
yeniden hizmete açılmıştır.
Yine Bosna-Hersek'in Sırbistan sınırına yakın Vişgrad (Vişegrad)
şehrinde Sava nehrinin kolu üzerinde Drina ırmağı üzerinde 1571 yıllarda
Sokullu Mehmet Paşa tarafından yaptırılan köprü hala kullanılmaktadır. Yine
1682 yılında IV. Mehmet tarafından Konjiç köprüsü, II. Dünya Savaşında
tahrip edilmesine karşın, 2006-2009 yılları arasında tamir ettirilerek hizmete
açılmıştır.
15. yüzyıl vakıf eserlerinden İsa Bey hamamı, Bosna-Hersek'in
olduğu kadar Avrupa'nın da en eski hamamlarından olup halen Türkiye
Cumhuriyeti Vakıflar Genel Müdürlüğü tarafından restore edilmektedir.
2.3. Osmanlı Devletinde Vakıf Mallarının Hukuki Durumu
Aile vakıfları ve şahısların kendi çocukları için kurduğu vakıflar
dışında kamuya yararlı olan ve kamu hizmetine yönelik herkesin yararlandığı
hayri vakıfların malları kamu malı statüsünde kabul edilmiş, bu malların
mülkiyetleri kamuya geçmiş, vakfiyelerinde öngörüldüğü amaç ve hizmetler
için kullanılması amacıyla bu vakıfların mülkiyetlerine dokunulmamıştır.
Mülkiyetlerine dokunulduğunda beddua ve lanetler edildiğinden bu arazi ve
eserler başka devletler tarafından ele geçirilse bile vakıf eseri ve vakıf
etkinliğini devam ettirmiş, dokunulmazlık zırhından yararlanmıştır. Bu
yüzden vakıf arazi ve eserleri istisnaları olmakla birlikte kolay kolay
satılamamış, başkalarına devredilmemiştir.
Vakıf eserleri ve bunların masraflarını karşılamak amacıyla tahsis
edilen vakıf arazileri vergiden muaf tutulmuştur
Genellikle vakıflar mütevellileri tarafından yönetilip kadı ve
kazaskerler tarafından denetlenirken, sayılarının artmasıyla birlikte nezaretler
tarafından denetlenmiş, hatta yerine göre idare edilmişlerdir. XVI. ve XVII.
yüzyılda nezaretlerin sayısı çoğalınca 1826 yılında Evkaf-ı Hümayun
Nezareti kurularak bu nezaretler tek bir tüzel kişilik altında birleştirilmiş,
daha sonra bu Nezaret Bakanlar Kurulu'nda temsil edilmeye başlanmıştır.
99
�Mustafa Yilmaz: ESKİ VAKIF MALLARININ GÜNÜMÜZDEKİ HUKUKİ REJİMİ - TÜRKİYE
ÖRNEĞİ
Ayrıca vakıf davaları özel mahkemelerde görülmüştür.
2.4. Vakıf Sisteminde Meydana Gelen Bozulmalar
Tanzimat ve onu takip eden süreçte, sosyal, kültürel, siyasî, malî,
kısacası ve her türlü alanda baş gösteren değişiklikler idari yapıyı da
etkilemiş, Osmanlı devlet yapısında yapılan değişikliklerden vakıflar da
nasibini almış, gördüğü hizmetleri yapmak üzere Batı tarzı yeni kamu tüzel
kişilikleri ihdas edilmiş, belediye ve köy tüzel kişiliklerinin yanısıra çeşitli
eğitim, sağlık, ulaştırma alanında çeşitli kurumlar kurulmuş, vakıfların gelir
kaynakları bu yeni kurumlara aktarılarak vakıfların mevcut yapısı zayıflamış,
bir müddet sonra iş göremez hale gelmiştir.
Osmanlı Devletinin son devresinde gerek borçlarından gerekse vakıf
taşınmazlarının gelir getirmesi nedeniyle satılmasından dolayı vakıfların
hizmetlerinde ciddi azalmalar görülmüştür. 17. ve 18. yüzyılda özellikle
İstanbul'da çıkan yangın ve meydana depremlerle tahrip olan vakıf eserlerinin
tamiri önemli masraflara yol açmıştır. Vakıfların yeniden eski fonksiyonlarını
ifa etmesi için çeşitli reformlar yapılmış, ancak herhangi bir sonuç
vermemiştir.
3. Cumhuriyet döneminde eski vakif mallarinin hukuki durumu
Cumhuriyetle birlikte yeni bir devlet ve hukuk sistemine geçilmiş,
eskiden vakıfların yürüttüğü kamu hizmetleri, yeni bir takım kamu tüzel
kişileri eliyle yürütülmeye başlanmış, eski fonksiyonlarını kaybetmişlerdir.
Bu durumda 42.000'i aşkın eski vakıfların (mütevellisi kalmayan vakıflar,
mütevellisi olup da idaresi Vakıflar Genel Müdürlüğü tarafından idare ve
denetlenen vakıflar) ve eserlerinin yeni devlet ve hukuk sistemine adapte
edilmesi, korunması ve harap olmaması amacıyla çeşitli düzenlemeler
yapılmıştır. Eski vakıf mallarının önemli bir kısmının sevk ve idaresi
Vakıflar Genel Müdürlüğüne, bir kısmı Diyanet İşleri Başkanlığına, bir kısmı
da hazineye, bir kısmı belediye ve köylere ve çeşitli bakanlıklara ve de
şahıslara devredilmiş, bazıları da lağvedilmiştir.
Tarihsel süreçte, özel hukuk tüzel kişisi olarak ortaya çıkan ancak
zamanla başkalaşım geçirerek özellikle Osmanlı Devleti'nin ilk zamanlarında
devlet yapısı içerisinde yer alan, kamu hizmetlerini gerçekleştirmesi
bakımından kamu tüzel kişiliği niteliği kazanan, özellikle hayrat denilen
100
�ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih
reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“
malları kamu mallarına sağlanan ayrıcalıklardan yararlanan, vergiden muaf
tutulan bu vakıfların büyük bir çoğunluğu Cumhuriyet döneminde de bir
kamu kurumu olan Vakıflar Genel Müdürlüğü tarafından idare edilmiş veya
denetlenmiştir. Mallarının da önemli bir kısmı kamu malı statüsünde
değerlendirilmiş, eski vakıf malları kamu hizmetlerini sürdürmeye devam
etmiştir. Hayrat denilen vakıf malları vergi, resim ve harçlardan muaf
tutulmuş, kamu mallarına uygulanan imtiyazlardan yararlanmışlardır.
Ancak Cumhuriyetin ilk yıllarında eski vakıflara biraz önyargılı ve
mesafeli bir yaklaşım sergilenmesi, akademik çalışmalara ve hukuk sistemine
de yansımış, vakıf müessesesinin ifa ettiği misyon ve hizmetler görmezden
gelinerek çok kere olumsuz yönleri ön plana çıkaran eserler kaleme
alınmıştır. Hukuk sisteminde de eski vakıflarla ilgili 1926 tarihli Medeni
Kanun ve Tatbikat Kanunu ile 1935 tarihli Vakıflar Kanunu çerçevesinde
düzenlemeler yapılmış, ancak bu düzenlemeler ve uygulamalar gerek teoride
ve gerekse pratikte tartışma konusu olmuştur. Yüksek yargı organlarının
içtihatları ve daha sonraki yıllarda yapılan değişiklik ve reformlarla eski
vakıflar düzenlenmeye çalışılmıştır.
Türkiye'de azınlıkların sahip oldukları cemaat=azınlık vakıfları
konusunda önemli tartışmalar yaşanmış, cemaat=azınlık vakıflarına tüzel
kişilik statüsü verilmesi ve mallarını iadesi yolunda önemli adımlar atılmıştır.
Avrupa İnsan Hakları Mahkemesi kararları doğrultusunda ve 2002 ve 2003
yıllarında yasal mevzuatta cemaat vakıfları lehine önemli değişiklikler
yapılmış, 2008 yılında da Vakıflar Kanunu tamamiyle yenilenmiştir.
Cemaat= azınlık vakıfları tüzel kişilik olarak kabul edilmiş ve el konulmuş
bazı malları iade edilmeye başlanmıştır.
Diğer eski vakıflar da devletin denetim ve gözetimi altında
faaliyetlerine devam etmektedirler.
SONUÇ
Vakıflar, tarihsel süreçte çok önemli fonksiyonlar ifa etmiş ve halen
bu fonksiyon ve hizmetlerine devam eden sosyal, kültürel, toplumsal
kuruluşlardır. Eskiden İslâm devletlerinde sadece insanların kurduğu bir
müessese olmayıp devlet adamlarının gereke kendi adına ve gerekse devlet
adına kurdukları ve çok çeşitli kamu hizmetleri yürüten kurumlar olmuştur.
Özellikle Osmanlı Devleti zamanında bayındırlıktan eğitime, din
101
�Mustafa Yilmaz: ESKİ VAKIF MALLARININ GÜNÜMÜZDEKİ HUKUKİ REJİMİ - TÜRKİYE
ÖRNEĞİ
hizmetlerinden sağlığa, fakirlerin korunmasından sosyal güvenlik
hizmetlerine kadar bir çok hizmet vakıflar eliyle yürütülmüş, günümüzde
devletlerin yaptığı veya yapması gereken bir çok faaliyet vakıflar tarafından
gerçekleştirilmiştir. Devlet, güvenliği sağlayan, adaleti gerçekleştiren bir
mekanizma gibi kabul edilmiş, diğer kamu hizmetleri vakıflar tarafından
yerine getirilmiştir.
Osmanlı Devletinin her yanında olduğu gibi Bosna-Hersek'te de çok
sayıda vakıf eseri inşa edilmiş, vakıflar eliyle bir çok hizmet sunulmuştur ve
halen bu hizmet ve tesislerden yararlanılmaktadır.
Osmanlı Devleti zamanında vakıflar tarafından sunulan hizmetler,
yeni Türkiye Cumhuriyeti döneminde çeşitli kamu tüzel kişileri tarafından
sunulmaya başlanmış, eski vakıflar ve malları yeni hukuk ve devlet sistemine
adapte edilmeye çalışılmıştır. Bu vakıfların ve eserlerinin korunması
amacıyla 1924 yılında Başbakanlığa bağlı bir kamu kurumu olan Vakıflar
Genel Müdürlüğü ihdas edilmiş, bu kurum eski vakıfların idare ve denetimi,
korunması ve restorasyonu ile ilgili görevlerini yerine getirmeye başlamış ve
halen de bu görevini sürdürmektedir. Bu kurum sadece Türkiye içinde değil
aynı zamanda Türkiye'nin yurtdışındaki bazı vakıf eserlerini de korumaya
gayret etmektedir.
Atalarımızın bize miras bıraktığı bu eserlerin korunması ve gelecek
nesillere aktarılması vatandaş ve insan olarak hepimizin görevidir ve
olmalıdır.
102
�
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Extent
The size or duration of the resource.
3057
Title
A name given to the resource
ESKİ VAKIF MALLARININ GÜNÜMÜZDEKİ HUKUKİ REJİMİ
Author
Author
YILMAZ, Mustafa
Abstract
A summary of the resource.
Vakıflar, insanın fıtratında varolan başkasına iyilik yapma, insanlar için yardımda bulunma, karşılıklı yardımlaşma ve dayanışma duygusunu hukuki statüye kavuşturan ve ona süreklilik sağlayan, düzenli ve koordineli bir şekilde hayata geçirilmesini temin eden en önemli müesseselerden birisidir. Çok eski zamanlardan beri insanlar çeşitli nedenlerle vakfetmişler, ancak İslam’ın vakıf müessesesine verdiği önemden dolayı, gerek teorik alanda ve gerekse pratikte çok önemli bir yer işgal etmiş, İslâm ve Osmanlı hukukunda kapsamlı çalışmalar yapılmıştır. Denilebilir ki İslâm hukukunun ve hukukçularının geliştirdiği ve yaygınlaştırdığı en önemli müesseselerden biri de vakıf olmuştur.
Publisher
An entity responsible for making the resource available
Pravni fakultet Univerziteta u Tuzli i Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
2014
Keywords
Keywords.
Article
PeerReviewed
K Law (General)
-
https://eprints.ibu.edu.ba/files/original/d2bf876c8120716a7449e8869300e7f7.pdf
25c147d7b9d64b730db55390ec6e5f2c
PDF Text
Text
����������������
https://eprints.ibu.edu.ba/files/original/ad009e77324e5bf734c80d338f7f3519.docx
1962f4c29b86ad09e2bb7a026deb6c33
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Extent
The size or duration of the resource.
3113
Title
A name given to the resource
Zasjedanje prvog višestranačkog hrvatskog sabora (30. Svibanj 1990.) – početni impulsi „dugog putovanja“ Republike Hrvatske prema europskoj uniji
Author
Author
VUKAŠ, Budislav
Abstract
A summary of the resource.
Mnogo je radova, rasprava ili analiza u posljednjim desetljećima napisano o odnosima Republike Hrvatske i Europske unije, o procesima njezine demokratizacije, gospodarskog i institucionalnog približavanja i harmoniziranja njezinog pravnog sustava s onim EU. Tako je znameniti hrvatski analitičar međunarodnih ekonomskih odnosa dr. Mladen Staničić proces približavanja RH EU nazvao «dugim putovanjem». Kada razmotrimo sve izazove koje su stajale pred politikom svih hrvatskih vlada, počev od temeljnih vanjskopolitičkih ciljeva proglašenja državne neovisnosti, očuvanja i obrane državne suverenosti (u specifičnim okolnostima jugoslavenske krize), preko imperativa opće demokratizacije, procesa oblikovanja civilnog društva i tranzicije hrvatskoga gospodarstva, te institucionalnih reformi, to je «putovanje» bilo uistinu dugo i «teško», kako ga je autor ovog rada i sam nazvao u jednom radu s njemačkim pravnim znanstvenikom i odvjetnikom dr. Geraldom Sanderom. Ono je možda bilo i najteže u usporedbi s drugim novim državama članicama Unije. Na početku tog «dugog» putovanja stoji, sada već povijesno zasjedanje Hrvatskoga sabora, 30. svibnja 1990., prvog višestranačkog i demokratskog Sabora nakon njegove uloge u institucionalnoj organizaciji SR Hrvatske u okvirima socijalističkog državnopravnog uređenja, definiranog jugoslavenskim ustavnim i političkim sustavom. Glavni je cilj ovoga rada (priopćenja) prikazati to povijesno zasjedanje, u prijelomnim trenucima velikih promjena čitavoga sustava međunarodnih odnosa, te okolnostima raspada jugoslavenske državne zajednice. Autor će u radu naznačiti kako je ovaj Sabor, iako nije usvojio neke važnije državnopravne odluke, kao dominantni vanjskopolitički cilj Republike Hrvatske, isticao njezine nakane približavanju tadašnjoj EEZ, ukazavši na povijesnu pripadnost Hrvatske Europi.
Publisher
An entity responsible for making the resource available
Pravni fakultet Univerziteta u Bihaću i Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
2014
Keywords
Keywords.
Article
PeerReviewed
K Law (General)
-
https://eprints.ibu.edu.ba/files/original/f0b7e1545fae9d36f61d46ee501d4144.docx
d77b8864e959faf217436da86a17f3c0
https://eprints.ibu.edu.ba/files/original/ba1bc23150249f47d574d5fb24985405.pdf
6fa8df4d5c50408853abbba9a91db13b
PDF Text
Text
IZVORNI NAUČNI RAD
UDK 327.51(4)
Hrvatski pogled na euroatlantizam na Zapadnom Balkanu
Prof. dr. Lidija Čehulić Vukadinović
Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu
Sažetak: Usprkos globalnom svjetskom poretku i procesima
ubrzane globalizacije regionalni pristup ostaje temelj za
funkcioniranje međunarodnih aktera u suvremenim
međunarodnim odnosima.Intenzivnijom regionalizacijom,
učvrščivanjem sigurnosnih, gospodarskih, političkih,
kulturnih, vjerskih i drugih oblika veza i savezništva države
određene regije produbljuju postojeće ili definiraju nove
oblike regionalne povezanosti temeljem kojih, kao regionalno
prepoznate cjeline, lakše ostvaruju interese na globalnoj
međunarodnoj sceni. Euroatlantizam, kao skup odnosa
zemalja Sjeverne Amerike i Europe danas prolazi svoju novu
do sada najkompleksniju fazu, a procesi euroatlantske i
europske integracije dva su paralelna, međusobno povezana
procesa koja obilježavaju suvremena zbivanja tzv. Zapadnog,
demokratskog, razvijenog svijeta. Institucionalizirani u
organizacijama NATO i Europska unija, euroatlantizam i
euroatlantske integracije dio su svakodnevice i zemalja
Zapadnog Balkana. Republika Hrvatska kao najmlađa
članica NATO-a i Europske unije mora preuzeti ulogu
zagovornika daljnjeg širenja tih organizacija na ostatak
zemalja Zapadnog Balkana, kako zbog svog vlastititog tako
isto i zbog interesa tih zemalja ali i jačanja ukupne ideje
euroatlantizma u suvremenom svijetu.
Ključne riječi: Euroatlantizam,
Zapadni Balkan,
Sjevernoatlantski savez,
Europska unija, funkcionalna
regionalna suradnja,
demokratizacija, integracija
691
�Lidija Čehulić Vukadinović
UVOD
Ulaskom Republike Hrvatske u Sjevernoatlantski savez (2009) i Europsku uniju
(2013) RH je postala institucionalni dio najznačajnije europske i euroatlantske institucije.
Republika Hrvatska je prva postsocijalistička i ujedno prva postkonfliktna zemlja kojoj je to
uspjelo. Hrvatsko iskustvo dugotrajnog i mukotrpnog pregovaranja, otežano postratnim
dodatnim kriterijima koje ostale postsocijalističke europske zemlje nisu morale ispunjavati,
dokaz su ostatku zemalja Zapadnog Balkana da se integracijski ciljevi mogu postići akopostoji
politička volja, upornost i dosljednost u provođenju postsocijalsitičkih reformi u pravcu
demokratizacije cjelokupnog društva. Hrvatska je spremna i dužna pomoći susjednim, ali i
svimostalim zemljama jugoistočnog rubnog dijela Europe na njihovom putu u punopravno
članstvo Sjevernoatlantskog savezai Europske unije. Republika Hrvatska, osim moralnih i
institucionalnih, za to ima i konkretne nacionalne razloge. Granica EU velikim dijelom
granica je i Republike Hrvatske sa njezinim susjednim zemljama, hrvatskom gospodarstvu
nedostaje tržište CEFTE i zemalja iz susjedstva, kulturološko-civilizacijska povezanost sa
ostatkom zemalja Zapadnog Balkana traži suradnju Zagreba sa tim dijelom Europe bez obzira
na članstvo u NATO-u i EU. Mnogo je razloga zbog kojih bi Republika Hrvatska trebalai
morala pronaći saveznike unutar NATO-a i Europske unije i zagovarati daljnje širenje tih
organizacija na prostor ostatka Zapadnog Balkana.
S druge pak strane geostrategijski prostor Zapadnog Balkana poslužio je kao lakmus
papir kako Sjevernoatlantskom savezu tako i Europskoj uniji za testiranje njihovih internih
politika u suvremenim međunarodnim odnosima. Upravo na tom prostoru NATO je izveo
svoje prve posthladnoratovkseakcije out-of -area (Goražde, SR Jugoslavija ), uspostavio peace
keeping misije i na taj način dobio konkretan razlog svog opstanka nakon bipolarizma, a
primivši u svoje članstvo i postsocijalističke zemlje te regije dokazao da je sposoban surađivati
i sa njima te da je upravo posthladnoratovska politika proširenja jedna od najuspješnijih
NATO-vih posthladnoratovskih politika. Europska unija nije u tolikoj mjeri iskoristila
mogućnosti Zapadnog Balkana. Diskrepancija između njezine politike širenja i
produbljivanja zaustavila je na duže vrijeme širenje EU na taj dio Europe. Pa ipak, u pokušaju
da se nametne kao globalni akter upravo prostor Zapadnog Balkana i njegovi brojni još do
kraja nerješeni problemi pružaju mogućnost da EU pokaže veću efikasnost svoje Zajedničke
vanjske i sigurnosne politike.
Sve to ukazuje na nužnost daljnjeg širenja euroatlantizma u toj regiji, a Republika
Hrvatska koja najbolje irazumije postojeće probleme i izazove mora pomoći zemljama
Zapadnog Balkana na njihovom euroatlantskom i europskom putu.
692
�Hrvatski pogled na euroatlantizam na Zapadnom Balkanu
Specifičnosti ulaska RH u NATO i Europsku uniju
Hrvatski put do članstva u euroatlantske i europske integracije bio je dug i
mukotrpan. Odmah nakon svog međunarodnog priznanja (15. siječnja 1992.) Republika
Hrvatska proklamirala je svoju želju za ulaskom uNATO i Europsku uniju, „ali ratne i
poratne okolnosti učinile su da se taj proces realizira mnogo sporije nego što su to tada
očekivali hrvatski političari i građani. 1
Oružana agresija u kojoj je jedna trećina teritorije Hrvatske bila okupirana, borba za
fizičko oslobođenje zemlje, uključenost Hrvatske u oružane sukobe u BiH stopirale su
hrvatski put u NATO i EU. Gotovo do kraja prošlog stoljeća Hrvatska je, uz ondašnju Srbiju
i BiH bila najizoliranija zemlja na jugoistoku Europe od međunarodne zajednice. Iako se
snage NATO-a,kao i članica EU i SAD pomagale na različite načine hrvatski oslobodilački
rat Hrvatska je tada, zbog rata koji joj je nametnut i okolnosti koje su iz njega proizlazile,
ostala izvan glavnih institucionalnih veza i programa koje su NATO i EU ponudile
postsocijalističkim zemljama.
Za svog posjeta Hrvatskoj, pokraj svibnja 1997. američka državna tajnica Madeleine
Albright, u razgovoru s tadašnjim predsjednikom Tuđmanom, tražila je sljedeće: hrvatsku
podršku i dosljednu primjenu Daytonskog sporazuma, povratak izbjeglih i prognanih za
vrijeme oružanih sukoba u Hrvatskoj, suradnju hrvatskih vlasti s Međunarodnim kaznenim
sudom u Haagu. Nepunu godinu dana kasnije, 1998. SAD veleposlanik u RH, William T.
Montgomery, u svom članku Croatia's Roadmap to Partnership for Peace istaknuo je glavne
smjernice za ulazak Hrvatske u Partnerstvo za mir. Američki veleposlanik sugerira Hrvatskoj
da poradi na: procesu rekoncilijacije, stvaranju uvjeta za nesmetani povratak, život i rad svih
prognanih i izbjeglih tokom Domovinskog rata, dosljednoj primjeni Daytonskog sporazuma,
demokratizaciji društva, s posebnim akcentom na slobodi medija, promjeni izbornog zakona i
provedbi slobodnih, demokratskih izbora. 2
Zbog rata Hrvatska nije sudjelovala ni u regionalnim programima EU temeljenim
na tzv. regionalnom pristupu EU spram jugoistočne Europe usvojenom 1997. godine. Vrlo
kratko vrijeme bila je uključena u PHARE program no sve do siječnja 2001. Hrvatska je
uživala tek godišnje autonomne trgovinske povlastice. 3
R.Vukadinović, Hrvatska i Europa, Međunarodna filatelistička izložba :Hrvatska u Europskoj unijisusret prijatelja. Katalog, Zagreb, 2013. str. 15.
2
Lidija Čehulić: „Clintonova administracija i ulazak Hrvatske u Partnerstvo za mir“, Politička misao,
god. 37., br.3., 2000., str. 177.
3
Od 1992. do 2001. godine Vijeće ministara EU početkom svake godine određivalo je Hrvatskoj
sadržaj trgovinskih povlastica.
1
693
�Lidija Čehulić Vukadinović
Godine 1997. Vijeće ministara EU odredilo je političke i ekonomske uvjete za
razvoj bilateralnih odnosa s Hrvatskom, 26. svibnja 1999. Europska komisija predlaže
stvaranje Procesa stabilizacije i pridruživanja za pet država jugoistočne Europe, uključujući i
Hrvatsku. 1. lipnja 1999. usvojen je Pakt o stabilnosti, politički dokument čiji je strateški cilj
stabilizacija prilika na jugoistoku Europe putem jačanja međusobne suradnje i približavanja
država te regije euroatlantskim integracijama.
Sva ta događanja upućuju na činjenicu da iako Zagreb tada još nije imao formalni
ugovorni odnos s NATO-om i EU, Hrvatska je ipak bila u široj interesnoj sferi
euroatlantskih i europskih saveznika te je imala mogućnosti iskazivanja svog europskog puta.
Institucionalno približavanje Hrvatske NATO-u i EU započinje nakon
demokratskih predsjedničkih i parlamentarnih izbora u RH 2000. godine kada
novoformirana Vlada u svom programu, kao i Sabor RH, ulazak Hrvatske u NATO i EU
naglašavaju kao jedan od temeljnih vanjskopolitičkih ciljeva. 4
Što se tiče NATO-a, Hrvatska je 2000. gotovo preko noći primljena u Partnerstvo
za mir. Ubrzo zatim Hrvatska se pušta u NATO-ov Akcijiski plan za članstvo. Washington
je, uz Albaniju i FRYOM, svrstao u svoj program prilagodbe standardima Saveza - Jadransku
povelju (The Adriatic Charter).
Cijelo to vrijeme Hrvatska je radila ne samo na
potrebitim reformama svog
obrambenosigurnosnog sustava i njegovom prilagođavanju što optimalnijim standardima
Saveza, već je i učestvovala u brojnim političkim, humanitarnim te civilnim i vojnim
misijama pod ingerencijom ili UN-a ili NATO-a. 5Time je NATO-u dokazivala i
prakseološku vrijednost provođenih reformi i tranzicije svog sigurnosnog sustava.Na
summitu u Bukureštu 2008. Hrvatska je bila prepoznata od Saveznika kao zemlja koja
zaslužuje poziv da na summitu NATO-a u Kolnu i Strasbourgu 2009. godine, i službeno
postane njegova punopravna članica.
Put prema punopravnom članstvu RH u EU ipak nije bio tako relativno lak, brz i
jednostavan. Nakon izbora 2000. ubrzana je dinamika međusobnog političkog dijaloga i
Temeljni vanjskopolitički ciljevi RH su: članstvo u EU, članstvo u NATO savezu, promicanje politike
dobrosusjedstva i regionalne suradnje te suradnja sa svim demokratskim državama svijeta. Program rada
Vlade RH za razdoblje 2000-2004. godine, Zagreb, 8. veljače 2000, str. 4. U Strategiji o nacionalnoj
sigurnosti RH integracija u EU označena je kao „najznačajniji i najsloženiji pothvat pred kojim stoje
hrvatska država i društvo, s obzirom na to da se radi o procesu koji će imati dalekosežne posljedice za
hrvatsko društvo u cjelini, na njezino gospodarstvo i na nacionalnu sigurnost“. Hrvatski Sabor,
Strategija nacionalne sigurnosti RH, Glava V. Sigurnosna politika RH – područja i instrument, točka 55,
Zagreb, ožujak 2002.
5
Vidjeti u Marta Nakić-Vojnović: «Contribution of Croatia to International Peacekeeping Missions», u
L.Čehulić (ed.) Yearbook Šipan 2006., Zagreb, 2007., str. 82-91.
4
694
�Hrvatski pogled na euroatlantizam na Zapadnom Balkanu
započela je s radom Zajednička konzultativna radna skupina RH i EU. 6 Pozitivnom ocjenom
Studije o izvedivosti Europske komisije otvorena su vrata Hrvatskoj za pregovore o
Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju (SSP). Pozitivnom mišljenju EU glede Hrvatske
pridonio je i uspješno organiziran Zagrebački summit EU (24. studenoga 2000.) na kojem su
se, prvi put izvan teritorija članica EU, sastali najviši predstavnici tadašnje europske
petnaestorice i država tzv. Zapadnog Balkana. Na sastanku je usvojena Završna deklaracija
kojom se državama Zapadnog Balkana jamči europska perspektiva uz uvažavanje
individualnih postignuća svake od tih zemalja na njezinom putu ulaska u EU. 7
Na marginama summita u Zagrebu službeno su počeli i pregovori EU i Republike
Hrvatske o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju (SSP). Sporazum su potpisali 29.
listopada 2001. u Luksemburgu tadašnji hrvatski premijer Ivica Račan, ministri vanjskih
poslova članica EU te član Europske komisije Chris Patten. Potpisivanjem SSP-a i paralelno s
njim Privremenog sporazuma koji se primjenjuje do stupanja SSP-a na snagu, Hrvatska je
prvi put stupila u ugovorne odnose s EU. Hrvatski Sabor potvrdio je SSP 5. prosinca 2001,
a 8Europski parlament (u ime EU) 12. prosinca 2001. Do verificiranja SSP-a u parlamentima
članica EU bio je na snazi Privremeni sporazum koji uređuje trgovinska pitanja i s njima
povezana pitanja (usklađivanje zakonodavstva u pojedinim područjima, cestovni prijevoz...) 9
te Zajednička izjava RH/EU o političkom dijalogu. 10
Privremenim sporazumom reguliralo se postupno ukidanje carina i drugih
ograničenja u odnosima razmjene određenih roba između Europske unije i Republike
Zajednička konzultativna radna skupina (Joint Consultative Task Force EU/Croatia) tehničko je radno
tijelo EU i RH, sastavljeno od stručnjaka iz raznih područja. Prioritetna područja rada bila su: reforme
gospodarstva, medija, pravosuđa, javne uprave i vanjskotrgovinska politika.
7
Upravo na summitu EU u Zagrebu 2000. usvojen je politički termin Zapadni Balkan kojeg čine:
Hrvatska, BiH, tadašnja Savezna Republika Jugoslavija- danas Srbija, Crna Gora i Kosovo, Makedonija,
Albanija. Osim toga temeljem dogovora Zagrebačkog summita Vijeće Europske unije 5. prosinca 2000.
donosi uredbu o CARDS programu tehničke i financijske pomoći za obnovu, razvoj i stabilizaciju za
države obuhvaćene Procesom stabilizacije i pridruživanja (zemlje Zapadnog Balkana) za razdoblje od
2001. do 2006. godine.
Detaljnije o Zagrebačkom summitu EU vidjeti uL. Čehulić: "Zagrebački summit i politika integracije
Hrvatske u Europsku uniju", Europska unija – pravni, gospodarski i politički aspekti, br. 28, Informator,
Zagreb, 18. studenoga 2000, str. 2-6.
8
SSP je posebna vrsta sporazuma o pridruživanju koje je EU ponudila državama obuhvaćenim
Procesom stabilizacije i pridruživanja. SSP državi potpisnici daje status pridruženog člana i
potencijalnog kandidata za punopravno članstvo u EU. Cilj je SSP-a uspostava političkog dijaloga,
gospodarske suradnje, razvoja zone slobodne trgovine, usklađivanje zakonodavstva, te poticanje
najrazličitijih oblika regionalne suradnje zemalja obuhvaćenih Procesom stabilizacije i pridruživanja.
9
Ovaj se Sporazum primjenjuje od 1. siječnja 2002, iako je formalno stupio na snagu 1. ožujka 2002.
10
Te dokumente potpisali su tadašnji ministar vanjskih poslova RH Tonino Picula, ministar vanjskih
poslova Belgije Louis Michel i član Europske komisije Chris Patten.
6
695
�Lidija Čehulić Vukadinović
Hrvatske, dok su se u Zajedničkoj izjavi definirali politički kriteriji koje je Republika
Hrvatska morala ispuniti na svom putu približavanja EU. Između ostalog, tražilo se:
•
•
•
•
•
jačanje demokratskih načela i institucija, poštivanje ljudskih prava i prava
nacionalnih manjina
promicanje regionalne suradnje, razvoj dobrosusjedskih odnosa i ispunjavanje
obveza sukladno međunarodnom pravu
olakšavanje integracije Republike Hrvatske u EU temeljem hrvatskih
individualnih postignuća
suradnja političkih stranaka na unutarnjoj i vanjskopolitičkoj hrvatskoj sceni,
uključujući i suradnju u borbi protiv terorizma
jačanje sigurnosti i stabilnosti u cijeloj Europi, a naročito na području
jugoistočne Europe, kroz suradnju na područjima obuhvaćenim zajedničkom
vanjskom i sigurnosnom politikom EU. 11
U prosincu 2002. Republika Hrvatska je izradila i usvojila svoj prvi Nacionalni
program za pridruživanje EU (izrada je jedna od obveza proizašlih iz SSP), čija je provedba
bila predmetom budućih izvješća Europske komisije o Procesu stabilizacija i pridruživanja za
RH.
Iako SSP još nije bio stupio na snagu (čekala se njegova verifikacija u
Nizozemskoj), Hrvatska je 21. veljače 2003. podnijela zahtjev za članstvo u EU. 12 S takvom
praksom nije započela Hrvatska, već su je ranije primijenile i neke druge zemlje. 13 Pritom je
izraženo političko jedinstvo svih hrvatskih parlamentarnih stranaka. U Rezoluciji hrvatskog
Sabora o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji, usvojenoj 18. prosinca 2002.
konsenzusom svih parlamentarnih stranaka, navodi se da je Republika Hrvatska po svom
naslijeđu, kulturi i geopolitičkom položaju dio srednjoeuropskoga, mediteranskog kruga te
želi aktivno i svesrdno pridonijeti naporima međunarodne zajednice i EU na uspostavljanju
političke stabilizacije i trajnog mira u jugoistočnoj Europi.
Relativno brzo podnošenje zahtjeva za članstvo u EU može se tumačiti i željom i
spremnošću Hrvatske da nadoknadi izgubljeno vrijeme približavanja EU u usporedbi s
državama srednje i istočne Europe koje su tada već bile poodmakle u odnosu na Hrvatsku u
Davor Božinović, "Hrvatska i Europska unija", Međunarodna politika, god. LIV, br. 1111, Septembar
2003, str. 111.
12
Zahtjev su potpisali predsjednik RH Stjepan Mesić i premijer Ivica Račan, u nazočnosti predsjednika
Sabora RH Zlatka Tomčića i čelnika parlamentarnih stranaka, a premijer ga je nekoliko dana kasnije,
predao grčkom predsjedništvu u Ateni jer je tada Grčka predsjedavala Europskom unijom.
13
Estonija, Latvija, Litva i Slovenija zahtjeve za članstvo u EU također su podnijele prije stupanja na
snagu njihovih nacionalnih sporazuma, a Estonija i Slovenija stekle su i status kandidata prije stupanja
na snagu tih sporazuma.
11
696
�Hrvatski pogled na euroatlantizam na Zapadnom Balkanu
pregovorima o članstvu. Nakon hrvatskog zahtjeva za članstvo u EU, Vijeće ministara
zadužilo je 14. travnja 2003. Europsku komisiju da pripremi mišljenje (Avis) o hrvatskom
zahtjevu s preporukom treba li s Hrvatskom započeti pregovore o punopravnom članstvu.
Predsjednik Europske komisije Romano Prodi za svog posjeta Zagrebu 10. srpnja 2003.
uručio je hrvatskom premijeru upitnik s oko 4.560 pitanja iz različitih područja
funkcioniranja države, institucija, gospodarstva itd. Taj opsežan posao tzv. snimanja stanja u
državi na kojem je nekoliko mjeseci (srpanj-listopad 2003.) radila cjelokupna državna uprava,
završen je u predviđenom roku te su odgovori na upitnik uručeni Europskoj komisiji 9.
listopada 2003. Hrvatska je uspješno odgovorila i na dodatnih 184 pitanja koja je Europska
komisija naknadno uputila.
Temeljem hrvatskih odgovora, ali i drugih EU relevantnih izvora (mišljenje i
preporuke raznih međunarodnih organizacija, pojedinih država članica i nečlanica EU i sl.)
Europska komisija je 20. travnja 2004. donijela pozitivno mišljenje o hrvatskom zahtjevu za
članstvo u EU. 14
Paralelno s pozitivnim mišljenjem i preporukama Europska komisija je usvojila i
Prijedlog europskog partnerstva za Hrvatsku. Taj dokument značajan je stoga što su u njemu
popisani prioriteti i tempo izvršenja dodatnih priprema Hrvatske za članstvo u EU.
Temeljem njihovog ispunjavanja procjenjivao se hrvatski napredak prema članstvu.
Na zasjedanju Europskog vijeća u Bruxellesu 18. lipnja 2004. Hrvatska je dobila
status službenog kandidata za punopravno članstvo u EU, čime je Hrvatskoj otvorena i
potvrđena jasna perspektiva punopravnog članstva u EU.
U svojim Nacionalnim programima za pridruživanje EU, Hrvatska je svake godine
iznova revidirala i utvrđivala prioritete i potrebite reforme društva u cilju postizanja veće
kompatibilnosti sa standardima i zahtjevima EU. Ali ispunjavanje dodatnih političkih
kriterija za članstvo u EU; potpuna suradnja s međunarodnim kaznenim sudom u Haagu,
povratak svih izbjeglih tijekom rata i povrat privatne imovine, Republika Hrvatska odlučna je
da ispuni dodatne političke kriterije za članstvo u EU: potpunu suradnju s međunarodnim
kaznenim sudom u Haagu, povratak svih izbjeglih tijekom rata i povrat privatne imovine
nailazili su na kontinuirani otpor kako dijela političkih struktura tako i dijela građana
zahvaćenih ratnim stradanjima na prostoru RH.
U Izvješću se, između ostalog, ističe kako Hrvatska ima stabilne demokratske institucije, da se može
smatrati zemljom djelotvornog tržišnog gospodarstva, ali da treba nastaviti s provođenjem reformi
potrebitih za postizanje svih europskih standarda, kao i nastaviti s daljnjim usklađivanjem nacionalnog
zakonodavstva s propisima EU.A. Brnčić, P. Leppee, I. Mošnja, Hrvatska na putu u Europsku uniju: od
kandidature do članstva, drugo izdanje, Zagreb, 2004, str. 44.
14
697
�Lidija Čehulić Vukadinović
U toj fazi institucionalizacije odnosa na relaciji RH-EU često je spominjana 2007.
godina kao godina kad bi RH zajedno sa Rumunjskom i Bugarskom mogla postati članicom
EU.To se međutim nije ostvarilo i hrvatski ulazak pomaknuo se za nekoliko sljedećih godina
što je bilo vezano prvenstveno uz nedostatnu suradnju Hrvatske sa Hagom kao i slovensku
obstrukciju zbog nerješenog statusa granice na moru. Uz sva nastojanja hrvatskih vlasti
proces dogovaranja i pregovaranja s Europom iscrpljivao se oko zadržavanja status quoa. Tek
nakon američkog čvršćeg angažiranja i odlučnog zagovaranja SAD da Hrvatska uđe u NATO
2009. godine skinuta je slovenska blokada i pregovori s EU uspješno su krenuli s mrtve točke,
Otvarala su se i zatvarala pregovaračka poglavlja i konačno 1. srpnja 2013. godine Hrvatska
je primljena u članstvo Europske unije.
Potreba za jačanjem euroatlantizma na Zapadnom Balkanu
Vrijeme četvrtog kruga posthladnoratovskog širenja Europske unije (1. srpanj
2013.) obilježeno je globalnom financijsko-gospodarskom krizom koja se u velikoj mjeri
pokazala kao dodatni faktor narušavanja
ukupnih odnosa između tadašnjih članica
Europske unije i njihove intenzivnije želje za propitkivanjem ne samo svrsishodnosti politike
proširenja te organizacije već i pitanjem njezine funkcionalnosti, institucionalne
organiziranosti pa i opstojnosti u dotadašnjem obliku. 15S druge pak strane NATO nakon
svog posljednjeg širenja (2009) zbog globalnih izazova sigurnosti prednost daje
uspostavljanju najrazličitijih oblika partnerskih odnosa koji mu omogućavaju dobivanje
funkcionalnih saveznika širom svijeta. 16Politika otvorenih vrata ipak je usmjerena na NATOu susjedne zemlje čime se teritorijalno proširuje euroatlantski prostor, ali ne dobivaju
uporišne točke za djelovanje u globalnim razmjerima. Ono što ohrabruje zemlje Zapadnog
Balkana je činjenica da obje organizacije nisu niti u jednom svom dokumentu deklarirale
kako prestaju ili ukidaju politiku proširenja kao jednu od svojih internih politika. Ukupne
međunarodne okolnosti, kao i aktualni interni problemi tih organizacija trenutno su spustili
politiku proširenja na listi prioriteta kako NATO-a tako isto i EU. Stoga RH mora pronaći
saveznike unutar tih organizacija i kontinuirano se zalagati da se,kada se ispune odgovarajući
interni i ekterni uvjeti, nastavi sa primanjem u punopravno članstvo NATO-a i EU novih
država upravo s područja šireg hrvatskog susjedstva , odnosno ostatka Zapadnog Balkana.
Naravno pod uvjetom da zemlje te regije žele članstvo u europskom i euroatlantskom krugu
zemalja. Prethodno prikazan težak i specifičan hrvatski put (pogotovo za članstvo u EU)
treba dodatno osvjestiti susjednim zemljama da ulazak nije lak, ali nije ni neostvariv, ako
postoji kontinuirana politička volja i ako se ispunjavaju traženi kriteriji. Upravo o ispunjenju
kriterija ovisit će političke odluke u Bruxellesu (pogotovo to vrijedi za EU) gdje najnovija
događanja oko i s Ruskom federacijom favoriziraju ostatak zemalja postsocijaističke Europe. I
NATO i EU s njima već imaju (uostalom kao i sa zemljama Zapadnog Balkana)
uspostavljene institucionalne oblike suradnje.
15
16
John McCormick, Why Europe Matters,. The Case for tthe Euriopean Union, 2013.
Rebecca R. Moore, NATO's New Mission.Projecting Stability in a Post-Cold War World, 2007.
698
�Hrvatski pogled na euroatlantizam na Zapadnom Balkanu
Dinamika međunarodnih odnosa pokazat će koja skupina zemalja će dobiti prednost, ali
upravo sada je vrijeme da se zemlje aspirantice za članstvo u NATO i EU dodatno afirmiraju
i iskažu ne samo svoj interes već i konkretno učinjeno na planu reformi svojih društava.
Treba naglasiti da je euroskepticizam izraženiji u EU nego u NATO-u Protivnici
širenja EU naglašavaju kako trenutno samo siromašne zemlje žele članstvo. 17Glavni
argumenti protiv širenja EU polaze od činjenica kako usprkos svih potrebnih reformi
društava zemalja koje trenutno žele ući u EU, u konačnici, pri eventualnom njihovom
primanju, za očekivati je da će te zemlje ukupno opet biti mnogo slabije od standarda članica
Unije, što bi ponovno dodatno destabiliziralo i oslabilo Europsku uniju.
Neposredno pred hrvatski ulazak članovi određenih interesnih skupina, ali i dio
zastupnika u Europskom parlamentu tražili su čak i mogućnost da se u narednom desetljeću
nakon Hrvatske ne primi niti jedna zemlja 18. Ipak, tako radikalni zahtjevi kasnije su
revidirani i upravo na prostoru ostatka Zapadnog Balkana vidlljivi su pomaci u, istina
sporom, ali ipak postojećem institucionalnom približavanju zemalja te regije sa Europskom
unijom. (Kosovo, Srbija). Događanja u Ukrajini aktualizirala su i tu zemlju kao potencijalnu
aspiranticu za članstvo u EU. EU nije iskazala odlučnost da u početku krize politički,
jedinstveno i što je još važnije gospodarski, financijski i energetski snažno podupre vlasti u
Kijevu (bivšu Janukovićevu prije njegovog nepotpisisvanja Sporazuma o pridruživanju
Ukrajine sa EU, kao i trenutnu privremenu novu vladu) Ukrajina je u konačnici dobila
Sporazum o pridruživanju sa EU, dio potrebne financijske pomoći, ali proći će dugo vremena
dok se ta teritorijalno velika zemlja na izuzetno značajnom geostrateškom prostoru razmeđe
Europe i Azije, gdje se snažno prelamaju interesi euroatlantskih saveznika i eruopskih
saveznika i Ruske federacije, ali i ukupni američko-ruski odnosi, stabilizira i stekne uvjete za
institucionalno približavanje bilo NATO-u bilo EU u cilju punopravnog članstva. Istina, još
dugo će i NATO i EU trošiti vrijeme na političke pregovore, angažirati svoje konkretne
ljudske i materijalne potencijale i gospodarske resurse na Ukrajinu i njezino susjedstvo, ali
Ukrajina danas još ne predstavlja realnu konkurenciju zemljama Zapadnog Balkana na
njihovom putu u članstvo u NATO i EU.S obzirom na iznalaženje političkog rješenja
(najavljena federalizacija Ukrajine i traženje konstitutivnog rješenja) očito je da i ovaj put
Zemlje s vrlo visokim stupnjem demokratičnosti internih društava, poput Norveške i Islanda,
proteklih godina iskazalivale su pojačan interes za ulazak u Europsku uniju. Za razliku od Norveške
gdje formalni ulazak u Europsku uniju još uvijek ipak nije primarni vanjskopolitički cilj Island je i
službeno započeo pregovore s Bruxellesom. Međutim nemogućnost dogovora oko ribarske politike
rezultirala je i formalnim povlačenjem te zemlje iz pregovora o članstvu.17 Stoga su danas jedino zemlje
Zapadnog Balkana (Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Kosovo, Makedonija, Srbija) i Turska
države koje žele ući u Europsku uniju i sukladno tome postepeno ostvaruju i napredak u svom
institucionalnom približavanju Bruxellesu.
17
Vidjeti detaljnije u Tomasz Žornaczuk, The Prospects of EU Enlargement to the Western Balkans in
2013, Bulletin, No.24 (477), March 2013, PISM. Warshava
18
699
�Lidija Čehulić Vukadinović
usprkos oštre retorike i smanjenja međusobnih angažmana, i NATO i EU i dalje vode
računa o interesima Ruske federacije. To se posebno odnosi na NATO.
Redefiniranje odnosa sa Ruskom federacijom i situacija u Ukrajini intenzivirala je i
promišljanja o proširenju u NATO-u koji je nakon dugo vremena ponovno suočen sa krizom
(hard i soft power) na euroatlantskom prostoru, a ne negdje daleko od svojih euroatlantskih
granica. Vraćanje u vlastito dvorište, geopolitički i i geostrategijki opet na europski prostor
koji je kolijevka euroatlantizma, osnažilo je težnju kod pojedinih članica te organizacije za
učvrščivanjem svojih pozicija i mogućim pridobivanjem novih saveznica, pogotovo onih
zakoje i Ruska federacija pokazuje svekolike interese. (Crna Gora). Otvoreno je pitanje hoće
li ta mala zemlja kojoj NATO najviše zamjera nedovoljan stupanj izvršenih reformi
sigurnosno-obavještajnog sustava, dobiti poziv za članstvo na predstojećem summitu
NATO-a u Walesu u septembru ove godine. Čak ako se to i ne dogodi na summitu
ostavljena je mogućnost da se poziv Podgorici uputi između dva službena summita što je
novost u politici posthladnoratovskog širenja NATO-a.
Treba napomenti kako sve zemlje Zapadnog Balkana (osim Kosova sa NATO-om)
imaju određeni institucionalni odnos suradnje kako sa NATO-om tako i sa EU. 19 Čak i
Srbija koja je proklamirala vojnu neutralnost nije izašla iz NATO-vog programa
Partnerstvo za mir. Različiti su mehanizmi EU i NATO-a koje te organizacije koriste za
suradnju sa zemljama Zapadnog Balkana, od EU Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju,
statusa kanidata, zemlje koja je započela pregovore o članstvu u EU, preko NATO-vog
programa Partnerstva za mir, Akcijskog plana za članstvo, punopravnog članstva (Albanija).
Svaka zemlja procjenjuje se individualno i dobila je konkretne smjernice od NATO-a i EU u
kom pravcu treba intenzivirati i provoditi reforme svog društva. Svakako da je ulazak u svaku
organizaciju dvosmjeran proces, te osim ispunjenosti kriterija zemlje aspirantice i dosegnutog
stupnja demokratizacije društva i gospodarske stabilizacije ovisi i o spremnosti organizacije
da otvori svoja vrata novim članicama. Nedovršeni procesi na prostoru Zapadnog Balkana
(Kosovo/Srbija, BiH, Makedonija), kriza u Ukrajini, povlačenje međunarodnih snaga IFORa predvođenih NATO-omiz Afganistana krajem 2014. godine pružaju međunarodni okvir za
jačanje EU koncepta Zajedničke vanjske i sigurnse politike kao i definiranje nove uloge
Saveza. Analizrano stog aspektai NATO i EU nalaze se na svojevrsnoj prekretnici i sada imaju
priliku izaći iz prevladavajuće politike krize identiteta ili skepticizma i upravo pokazujući
spremnost i snagu da ojačaju svoje oblike veza sa aspiranticama za članstvo ojačaju
euroatlantizam kao proces regionalnog funkcionalnog integriranja europskog i euroatlantskog
svijeta. 20
Taj kontekst svakako bi trebala iskoristiti i Republika Hrvatska, tim više što je čim
je postatla dvadesetiosma članica Europske unije,kao svoj cilj djelovanja unutar Unije
19
20
Fraser Cameron, An Introduction to European Foreign Policy, (second edition) , 2012., str.155-165.
Christin D. Falkowski, Europe for Us.,Why We Need Euopre, 2011., str. 182-211.
700
�Hrvatski pogled na euroatlantizam na Zapadnom Balkanu
odredilaupravo podupiranje procesa širenja Unije na zemlje ostatka Zapadnog Balkana. Na
taj način Republika Hrvastka će ostvarivati kontinuitet svoje unutarnje politike na
europskom planu, a NATO i Europska unija dobit će članicu koja u mnogim parametrima
može pomoći ostatku zemalja Zapadnog Balkana na njihovom putu prema euroatlantizmu.
Od svih postsocijalsitičkih novih članica NATO-a i Europske unije Hrvatska je prva
postkonfliktna zemlja koja je primljena u te organizacije.To dokazuje Srbiji i Bosni i
Hercegovini, koje su osobno bile involvirane u nedavne oružane sukobe, ali i svim ostalim
zemljama Zapadnog Balkana koje su na nešto blaži način direktno ili indirektno trpjele
posljedice ratnih izbivanja na ovim prostorima, da je i to moguće. Bez obzira na iskazivane
opstrukcije pojedinih političkih elita te zamora građana dugotrajnošću procesa pregovaranja i
nametanja dodatniih kriterija vezanih uz normalizaciju života u vremenima nakon rata
(suradnja s Međunarodnim tribunalom u Hagu, uspostava uvjeta za normalizaciju života
izbjeglih i prognanih, povrat privatne imovine i sl.) u konačnici Hrvatska je ipak uspjela.
Ispunjavajući te dodatne, specifične kriterije Hrvatska je ujedno jačala i reforme vezane uz
efiksnije ustrojstvo i funkcioniranje pravne države, poštivanje ljudskih prava i demokratskih
standarda cjelokupnog svog društva. Ti tzv. političko-demokratski kriteriji nužni su i za
ulazak svake postsocijalističke zemlje u NATO. Osim Srbije, danas sve zemlje Zapadnog
Balkana žele članstvo u Sjevernoatlantskom savezu. Ulaskom tih zemalja u NATO i EU i na
tom dijelu Europe formirat će se sigurnosna zajednica demokratskih zemalja u kojoj nije
vjerojatno da će ponovno doći do krvavih oružanih međusobnih sukoba s kakvima je prostor
Zapadnog Balkana bio suočen nakon raspada bivše države. U takvoj sigurnosnoj zajednici,
čiju okosnicu čine NATO i Europska unija, mnogo bezbolnije bi se rješavala i većina još
nedovršenih, latentnih kriza na ovim prostorima (pitanje međusobnih granica, prava etničkih
manjina, asimetrični izazovi sigurnosti).
Zagovaranje politike daljnjeg širenja EU na zemlje Zapadnog Balkana moglo bi
učvrstiti i Zajedničku vanjsku i sigurnosnu pplitiku EU,(uključujući i koncept tzv. europske
diplomacije) s čijom realizacijom EU ima velikih problema na način da se kroz mehanizme
Zajedničke vanjske i sigurnosne politike Europske unije više pridonosi jačanju sigurnosti i
stabilnosti regije jugoistočne Europe (to je još aktualnije s obzirom da Srbija ne želi u
NATO) Članstvom u EU zemlje koje su nekada bili glavni primatelji međunarodne pomoći
na sigurnosnom planu (u nekim zemljama Zapadnog Balkana još uvijek su prisutne
međunarodne snage, uključujuči i snage EU) imaju mogućnost postati donatori europske i
međunarodne sigurnosti. I prije nego je postala članica Europske unije Republika Hrvatska je
sudjelovala u mirovnim misijama pod njeziim mandatom (Čad, Kosovo, Somalijske vode...).
Sličnu praksu provode i neke od zemalja Zapadnog Balkana. S obzirom da se radi ipak o
relativno malim zemljama, s kompleksnim geostrategijskim položajem (posebno u odnosu na
suvremena zbivanja u široj regiji Mediterana) ulaskom u EU zemlje Zapadnog Balkana
dobivaju mogućnost sukreiranja Zajedničke vanjske i sigurnosne politike EU, ali i okvir za
reforme nacionalnih sigurnosnih sustava te svakako mnogo veće mogućnosti djelovanja na
sigurnosm planu. Ne treba bježati od činjenice da sudjelovanjem u mirovnim
701
�Lidija Čehulić Vukadinović
operacijama,pogotovo u nekim dijelovima svijeta, zemlje članice EU mogu biti izloženije
nekim asimetričnim izazovima sigurnosti (teoristički napadi), no ulaskom u svaki sustav
kolektivne sigurnosti (UN, NATO, Zajednička vanjska i sigurnosna politika EU) postoji taj
rizik i članice sustava ga moraju prihvatiti.
Na unutarnjepolitičkom planu ulazak Republike Hrvatske u NATO/ Europsku
uniju potvrda je ispravnosti hrvatske politike u cilju reformi cjelokupnog duštva. Hrvatska se
ponajprije mora transformirati zbog sebe same, a ne zbog pritisaka izvana ili želje za ulaskom
u neku od zapadnoeuropskih integracija. Tu poruku Hrvatska treba jasno prenijeti zemljama
Zapadnog Balkana. Žele li članstvo u NATOi EU one moraju razvijati međusobne
dobrosusjedske odnose te uspostavljati i održavati funkcionalnu regionalnu suradnju. Na taj
način pokazat će i euroatlantskom svijetu da će jednog dana, kada uđu, biti sposobne
međusobno surađivati i sa tim zemljama.
Ulaskom u EU RH je izgubila povoljnosti tržišta zemalja CEFTE 21 i sada
bilateralnim ugovorima pokušava nastaviti nekadašnje gospodarske veze sa zemljama
Zapadnog Balkana. Svima je jasno da je RH mnogo lakše gospodarski surađivati i opstati na
tržištima nekadašnje zajedničke države (jezik, poznavanje proizvoda, marketing,
kompetitivnost) nego osvajati tržiše EU koje postaje sve ograničenije zbog krize. Širenjem
tržišta EU na zemlje Zapadnog Balkana, uz prihvaćanjei poštivanje svih zajedničkih internih
politika, normi i pravila ponašanja EU, specifično povijesno, kulturno, gospodarsko,
trgovačko nasljeđe i veze, kao i fizička blizina tržišta, pogodovale bi gospodarstvima svih
zemalja Zapadnog Balkana kada bi ponovno bila inkorporirana u zajedničko tržište.
Gospodarske beneficije od članstva u NATO-u teško su mjerljive, vojna industrija svakako
ima najveće mogućnosti svog prodora na nova tržišta članica Saveza, ali Savez svakako daje
psihološki osjećaj sigurnosti potencijalnim investitorima.
I na kraju, Republika Hrvatska je danas rubna članica Europske unije, zemlja koja
čuva njezinu izuzetno dugačku granicu. Ušavši u Uniju RH je dobila problem vlastite
eksteritorijalnosti (nerješeno pitanje izlaska BiH na Jadransko more i s tim povezano pitanje
granice RH s BiH, fizička odvojenost Dubrovačko-neretvanske županije od ostatka
Republike Hrvatske). Širenje Europske unije na zemlje Zapadnog Balkana svakako bi stavilo
Hrvatsku u povoljniji položaj po oba pitanja.
O gospodarskim koristima koje je RH ostvarilvala u CEFTI, a koje u ni u približnoj mjeri nije
nadomjestila na tržištu EU, vidjeti u S. Tišma, V, Samardzija,K.Jurlin (ur.), Hrvatska i Europska
unija.Prednosti i izazovi članstva, IMO, 2012., str. 53-60.
21
702
�Hrvatski pogled na euroatlantizam na Zapadnom Balkanu
ZAKLJUČAK
U suvremenim međunarodnim odnosima jačanje euroatlantizma izraženo kroz
širenje euroatlantske (NATO) i europske (EU) integracije na ostatak postsocijalističke Europe
dominantan je i jedini proces. Ruska federacija kao ni pokret nesvrstanih (nekada snažno
prisutan kroz SFRJ) u postbipolarnoj fazi međunarodnih odnosa nisu se uspjeli nametnuti
kao vodeći centri okupljanja većine postsocijalsitičkih europskih zemalja. Euroatlantizam
danas traži svoje nove oblike djelovanja, povezivanja i interne kohezije članica. Treba
napomenuti da su NATO i EU, usprkos sličnih ciljeva i vrijednosti, ipak u institucionalnom
smislu dvije različite organizacije. NATO usprkos svih svojih transformacija ostaje i dalje
savez država, dok Europska unija u nekim područjima svoga djelovanja pokušava postići
oblike supranacionalizma.To svakako usložava međusoban odnos tih dviju organizacija kao i
čitavog procesa euroatlantizma. Aspirantice za članstvo u te dvije organizacije moraju biti
svjesne te bazične institucionalne razlike. No usprkos toga, euroatlantska i europska
integracija ne smiju stati na granicama Zapadnog Balkana. Euroatlantizam, ne izoliranost,
donosi demokratski progres, stabilnost i gospodarski rast u Europi.
Promatrano u tom kontekstu širih aspekata globalnih međunarodnih odnosa
članstvo Republike Hrvatske u NATO-u i Europskoj uniji otvara vrata za dugoročnu
političku i demokratsku sigurnost, gospodarski rast, bolje socijalne uvjete za njezine građane,
viši životnistandard. Tek kada se to dogodi i postane prepoznatljivo za zemlje Zapadnog
Balkana ulazak Republike Hrvatske u euroatlantski krug zemalja označit će svjetlo u tunelu i
ohrabrit će njihove nade da taj turbulentni rubni dio Europe nije zaboravljen od razvijenog
Zapada. Svojim iskustvom Hrvatska može biti više nego dobar poticaj da se nastave napori
stabilizacije u svim tim zemljama i da jednoga dana i one postanu dio euroatlantizma.
Zemlje europskog i euroatlantskog svijeta ne smiju bježati od suradnje sa drugim
regionalnim oblicima povezivanja u svijetu ili subjektima koji su danas prisutni ili
pokušavaju ojačati svoj utjecaj na Zapadnom Balkanu. Iako dominantni, NATO i EU nisu i
jedini akteri koji su prisutni ne samo u tom rubnom dijelu Europe koji još nije u potpunosti
integriran, već i ostatku Europe. Za očekivati je da će se broj takvih zainteresianih aktera u
budućnosti povećavati. Ruska federacija, Turska, NR Kina, arapske zemlje ulaze u Zapadni
Balkan i Europu svakako prvenstveno vođene vlastitim interesima, ali svakako nude brojne
mogućnosti potencijalne suradnje i povezivanja koje zemlje euroatlantskog svijeta ne bi
smjele propustiti. Za njima će svakako jednog dana doći i druge zainteresirane zemlje i
međunarodne regionalne organizacije. Doba zatvorene Europe tvrđave odavno je prošlo.
703
�Lidija Čehulić Vukadinović
LITERATURA
1. Davor Božinović, "Hrvatska i Europska unija", Međunarodna politika, god. LIV, br.
1111, Septembar 2003, str. 111.
2. Brnčić, P. Leppee, I. Mošnja, Hrvatska na putu u Europsku uniju: od kandidature do
članstva, drugo izdanje, Zagreb, 2004
3. Fraser Cameron, An Introduction to European Foreign Policy, (second edition) , London,
2012.
4. Lidija Čehulić: „Clintonova administracija i ulazak Hrvatske u Partnerstvo za mir“,
Politička misao, god. 37., br.3., 2000., str. 177.
5. Christin D. Falkowski, Europe forUs.,Why We Need Euopre,Baden-Baden,2011
6. John McCormick, Why Europe Matters,. The Case for tthe Euriopean Union,Palgrave,
2013.
7. Rebecca R. Moore, NATO's New Mission.Projecting Stability in a Post-Cold War World,
Westport, 2007.
8. Marta Nakić-Vojnović: «Contribution of Croatia to International Peacekeeping
Missions», u L.Čehulić (ed.) Yearbook Šipan 2006., Zagreb, 2007., str. 82-91.
9. S. Tišma, V, Samardzija,K.Jurlin (ur.), Hrvatska i Europska unija.Prednosti i izazovi
članstva, IMO, Zagreb, 2012..
10. Tomasz Žornaczuk, The Prospects of EU Enlargement to the Western Balkans in 2013,
Bulletin, No.24 (477), March 2013, PISM. Warshava
11. R.Vukadinović, Hrvatska i Europa, Međunarodna filatelistička izložba :Hrvatska u
Europskoj uniji-susret prijatelja. Katalog, Zagreb, 2013. str. 15.
704
�
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Extent
The size or duration of the resource.
3129
Title
A name given to the resource
Hrvatski pogled na euroatlantizam na Zapadnom Balkanu
Author
Author
VUKADINOVIĆ, Lidija Čehulić
Abstract
A summary of the resource.
Usprkos globalnom svjetskom poretku i procesima ubrzane globalizacije regionalni pristup ostaje temelj za funkcioniranje međunarodnih aktera u suvremenim međunarodnim odnosima.Intenzivnijom regionalizacijom, učvrščivanjem sigurnosnih, gospodarskih, političkih, kulturnih, vjerskih i drugih oblika veza i savezništva države određene regije produbljuju postojeće ili definiraju nove oblike regionalne povezanosti temeljem kojih, kao regionalno prepoznate cjeline, lakše ostvaruju interese na globalnoj međunarodnoj sceni. Euroatlantizam, kao skup odnosa zemalja Sjeverne Amerike i Europe danas prolazi svoju novu do sada najkompleksniju fazu, a procesi euroatlantske i europske integracije dva su paralelna, međusobno povezana procesa koja obilježavaju suvremena zbivanja tzv. Zapadnog, demokratskog, razvijenog svijeta. Institucionalizirani u organizacijama NATO i Europska unija, euroatlantizam i euroatlantske integracije dio su svakodnevice i zemalja Zapadnog Balkana. Republika Hrvatska kao najmlađa članica NATO-a i Europske unije mora preuzeti ulogu zagovornika daljnjeg širenja tih organizacija na ostatak zemalja Zapadnog Balkana, kako zbog svog vlastititog tako isto i zbog interesa tih zemalja ali i jačanja ukupne ideje euroatlantizma u suvremenom svijetu.
Publisher
An entity responsible for making the resource available
Pravni fakultet Univerziteta u Bihaću i Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
2014
Keywords
Keywords.
Article
PeerReviewed
K Law (General)
-
https://eprints.ibu.edu.ba/files/original/a7787eb156ebe08ce4f1a9033ee3fcc3.docx
a183ff15811ca6a444a287af4302dba1
https://eprints.ibu.edu.ba/files/original/78ba17f0ddefd22d3c3dc35dc79670c1.pdf
bc9118b512f17cccd58b56d805f24af0
PDF Text
Text
����������������
Dublin Core
The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/.
Extent
The size or duration of the resource.
3141
Title
A name given to the resource
Izazovi regionalizacije u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini
Author
Author
VRBOŠIĆ, Josip
GARDAŠ, Miro
Abstract
A summary of the resource.
Unutarnje ustrojstvo Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine svoju različitost pronalazi manje u povijesnom razvitku, a puno više u političkim konzekvencama ratnih zbivanja potkraj prošlog stoljeća. U Hrvatskoj se danas vode stručne i političke rasprave o tomu kako postići optimalniji unutarnji upravni i samoupravni razvoj, baveći se i pitanjem moguće regionalizacije zemlje. S druge strane u Bosni i Hercegovini pitanje regionalnoga ustroja zemlje nije u funkciji prioriteta, jer političke snage više su orijentirane ka pitanjima ustavnog ranga, odnosno pitanjima cjelovitosti zemlje i njenoj eventualno drugačijoj unutarnjoj prekomponiranosti. Autori u članku iznose povijesne odrednice o lokalnoj upravi i samoupravi, te regionalnim povijesnim oblicima, posebno u Bosni i Hercegovini. O istima su već više radova objavili, pa je ovo nastavak istraživanja. Sukladno naslovu članka referiraju se i na aktualno stanje regionalizacije u obje zemlje.
Publisher
An entity responsible for making the resource available
Pravni fakultet Univerziteta u Bihaću i Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta
Date
A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource
2014
Keywords
Keywords.
Article
PeerReviewed
K Law (General)